Vijesti iz svijeta
utorak, 01 Februar 2022 00:00

Putin se više ne plaši ‘demokratske Ukrajine’

Ocijeni...
(0 glasova)

mmfukrajinaUsred pogrešnih zapadnjačkih politika, prodemokratski Rusi ne vide postmajdansku Ukrajinu kao uzor.

Demonstranti stoje na kipu sa ukrajinskim zastavama tokom skupa protiv predsjednika Viktora Janukoviča na Trgu nezavisnosti u Kijevu, 15. decembra 2013. [Reuters/Marco Djurica]

Opasna situacija između Rusije i Zapada koji predvodi SAD u vezi Ukrajine pokrenula je usijanu debatu o prirodi ovog sukoba. Iako neki zapadnjački stručnjaci insistiraju da prijetnja potječe od „ekspanzionističke Rusije“, koja želi ponovo uspostaviti svoju sferu utjecaja u istočnoj Evropi, drugi vjeruju da Kremlj u njegovom neprijateljskom stavu zapravo pokreće strah od demokratije.

„[Ruski predsjednik Vladimir] Putin danas se ne plaši širenja NATO-a. On se plaši ukrajinske demokratije“, u nedavnom intervjuu za časopis Economist, rekao je bivši američki ambasador u Rusiji Michael McFaul. Iako je ovo popularan narativ unutar nekih zapadnjačkih političkih krugova, on sasvim ne odražava istinu.

Ova druga tvrdnja je istinita ili je barem bila istinita u zimu 2013-2014, kada su dramatični događaji Majdanske revolucije koji su se odvijali u Kijevu, dali prodemokratskim Rusima nadu. Mnogi od njih su bili zgroženi Putinovom intervencijom u ukrajinskom političkom sukobu, pripajanjem Krima i podsticanjem rata u regiji Donbas. Dva antiratna marša u Moskvi, 15. marta i 21. septembra 2014, bila su među najvećim protestnim skupovima koje je ruska opozicija održala u prvoj polovini 2010-ih.

Ali Ukrajina je uskoro počela gubiti svoju privlačnost unutar ruskih prodemokratskih krugova. Ovo se desilo velikim dijelom zbog toksične prirode ukrajinske političke debate, posebno na društvenim mrežama, koja je za istinski dobronamjerne liberalne Ruse bila šokantna.

Postmajdanske nacionalističke sile

Postepeno je postalo jasno da postmajdanske nacionalističke i prozapadnjačke sile nisu zaista prihvatile demokratske i liberalne vrijednosti. Ukrajina je počela sve više nalikovati odrazu u ogledalu nacionalističke i neliberalne Rusije, ali uz začkoljicu – također je prihvatila samostalne paravojne grupe koje su oformili ultradesničarski i neonacistički elementi.

Uprkos svim majdanskim nadama za radikalnu promjenu i demokratsku transformaciju, postalo je očito da ovom državom i dalje vlada ista klika oligarha, potpomognuta mrežom korumpiranih političara i sigurnosnih agenata, koji su bili glavni prije revolucije. Pojavile su se neke nove ličnosti, ali većina je ostala na starim pozicijama, a nepromijenjena je ostala i priroda političkog sistema. S ratom u jednom uglu države, moćnim organiziranim kriminalom i mnogo većim brojem političkih ubistava nego u Putinovoj Rusiji tokom istog perioda, Ukrajina je počela podsjećati Ruse na turbulentne 1990-te.

Ovo stanje stvari je omogućilo Kremlju da igra maestralnu igru propagande, pretvorivši susjednu zemlju u strašilo za ono što bi „šarene revolucije“ mogle donijeti. Stoga je umjesto u demokratski model, Ukrajina prerasla u priču upozorenja za Ruse koji su gaijili ideju da bi neki vid liberalizacije ili života bez Putina bio bolji od statusa quo.

Ovaj je stav pomalo smekšan nakon izbora umjerenog predsjednika Volodimira Zelenskog, bivšeg komičara čiji je sitcom Sluga naroda bio hit u Rusiji koliko i u Ukrajini. Ali ideja da Rusija postaje svjetionik za Rusiju je izbledjela, barem za sada.

Licemjernost Zapada

Iz ruske perspektive, to što se desilo u Ukrajini nakon Majdanske revolucije također je otkrilo licemjernost Zapada. Uprkos upornoj retorici o demokratskim vrijednostima, Brisel i Washington su zatvarali oči pred nizom faktora koji su spriječili Ukrajinu da postane uzor za Ruse. Među njima su diksriminatorni zakoni o jeziku, koji striktno ograničavaju upotrebu ruskog jezika, glorificiranje nacističkih saveznika u nazivima ulica i javnim proslavama, očiti manjak želje od strane vlade da istraži politička ubistva i činjenica da su oligarsi i dalje glavni.

Sve ovo je dovelo do dugogodišnje sumnje u Rusiji da je Zapad prvenstveno zainteresovan za pomjeranje svoje vojne infrastrukture bliže ruskim granicama, a ne za širenje demokratije i liberalnih vrijednosti. Kako je Putin rekao, Zapad pokušava kreirati „anti Rusiju“, neprijateljsku državu koja služi kao posrednička sila i koja se nudi kao bojno polje u globanom izjednačenju između dvije velike nuklearne sile, SAD-a i Rusije. To nije bolja verzija Rusije, kako su nekada zamišljali ruski liberali.

Zato su stručnjaci kao što je McFaul u krivu kada je u pitanju zabrinutost Kremlja u vezi NATO-a. Strah od Zapada, tendencija da se sumnja da je on neiskren u svojim izjavama, kao što je ona o NATO-u kao o čisto odbrambenom savezu koji ne predstavlja prijetnju za Rusiju, nije nešto što je izmislio Putin. To je sentiment koji je raširen u ruskom društvu i nije povezan samo sa historijom razornih invazija sa Zapada već važnije – za 30 godina antagonističkih zapadnjačkih politika.

Rusi smatraju da ih je Zapad izdao 1990-ih. Nakon što je propao Sovjetski savez i oni izašli iz totalitarnog režima, nadali su se da će im biti ponuđena puna integracija u zapadni svijet, njegove vojne i političke strukture. Umjesto tog, Zapad je pozvao sve u susjedstvu, izuzev Rusije, da se pridruže NATO-u i Evropskoj uniji.

Nije izenanđujuće da su ekspanziju ova dva tijela mnogi Rusi doživjeli kao politiku otuđenja svoje države od njenih susjeda i najbližih rođaka u Ukrajini i Bjelorusiji. Oni osjećaju da su namjerno satjerani u ćošak i izolovani.

Pitanje zašto integracija Rusije, sa njenim ogromnim nuklearnim arsenalom, još 1990-ih nije bio glavni prioritet za Zapad, i dalje ostaje bez odgovora.

Mentalitet opsade

Godine 1999, istaknuti ruski zvaničnici, kao što je moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov, upozorili su da bi širenje NATO-a izazvalo mentalitet opsade u Rusiji i dovelo do autoizolacije i autoritarizma.

Njegovo se proročanstvo obistinilo u obliku Vladimira Putina, čija je evolucija od navodnog liberala, prešutno podržanog od Zapada u njegovoj borbi protiv pretpostavljenih tvrdolinijaša (uključujući Lužkova), prema autoritarnom vladaru koji izaziva Zapad, bila postepena i nikada unaprijed određena. Verzija Putina koju vidimo danas je umnogome proizvod duboko manjkavih i nekompetentnih zapadnjačkih politika u posljednjih 30 godina. On je kreacija Zapada.

U ovom trenutku, sukob sa zapadnim silama ostaje daleko najvažniji izvor Putinovog legitmiteta. Odabravši Rusiju kao neprijatelja, SAD i njegovi saveznici osnažuju njegov diktatorski režim. Zapad bi dobro postupio da se povuče od geopolitičkog avanturizma i opasne igre kockanja sa Putinom i umjesto tog, usmjeri svoje napore prema njegovanju istinske liberalne demokratije i upravljanju za 21. stoljeće u vojno neutralnoj Ukrajini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Leonid Ragozin (Al Jazeera)

Procitano 444 puta

S5 Box