Vijesti iz svijeta
četvrtak, 14 Maj 2020 00:00

Zašto dopustiti da ova kriza propadne?

Ocijeni...
(0 glasova)

autoput4Neka naša nova normala bude bolja od stare – manje naporna, zagađena i opterećujuća, više humana, zelena i pravedna.

Korona virus nas je približio kao ljudska bića koja dijele zajedničku sudbinu, piše autorAP/Charlie Riedel.

Možda je prerano da razmatramo pandemiju korona virusa ili tražimo smisao u njoj dok se još dešava. Ali, način na koji se suočavamo s ovom nevoljom i ono što u tom procesu naučimo odredit će šta ili ko smo mi kada ona prođe.

Unutar prva četiri mjeseca pandemije COVID-19 je usmrtio stotine hiljada ljudi i zarazio milione, ostavivši desetke miliona ljudi bez posla i natjeravši stotine miliona ljudi u kućni karantin. Krivac, novi korona virus još je dominantan, a nema lijeka ili vakcine koji bi suzbili njegovo širenje. Njegovo precizno porijeklo, mutacije, obrasci zaraze i puni utjecaj na ljudsko tijelo ostaju misterija. Posljedice pandemije uveliko su premašile javno zdravstvo, komplicirajući već komplicirane ekonomske i geopolitičke uslove u državama širom svijeta, čineći očitom činjenicu da nema brzog rješenja, nema magičnog štapića koji će nas izvesti iz ove krize.

Mnogi o pandemiji govore kao o ratu. Ali, kao što sam i ranije tvrdio, "rat protiv virusa" može biti atraktivan i praktičan za lidere i njihove sljedbenike koji traže brza rješenja, ali za većinu ljudi zarobljenih kući ova bitka poprima sasvim drugačiji oblik. Metafora rata zamagljuje više nego što pojašnjava, budući da je virus "neprijatelj" kojeg ne možete odbiti, ne umire i neće se predati. Može mutirati, prilagoditi se i ponovo se pojaviti kada ga najmanje očekujete.
Nauka, a ne politika ili rat

Proglašavanje rata umanjuje i čak mistificira stvarnu prirodu izazova s kojima se svi suočavamo, pribjegavši poznatom, ali neadekvatnom okviru. Proglašavanju rata nedostaje vizija da se pozabavimo našim neuspjesima i imaginacijom kako bismo ponovo osmislili našu budućnost nakon korona virusa. Još gore, žurba da se bilo koji lijek prihvati kao pravi, proglasi pobjeda i vrati na "uobičajeno poslovanje" naivna je koliko i opasna. Ipak nas naše "uobičajeno poslovanje" ili dovodi u nevolju, ili nas čini loše opremljenim da se nosimo s novim problemom.

Poziv nauke da "testiramo, pratimo, suzbijamo" pokazuje se kao efikasna medicinska strategija, lišena referiranja na rat. Da vlade ulažu u naučna istraživanja kao što ulažu u oružje i vojsku, mogli bismo biti daleko bolje pripremljeni da se nosimo s narednom epidemijom. Ali, i nauka ima ograničenja. Zašto? Jer ovisi o onome što mi kao ljudi radimo sa znanjem o nauci. Srećom, većina nas razmatra nauku, a ne politiku ili rat, kao put naprijed, da pronađemo lijek i vakcinu da nas zaštiti od ove i drugih kriza u zdravstvu. Ali, ovo shvatanje i dalje treba biti prevedeno u javne politike, stavljajući zdravlje iznad profita, posebno u razvijenim državama, gdje su lideri ovisni o profitu i odbacuju nauku.

U međuvremenu, za većinu nas koji ostajemo kući borba je emocionalna, egzistencijalna i sasvim instiktivna. Bez obzira na rod, rasu, religiju, nacionalnost ili klasu, mi se, izgleda, krećemo iz jedne u drugu fazu koje potječu iz našeg zajedničkog ljudskog iskustva. Te faze su poricanje, uzbuna, strah, patnja, ljutnja, otpor, cjenkanje, iscrpljenost, depresija, odlučnost, prihvatanje i jedinstvo. Čitatelj, potencijalno bilo ko iz bilo kojeg dijela svijeta, može prepoznati mnoge, ako ne i sve ove osjećaje i možda ih je iskusio u drugačijem poretku.

Zahvaljujući društvenim mrežama, otkrili smo kroz zvuk i sliku da ne samo da dijelimo iste neprijatelje i brige, već ih i izražavamo kroz sličan smisao za humor, i mnogo toga su šale na vlastiti račun. Pobjeda je za ljudsku civilizaciju to što se, usred tragedije, komedija širi brže nego COVID-19, dozvoljavajući našoj čovječnosti da nas poveže kada nas socijalno distanciranje razdvaja. Ovo bi trebalo otvoriti put za fazu iscjeljenja i za pronalazak nekog značenja u ovoj krizi, što pomaže da se pripremimo za potencijalno opasniju prijetnju u budućnosti.

Potraga za značenjem, uključujući preispitivanje savjesti - kako lične- tako i kolektivne - posebno je važna ako želimo iz ove krize izaći snažniji nego što smo bili na njenom početku. Možemo li se, u njenoj sjenci, nadati nježnijem, poštenijem, humanijem društvu? Opredijeliti se za svijet u kojem svako, ili barem svako dijete i svaka starija osoba, ima pristup zdravstvenoj njezi?

Nema vraćanja nazad

Korona virus nas je možda razdvojio fizički kao nacije, zajednice i pojedince, ali nas je približio kao ljudska bića koja dijele zajedničku sudbinu. Nikada nismo paničili zajedno, strahovali za svoje živote zajedno, osjetili da se mijenjamo zajedno, da smo u ovome svi zajedno i da svi moramo ozdraviti zajedno, kao što to činimo danas. Zbog ove situacije se suočavamo s istom dilemom: ponovo otvoriti ekonomiju da sačuvamo radna mjesta, ili produžiti obustavu kako bismo spasili živote – što je izbor koji ne bismo trebali praviti da smo bolje koordinirani i bolje pripremljeni.

Zato moramo ponovo izgraditi svoj imunitet, ne samo kao pojedinci, već i kao društvo – i zaista kao civilizacija. Moramo se pripremiti za napad novog virusa – napad koji sigurno neće biti manje smrtonosan ili zarazan. Ovo nije jedina prijetnja s kojom se suočavamo kolektivno. Da ne zaboravimo, suočavamo se s posljedicama globalnog zagrijavanja i s nizom prirodnih katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim djelovanjem.

Bez sumnje, svi mi želimo zaboraviti ovaj tragični susret s čudnom i strašnom pandemijom kako bismo se vratili na neku normalu. Ali, nema vraćanja nazad. Samo naprijed. I to možda ne mora biti tako loša stvar. Jer, želimo da naša nova normala bude bolja od stare – manje naporna, zagađena i opterećujuća, i više humana, zelena i pravedna. I poetičnija. Kažu da je svaka kriza prilika. Zašto dopustiti da ova kriza propadne?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Marwan Bishara (Al Jazeera)

Procitano 273 puta

S5 Box