Sadržaj iz rubrike Duhovnost
Duhovnost

Duhovnost (521)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

islamPrimarni cilj svakog čovjeka je ostvariti sreću u životu. No, samo jedan put vodi do istinske sreće i duševnog zadovoljstva i mira, a to je put islama.

To je vrlo lahak put koji počinje izgovaranjem i svjedočenjem da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i Poslanik, a završava se neopisivom srećom gledanja u Allahovo lice u Džennetu u društvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Govoreći o neodoljivom zovu islama i njegovoj privlačnosti, američka pjesnikinja Mary Oliver (1935-2019.), rekla je: “Nakon proučavanja različitih religija na svijetu, došla sam do zaključka da je islam jedina religija koja podjednako utječe na one koji u nju vjeruju, kao i na one koji u nju ne vjeruju. Najveća vrlina islama je što on automatski osvaja i zarobljava srca ljudi, zato što u islamu nalazite neobičnu draž i magičnu privlačnost koja privlači sebi nemuslimane otvorenog uma.”

Taj isti zov doveo je uglednog njemačkog pravnika i nekadašnjeg ambasadora u Alžiru i Maroku, Murata Hofmana (1931-2020.), u okrilje islama, pa je nakon toga, o islamu, rekao: ”Islam je jedina alternativa s vječnim projektom koji se ne troši, i njegova aktuelnost i valjanost ne prolaze. Iako ga neki vide zastarjelim, on je uistinu moderan i on je vjera budućnosti, jer nije ograničen vremenom i mjestom. Stoga, nipošto ne isključujte mogućnost da će Istok ponovo biti predvodnik svijeta u civilizacijskom napretku. Jer, izreka: ”Svjetlo dolazi sa istoka”, i dalje je važeća i tačna.”

To je taj put! I svaki slobodan čovjek to priznaje, onaj koji je hrabar da iznese svoje mišljenje uprkos ograničenjima i pritiscima društvene sredine, onaj kojeg ne sprječava strah od samog sebe, strah od ljudi ili strah od novog ili strah od prethodne propagande i iskrivljene slike o islamu.

To je taj put kojim su kročili Allahovi poslanici prije nas, kojim su kročili ashabi i muslimani svih nacija, rasa i jezika, nakon njih.

To je put istinske sreće, put dostojanstva, put znanja i civilizacije, put morala, samilosti i ljubavi, o kojem je, nakon što je postao musliman, drJeffrey Lang, rekao: ”U jednom od posebnih trenutaka u mom životu, Allah me je, snagom Svoga sveznanja i milosti, a nakon što je vidio kod mene odlučnost i spremnost da ispunim duhovnu prazninu u svojoj duši, uputio na Pravi put i postao sam musliman. Prije islama nisam znao značenje ljubavi u svom životu, ali kad sam čitao Kur'an, osjetio sam ogroman izljev milosti i nježnosti i počeo sam osjećati konstantnost ljubavi u svom srcu. Dakle, ono što me je odvelo u islam bila je neodoljiva Božija ljubav.”

A američki pjesnik i književni kritičar, Colonel Donald S. Rockwell, nakon primanja islama, oduševljeno je izjavio: ”Ako spoznaš Allaha i vjeruješ u Njegovo postojanje, tada ti islam kaže da ti je Allah bliži od vratne žile kucavice, pa nema potrebe za posrednikom između tebe i tvoga Stvoritelja, niti ima potrebe za svećenikom pred kojim se moraš ispovijediti i priznati mu svoje grijehe kako bi ti pokajanje bilo primljeno, a niti za posebnim hramom u kojem se jedino možeš i smiješ moliti.”

Stoga je ramazan prilika da se muslimani, oni pobožni i oni manje pobožni, ali i nemuslimani, što bolje upoznaju sa islamom i da, zbog sebe i vlastite sreće, nađu vremena u toku ramazana za proučavanje Kur'ana i životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neće ništa izgubiti, a mogu puno dobiti. Jer, islam je put koji vodi istinskoj sreći, pa onaj ko tim putem krene živjet će sretan, umrijet će sretan i bit će proživljen iz svog kabura sretan, a zatim će nastaniti Džennet, mjesto vječnog boravka i vječne sreće.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

Preveo: Haris Osmanagić

ramazanJedno istraživanje Pew Research Center-a, u kojem je učestvovalo više od 38 000 muslimana širom svijeta, pokazuje da se Ramazan “prati” u velikom dijelu Ummeta[1]. 93% ispitanika je izjavilo da posti Ramazan[2]. Ramazanski post je islamski šart koji se najviše praktikuje, nakon šehadeta (97%). Iako više od milijardu muslimana posti ovaj Ramazan, koliko ih je upućeno u to kako su prvi muslimani, koji su živjeli islam na najbolji način, provodili ovaj prelijepi mjesec? Kako su oni provodili ramazanske noći i dane i šta bi se za njih mijenjalo u ovom mjesecu?

Poslanik Allaha, sallallahu alejhi ve selleme, je posvjedočio u koristi prve tri generacije, nazvavši ih najbolijm. U mutevatir hadisu se kaže: Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona poslije nje pa ona poslije nje[3].

Veliki imam En-Nevevi je objasnio da je prva generacija koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, spomenuo – generacija ashaba, zatim je to generacija tabi’ina a nakon njih generacija (etba’ut-tabi’in)[4].

Nazvavši ih najboljim, Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je, ustvari, rekao da oni kao kolektiv, imaju najbolje razumijevanje vjere i najbolje prakticiranje islama. Stoga, ukoliko neko želi da provede svoje najbolji Ramazan, treba da nauči kako su najbolji ljudi provodili Ramazan.

Poznavanje ove teme treba da nam motivacija, da nas ohrabri da sebi zadamo optimistične ciljeve i da shvatimo da, ako je to bilo moguće selefu, da je moguće i nama, sa Allahovom pomoći i dozvolom.

Pet ključnih promjena u Ramazanu su:

  1. Učenje Kur’ana
  2. Noćni namaz
  3. Sadaka
  4. Sustezanje od hrane
  5. Čuvanje jezika

I Učenje Kur’ana

Većina nas toga nije svjesna: prva riječa koja se veže za Ramazan nije post. To je Kur’an. Allah, Uzvišen neka je On, kaže: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana.” Ova činjenica, zajedno sa onom da je Džibrili, alejhis-selam, sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, svake ramazanske noći ponavljao Kur’an [5], kako nas je Ibn Abbas, radijallahu anhu obavijestio, je, od strane prvih muslimana, shvaćena da trebaju da uče Kur’an češće i više nego mimo Ramazana.

Imam Ez-Zehebi nas informiše da je Katade (p. 118. h.g.) inače hatmu završavao svake sedmice, ali, kada bi došao Ramazan, proučio bi cio Kur’an svaka tri dana, a u zadnjoj trećini bi to radio svake noći!

El-Velid ibn Abdil-Melik (p. 96. h.g.) bi završavao hatmu otprilike svaka tri dana i tokom Ramazana bi znao proučiti cio Kur’an 17 puta!

El-Esved ibn Jezid (p. 75. h.g.) bi mimo Ramazana proučio cio Kur’ana svakih šest noći. Tokom Ramazana bi to radio svake dvije noći, a spavao bi samo između akšama i jacije. Se’id ibn Džubejr (p. 95. h.g.) bi, također, proučio cio Kur’an svake dvije noći.

Da li i mi možemo ovo?

Većini nas je izazov da u Ramazanu proučio jednom cio Kur’an. Koliko je onda vremena potrebno uložiti da Kur’an proučimo za dva dana? Da li je to ikako moguće sa obavezama u porodici i na poslu?

Za one koji su uvježbani sa učenjem Kur’ana, jedan džuz se može proučiti za 20-ak minuta (prosječno, jedna minuta po stranici). Pomnožite ovo sa 30, i dobit ćete da je za hatmu potrebno 10-ak sati. Stoga, vjerovatno je selef izdvajao po 5 sati na dan za učenje Kur’ana u mjesecu Ramazanu. U našem vremenu, podijelite to na dijelove: jedan prije posla, drugim tokom pauze za posao, treći tokom povratka kući i četvrti, manji, dio, uvečer. Najednom, ovo izgleda puno izvodljivije! Nedavno mi je jedan prijatelj rekao, da jedna njegova rodica radi upravo ovo. Tokom Ramazana prouči Kur’an svako dva dana. Ima djecu, brine se o svojoj porodici, ali svaku slobodnu minutu tokom Ramazana koristi za druženje sa Allahovim Govorom.

Možemo li učiti brzo?

U svome djelu “El-Adabuš-šeri’ah”, Ibn Muflih, rahimehullah, pojašnjava da, dokle god osoba izgovara harfove razgovjetno, može učiti Kur’an brzo.

Šejh ‘Abdul-’Aziz et-Tarifi, hafizahullah, je upitan da li je bolje da se Kur’an uči sporo, sa razumijevanjem, ili, pak, brže i češće. Odgovorio je da ako ta osoba ne razumije ono o čemu Kur’an govori, poput stvari koje je Uzvišeni Allah Svojom riječju ohalalio ili oharamio, šta je vadžib a šta ne, onda ta osoba ne treba da brzo uči Kur’an. Što se osobe koja, u globalu, razumije ključne poruke Kur’ana i šta je halal i haram, onda nema ništa loše u tome da ta osoba uči Kur’an brže tokom ovog blagoslovljenog mjeseca.

II Noćni namaz (kijamul-lejl)

Najdraža djela Uzvišenom Gospodaru svih svjetova su ona koja je učinio obaveznim, poput pet farz-namaza. Svako ko može čuvati pet dnevnih namaza i uz to klanjati i nafile, poput teravije i noćnog namaza, treba da ima ambiciju da bude poput prvih generacija muslimana u ovom pogledu.

El-Bejheki je zabilježio da bi Omer b. el-Hattab dao uputu Ubejju b. Ka’bu i Temimu ed-Dariju da predvode narod u namazu tokom Ramazana. Učili bi duge sure (el-mi’in, tj. sure koje imaju više stotina ajeta) te da bi neki ljudi imali štapove kako bi mogli što duže stajati u namazu. Zadnji selam od njihovih noćnih namaz bi bio pred zoru.

Bilježi se u Muvetti imama Malika da je Abdullah, sin Ebu-Bekra es-Siddika, rekao da bi njegov otac govorio da su oni završavali svoj kijam, i onda žurili na sehur, iz bojazni da ih zora ne dočeka.

Ove predaje indiciraju da bi neki od selefa više vremena provodili u noćnom namazu nego u teraviji. Prisjetimo se i ove predaje o Omeru, radijallahu anhu: u predaji koju bilježi El-Bejheki se kaže da bi klanjao kući tokom Ramazana, pa kad bi narod napustio Džamiju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, on bi uzeo svoju mješinu sa vodom, otišao u Džamiju i ne bi je napuštao dok ne bi klanjao sabah-namaz.[6]

Mogu li postiti spavajući?

Kroz predaje o našem selefu i njihovim noćnim namazima se vidi da bi reducirali san tokom Ramazana. Prema jednom istraživanju studenta na doktorskim studijama na Oxfordu o tzv. polifaznom spavanju, u kojoj osoba spava 4,5 sati na dan, moguće je imati produktivniji dan sa manje sna. Po ovom modelu, 3,5 sata sna tokom naći sa 3 pauze po 20 minuta za san tokom dana, je dovoljno sna bez žrtvovanja produktivnosti. Doktorant koji je sprovodio istraživanje je sam ovo praktivirao tokom istraživanja.[7]

III Sadaka

Ibn Abbas je na jedan divan način opisao velikodušnost Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao:  “Allahov Poslank je bio najdarežljiviji u činjenju dobra, posebno u mjesecu Ramazanu, dok mu je dolazio Džibril, alejhis-selam, poučavajući ga Kur’anu, tako da bi Poslanik postao blaži u činjenju dobra od blagog povjetarca.”[8]

Dosljedno ga slijedeći u tome, Omer, radijallahu anhu, bi iftario samo sa siromašnima. Čak bi njegova porodica tražila od njega da iftari sa njima, ali bi ipak i dalje iftario sa siromašnima.

Kada bi Ramazan došao Ibnuš-Šihabu ez-Zuhriju, on bi se zaposlio sa samo dvije stvari: učenjem Kur’ana i hranjenjem siromašnih.

Još jedan od selefa, Hammad, rahimehullah, bi se iftario i sa 500 ljudi tokom Ramazana!

IV Umjerenost u jelu (taklilun minet-ta’am)

Jedan od najboljih savjeta imama El-Gazalija za ustajanje na noćni namaz jeste umjerenost u jelu prije spavanja. Rani muslimani bi veoma malo jeli za iftar. U jednoj predaji se spominje da bi Ibrahim b. Ebi Ejjub tokom Ramazana imao svega dva puna obroka.

A kad te hrana krene gledati?

Onima od nas koji ne vode računa o obimu jela tokom cijele godine preče je govoriti o kvantietu jela a ne kvalitetu. Ipak, znate, najukusnija hrana će vas svaki dan čekati, a vi znate da joj ne možete odoljeti. A ako pojedete jedno jelo, a ne i drugo, neko će vas kritikovati.

Naprijed! Jedite od svega, ali pomalo, tako da ukupna količina ostane ipak mala. Drugim riječima, jedito polahko, umjerenim zalogajima, i stalno kontrolišite imate li onaj mučni osjećaj u stomaku, koje se pojavio tokom dana. Čim osjećaj ode, prestanite sa jelom, i ostavite ostatak za kasnije. Još nešto malo za desert i završili ste!

V Čuvanje jezika (hifzu-lisan)

Post je propisan radi višeg cilja: uvećanja bogobojaznosti i discipline. Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, neka zna da Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.”[9] Ibn Hadžer el-Askalani je objasnio da “ružan govor” koji je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, uključuje i laž. Druge predaje ovdje dodaju i besposlive. Ibn Bettal pojašnjava da Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije htio reći da samo izbjegavamo ove stvari tokom posta, već da je zbog ovih stvari upitno da li će Uzvišeni Allah primiti taj post ikako.

Mudžahid b. Džebr je rekao da ko se čuva dvaju osobina, njegov post će biti primljen. To su ogovaranje i laž.

Zaključak

Molim Uzvišenog Allaha da Ga se uvijek sjećamo i da nam olakša našu težnju da budemo poput najboljih. Nemamo vremena za gubljenje. Standardi su visoki a svako će biti obračunavan prema onome što je zaista mogao uraditi. Za napredovanje je potrebno vrijeme i sva velika dostignuća počinju malim korakom. Nijedan sniježni brijeg nije ništa do pahuljica do pahuljice. Molim Allaha da nam primi sve naše ibadete, i da nam podari istinsko izliječenje i prosvjetljenje prije, tokom i nakon mubarek Ramazana.

Izvorwww.islam21c.com

___________________________

Bilješke:

[1] http://www.pewforum.org/Muslim/the-worlds-muslims-unity-and-diversity-2-religious-commitment.aspx

[2] http://www.pewforum.org/Muslim/the-worlds-muslims-unity-and-diversity-2-religious-commitment.aspx#fasting

[3] Sahihul-Buhari, Sahihu Muslim

[4] Pogledati:  Šerhu Sahihi Muslim, imama En-Nevevija, 16/85..

[5] Sahihul-Buhari

[6] Kitābus-Sunen ell-Kubra, imam El-Bejheki.

[7] http://qz.com/430415/i-once-tried-to-cheat-sleep-and-for-a-year-i-succeeded/

[8] Sahihul-Buhari

[9] Sahihul-Buhari

[10] Fethul-Bari, Kitabu-savm, imam Ibn Hadžer el-Askalani

ponedjeljak, 30 Novembar 2020 00:00

Kako sačuvati svoja dobra djela

Ocijeni...
(2 glasova)

Piše: Nevad Alijagić

islam6Iskreni vjernici duboko su uvjereni u to da činjenje dobrih djela donosi nur u srcu, blještavilo na licu, obilnu nafaku i ljubav u srcima stvorenja, stoga u svakom danu nastoje da učine neko dobro djelo. Međutim, da li je za spas na ahiretu dovoljno samo raditi što više dobrih djela? Nije. Mnogo je važnije sačuvati svoja dobra djela. Loša djela koja čovjek radi poništavaju dobra djela koja je uradio. U naredna dva hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava nas upravo na tu mogućnost da čovjek uradi mnogo dobrih djela, a koja mu na Sudnjem danu neće biti od koristi. Prvi hadis odnosi se na međuljudske odnose, a drugi hadis odnosi se na odnos čovjeka i Allaha, dželle šanuhu.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znate li ko je bankrotirao?” Ashabi odgovoriše: ”Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razgovara sa svojim ashabima i pita ih o istinskom gubitniku, a postavljajući pitanje želi skrenuti pažnju svim muslimanima na pravog gubitnika. Ono što je bilo poznato među ashabima, a i danas među nama, jeste da je bankrot onaj koji ne posjeduje materijalne vrijednosti, tako da su i ashabi, shodno Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pitanju, dali odgovor. Nažalost, i danas u društvu mnogi ljudi vrednuju jedni druge po materijalnim vrijednostima: novcu, automobilima, skupim telefonima, dok se istinske moralne vrijednosti: poštenje, pravednost, čednost, potiskuju, a nosioci tih vrijednosti degradiraju i omalovažavaju. Međutim, istinski gubitnik i bankrot jeste onaj koji proda ahiret za dunjaluk, vječno za prolazno, a možda je još veći gubitnik onaj koji uradi mnogo dobrih djela, mnogo ibadeta, a na kraju sva ta dobra djela budu pretvorena u prašinu i poništena zbog loših djela koja je uradio.

Da se u hadisu ne govori o nekome ko nije imao nikakve veze sa vjerom i ko nije bio praktičar, ukazuju nam riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom…”, dakle, prakticirao je vjeru, pridržavao se Allahovih naredbi i obaveza, klanjao, postio, davao zekat, ali činio ona djela koja poništavaju namaz, post i zekat. Ovo ukazuje na pogubnost jezika i na posljedice do kojih može dovesti vrijeđanje, potvaranje, laganje, bespravno prisvajanje imetka drugih, činjenje nepravde, tako da će Uzvišeni Gospodar, kako bi zadovoljio pravdu i namirio oštećene strane, isplatiti oštećenima u dobrim djelima onoga koji nije čuvao tuđi život, čast i imetak. Ustvari, postavlja se pitanje: Da li se isplati žrtvovati, ulagati trud i raditi djela koja će na kraju završiti kod nekog drugog, i od kojih će, umjesto onoga koji ih je radio, koristi imati neko sasvim drugi? Svaki vjernik treba dobro razmisliti o ovome. Zato je iskreni i pravi musliman onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, onaj koji svojim ahlakom i lijepim ponašanjem poštedi druge svojih neugodnosti, koji čuvajući svoj jezik, tuđu čast, imetak, ustvari čuva svoja dobra djela.

Važno je lijepo se odnositi prema drugim ljudima, ali je važnije i bitnije imati iskren odnos prema Stvoritelju i Gospodaru, Onome koji nas je stvorio, život nam podario i koji nas svakodnevno opskrbljuje raznim blagodatima, koji zna ono što javno radimo i što u svojim prsima krijemo.

Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista, poznajem ljude koji će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput velikih bijelih planina koja će Allah, dželle šenuhu, u prah pretvoriti.” Sevban, radijallahu anhu, rekao je: “O Allahov Poslaniče, opiši nam ih, da ne budemo od njih!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “To su vaša braća, klanjaju noću kao što i vi klanjate, ali kada se osame, prelaze Allahove granice čineći grijehe.” (Hadis bilježi Ibn Madža, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)

Dakle, i ovdje se radi o osobama koje praktikuju vjeru i izvršavaju ibadete, ali kada se osame, čine grijehe. Nisu upotpunili svoju pokornost i predanost Uzvišenom Gospodaru, jer da je njihova predanost potpuna, njihova javna i tajna djela bila bi jednaka. Ibn Hadžer navodi da je jedan od velikih grijeha javno pokazivati čestitost i pokornost Uzvišenom Gospodaru, a u tajnosti Mu činiti grijehe.

Muttarif b. Šihir rekao je: “Kada su javna i tajna djela podjednaka, tada Uzvišeni Gospodar kaže: ‘Ovo je Moj istinski rob.’” Allah, dželle šanuhu, prihvata samo iskreno urađeno djelo, koje je urađeno s ciljem postizanja Allahovog zadovoljstva. Tajnost i samoća su veliko iskušenje i test za svakog vjernika da pokaže svoju iskrenu pokornost. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući Ebu Zerra, radijallahu anhu, rekao: “Oporučujem ti da se bojiš Uzvišenog Allaha u tajnosti i javno.” (Bilježi imam Ahmed, a Albani ga je ocjenio dobrim.) Bilo je prethodnika ovog ummeta koji su po četrdeset godina postili dobrovoljni post a da za to njihovi ukućani nisu znali: ujutro bi otišli na posao, zanijetili bi nafilu i ponijeli bi ručak sa sobom koji bi podijelili kao sadaku, a navečer bi se vraćali kući na večeru, i to bi im bio iftar, tako da niko od ukućana ne bi primijetio da poste. Na taj način skrivali su svoje ibadete i dobra djela.

Činjenje grijeha u tajnosti itekako može biti uzrok poništenja dobrih djela kao što smo vidjeli u hadisu Sevbana, radijallahu anhu. Zato je bitno da se odgajamo u iskrenoj pokornosti svome Stvoritelju. Svojim ibadetom trebamo nastojati da postignemo nagradu kod Uzvišenog Gospodara, a nikako da nam cilj bude zadovoljstvo i pohvala ljudi. Licemjeri su bili poznati po tome što su javno ispoljavali vjeru, a u tajnosti su krili nevjerstvo i grijehe. Čuvajući svoj jezik od ogovaranja i potvaranja, uzimanja tuđeg haka i izbjegavanja ezijeta ljudi, čuvajući se grijeha u tajnosti, upotpunjavajući pokornost Uzvišenom Gospodaru, ustvari čuvamo svoja dobra djela, koja će biti jedina valjana valuta na Danu obračuna.

El-Asr

nedjelja, 27 Septembar 2020 00:00

Sedžda-vrhunac naše pokornosti i poniznosti

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdulvaris Ribo

namazČovjek je stvoren na ovome svijetu radi uzvišene svrhe, koju nikada ne smije zaboraviti. Nikada ne smijemo zaboraviti da smo mi Allahovi robovi i da smo stvoreni radi robovanja; pokornosti i poslušnosti Njemu Uzvišenom, našem Stvoriteju i Gospodaru. Uzvišeni Allah je rekao: „A džine i ljude sam stvorio samo da Mi robuju.“ (Ez-Zarijat, 56.)

Veliki je problem kada čovjek ne zna zašto ga je Allah stvorio i šta su svrha i cilj njegovog postojanja na ovome svijetu. Tada neminovno zaluta i strada. Kada smo kao vjernici svjesni svrhe zbog koje smo stvoreni, onda nastojimo da cijeli svoj život posvetimo svome Stvoritelju, u smislu da Mu budemo pokorni i poslušni koliko god smo u mogućnosti. Uzvišeni Allah je rekao: „Reci (Muhammede): „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista, su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (El-En’am, 162.)

Forme ibadeta i pokornosti Allahu

Uzvišeni Allah nam je ostavio mogućnost da Mu na različite načine i kroz različite vidove i forme ibadeta iskažemo našu pokornost i poslušnost. Prije svega propisao nam je ibadete poput dove, kurbana, učenja Kur’ana, zikra, sadake, namaza…

Od svih spomenutih ibadeta, namaz, zasigurno, zauzima posebn mjesto i značaj, te se smatra najvažnijom islamskom dužnošću nakon šehadeta. Namaz je najvažniji svakodnevni ibadet, kojim uistinu pokazujemo koliko smo pokorni i predani našem Stvoritelju, s obzirom da nam je namaz naređen čak pet puta dnevno, za razliku od ostalih temeljnih islamskih dužnosti koje smo dužni obaviti jednom godišnje ili jednom u životu. U samom namazu ima jedan njegov sastavni dio koji je tajna i vrhunac namaza. To je, naravno, sedžda ili spuštanje lica na tle.

Historijat sedžde

Sam historijat sedžde će nam donekle i otkriti njen dublji smisao i suštinu. Ako se vratimo na historijat sedžde, naći ćemo da se sedžda u Kur’anu spominje već u kazivanju o Ademu i melekima, kada je Uzvišeni zapovjedio melekima, među kojima je bio i Iblis, da se Ademu poklone, odnosno da mu sedždu učine. Od meleka je zatraženo da se pokore Allahovoj naredbi i odluci i da se tom Ademu, kao Allahovom stvorenju koje će preuzeti namjesništvo na Zemlji, poklone iz poštovanja. Uzvišeni Allah je rekao: „I kada smo melekima rekli: „Poklonite se Ademu!“ I Oni su se svi poklonili osim Iblisa, on je bo jedan od džina i ogriješio se o zapovijed Gospodara svoga.“ (El-Kehf, 50.)

Allahu sve sedždu čini, milom ili silom

Uzvišeni Allah je rekao: „Allahu čini sedždu sve što je na nebesima i na Zemlji, htjeli ili ne htjeli, a i sjene njihove ujutro i u sumrak.“ (Er-Ra’d, 15.)

„Allahu čini sedždu sve živo, na nebesima i na Zemlji, i meleki i oni se ne ohole. Boje se Gospodara svoga Koji je iznad njih i čine ono što im se naređuje“ (En-Nahl, 49.)

„ Zar ne znaš da Allahu sedždu čine i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Sunce , i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga poštovanim ne može učiniti. Allah radi ono što hoće.“ (El-Hadž, 18.)

Iz prethodnih ajeta vidimo da Uzvišenom Allahu sve sedždu čini, i meleki i ljudi i živo i neživo, a sve njih možemo po tom pitanju podijeliti na dvije skupine:

Oni koji sedždu čine dobrovoljno, svojom voljom i izborom, a to su samo ljudi. Samo čovjeku je ostavljeno na volju da odabere da li će Allahu padati na sedždu ili neće.
Oni koji Allahu sedždu čine iz potčinjenosti, a to su meleki i ostala stvorenja koja su kao takva stvorena i Allahu potčinjena.

Dublji smisao sedžde

Sedžda nije puko spuštanje lica na tle i padanje ničice, ona ima mnogo dublji smisao i značenje. Sedžda je prije svega pokazatelj naše pokornosti, poslušnosti i poniznosti pred našim Gospodarom i Stvoriteljem. Naša vjera se ne sastoji samo iz pukog i besplodnog vjerovanja. Vjera se mora potvrditi i dokazati našom pokornošću Allahu. Iman se sastoji iz znanja i prakse, odnosno djela. I Iblis je imao znanje i bio je ubjeđen da Allah postoji, ali Mu se nije htio pokoriti i naređenu sedždu učiniti. „On je odbio, uzoholio se i nevjernik je bio.“ Ovo je dokaz da vjerovanje mora biti popračeno djelom, pokornošću i poniznošću, izvršavanjem onoga što je Allah naredio, a izbjegavanjem onoga što je zabranio.

Uzvišeni Allah je rekao: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa’, 65.)

Sedžda je simbol hitre i bezpogovorne pokornosti i poslušnosti Allahu, i ona je najviši izraz naše predanosti Njemu.

Sedžda nas duhovno uzdiže i približava Allahu

Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Rob je najbliži svome Gopodaru onda kada je na sedždi, pa zato učite mnogo dove.“ (Ahmed, Muslim, Ebu Davud, Nesai)

Ma’dan b. Ebi Talha el-Ja’muri je rekao: „Sreo sam Sevbana, Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, oslobođenog roba i rekao mu: „Obavijesti me o djelu koje ću raditi i zbog kojeg će me Allah uvesti u Džennet.“ Ili je rekao: „Najdražem djelu Uzvišenom Allahu.“ On je šutio. Zatim sam ga ponovo upitao, ali je on opet šutio. Ja sam ga upitao i treći put, a on mi je rekao: „Ja sam o tome upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je rekao: „Mnogo čini sedždu, jer, uistinu, kad god učiniš sedždu Allahu, Allah će te zbog nje uzdići za jedan stupanj i obrisat će ti jedan grijeh.“ (Muslim)

U drugom hadisu se prenosi da je Rebi’ b. Ka’b el-Eslemi, rekao: „Jednog dana donio sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vodu za abdesta i za druge potrebe, pa mi je rekao: „Traži!“ Ja sam rekao: „Tražim da budem s tobom u Džennetu.“ On me je upitao: „Ili možda nešto drugo tražiš?“ Rekao sam: „To je ono što tražim.“ On mi je tada rekao: „Pomozi mi u tome tako što ćeš mnogo sedždu činiti.“ (Muslim)

Prema tome, vidimo da nas sedžda uzdiže duhovno i povećava nam naše stupnjeve u Džennetu, sve dok ne stignemo do onog najvišeg stupnja, Firdevsa, na kojem će biti poslanici, vjerovjesnici, šehidi i iskreni Allahovi robovi.

Sedžda srca

Pored našeg tijela i njegovih organa i naše srce također čini sedždu i Allahu se pokorava. Sedžda srca je, ustvari, njegova poniznost pred Allahom i ona je važnija od sedžde tijela. Tijelo je na sedždi dok se ne podignemo iz položaja sedžde, ali srce na sedždi može ostati i nakon toga, sve dok osjeća poniznost i skrušenost pred Allahom. Na sedždi je najvažnije stanje našega srca, jer ako je ono ponizno, skrušeno i svjesno Allahovog prisustva, tada ćemo osjetiti slast i ljepotu sedžde i Allahove blizine. Ako srce ne čini sedždu, odnosno, ako nije ponizno, tada sedžda gubi svoju suštinu i puninu. Ako osjetimo slast i ljepotu u duši dok smo na sedždi, tada znamo da i naše srce sedždu čini. Sedžda srca je istinska i prava sreća i slast. Istinska sreća i zadovoljstvo dolazi zbog Allahove blizine. Što smo Allahu bliže sve više osjećamo tu sreću i zadovoljstvo. Zato pravi vjernik kod kojeg i tijelo i srce čine sedždu, na namazu pronalazi smiraj svoje duše. Sedžda u ovome smislu je veliko bogatstvo za jednog vjernika i to bogatastvo on ne bi dao ni za cijeli dunjaluk.

Sedžda je tajna namaza

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao: „Sedžda je tajna namaza, njegova bit i njegov pečat. Sve druge radnje u namazu prije sedžde su samo priprema i uvod za nju.“

Sedžada nas duhovno uzdiže i približava Uzvišenom Allahu, i ostavlja duboki trag na našu duhovnost i pobožnost. Uzvišeni Allah, kada opisuje vjernike, kaže: „Njihovi znakovi su na licima njihovim od tragova sedžde.“(El-Feth, 29.) Mnogi islamski učenjaci kažu da su to tragovi poniznosti i skrušenosti, svjetlost i sjaj u očima po kojima se klanjači mogu prepoznati.

Ovo potvrđuje i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve slelem, rekao: „Mojim sljedbenicima će toga dana lica sijati od sedžde, a ruke i noge će im se bijeliti od abdesta.“ (Muslim)

(Minber.ba)

ponedjeljak, 17 Avgust 2020 00:00

Žudnja za uputom ljudi na pravi put

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer / Prijevod: Smail L. Handžić, prof.

dova1Kada su meleki došli Ibrahimu, alejhis-selam, da mu prenesu radosnu vijest, muštuluk, o skorom rođenju Ishaka – a to je bio isti onaj muštuluk koji se spominje u ajetu iz sure El-Ankebut: I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše… (prijevod značenja El-Ankebut, 31), ili na drugom mjestu, u riječima Uzvišenog: A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu (prijevod značenja, Hud, 71) – nakon te vijesti ga obavijestiše i o jednom velikom i strašnom događaju… Naime, obavijestiše ga o skorom uništenju jednog mjesta u kojem je činjeno nasilje, pa je ovaj dobroćudni vjerovjesnik, alejhis-selam, poželio da se više angažuje na planu činjenja da'we (misionarstva) ne bi li se taj narod povratio i pobojao. Ovaj događaj oslikava veliku težnju vjerovjesnika da čine da'wu, ali i njihovu požrtvovanost da ljude upute. Također, on nas djelimično poučava i duhovnoj izgradnji i prosvjetljenju, da se treba željeti svakome dobro i korist, makar takvi i ne bili sa nama u rodbinskoj vezi!

Allahova mudrost

Ibrahim, alejhis-selam, je u ovom događaju saznao namjeru dolaska meleka, i, znajući da su oni časna stvorenja koja sa riječju ne pretječu svoga Gospodara već samo postupaju po Njegovom naređenju, bio je posve ubijeđen da ih je Uzvišeni Allah poslao. S obzirom na to, njegova rasprava nije bila u smislu suprotstavljanja Allahovom naređenju i Njegovoj presudi, već je bila usmjerena ka odgađanju sudbine. Zapravo, želio je da iskoristi izvanrednu priliku koja mu se pruža da postigne veliku nagradu, jer, ponekad Uzvišeni Allah nešto i naredi melekima – a sve na osnovu Njegove apsolutne mudrosti o kojoj je do u tančine upoznat – a potom odgodi sprovedbu te naredbe, ili je potpuno derogira Svojim sudom i određenjem, a sve na osnovu onoga što je učinio da takvoj odluci bude faktor – preteča (sebeb). U tome su brojne i veličanstvene mudrosti! U tom smislu naredio je Meleku smrti da usmrti Musaa, alejhis-selam, pa kada mu je on došao, ovaj ga udari i izbi mu njegovo oko, nakon čega se melek vrati svome Uzvišenom Gospodaru. Također, u skladu sa navedenim je i to što je naredio patnji da zahvati Junusov narod, pa kada je on povjerovao, učinio je da postanu spašeni. Uzvišeni kaže: Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili? (Prijevod značenja, Junus, 98.)

U ajetu je jasno obznanio da je On otklonio od njih patnju! Takav slučaj bio je i sa slanjem meleka Lutovom narodu u kome Ibrahim, alejhis-selam, nije primijetio nikakvu zapreku koja bi ga Šerijatom spriječila da pokuša odgoditi ili, što je još bolje, spriječiti kaznu koja ih vreba tako što će se založiti da povjeruju i prihvate uputu, a da, pri svemu tome, upravo on bude uzročnik. Takvo što učinio je i Musa, alejhis-selam, prilikom naredbe pet dnevnih namaza Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, u noći Mi'radža.

Ibrahimova razboritost

Ibrahim, alejhis-selam, pokušao je postići svoj cilj jednom umjesnom primjedbom koja govori o razboritosti njegovog uma i savršenoj pronicljivosti. Upitao je, alejhis-selam: ”Pa, u njemu se nalazi Lut?”, tj. kako možete da ih uništite a među njima je vjerovjesnik koji je od Allaha poslan?! Spoljašnjost ovih riječi je ljubaznost i brižljivost prema Lutu, alejhis-selam, a ne želja da njegov narod povjeruje! Nije im kazao: ”Odgodite tu kaznu ne bi li se Allah smilovao tom narodu pa da povjeruje!“, nakon čega bi oni odgodili kaznu. Naprotiv, kazao je: ”Pa, u njemu se nalazi Lut?“, želeći time da se odgodi kazna namijenjena Lutovom narodu, a Lut je bio u svemu tome još preči! O ovome nam govore riječi Uzvišenog u suri Hud: I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o Narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ (Prijevod značenja Hud, 74.-76.) U ajetu je kazano: on se poče raspravljati i ”njih će stići patnja sigurno”. Uistinu, on se i raspravljao, ali je njegova rasprava bila razborita i promišljena što ukazuje na potpunost njegovog uma i veličinu njegove inteligencije. Uprkos svim naporima, konačni sud o njihovom uništenju već je bio donesen. Na pomno čuvanoj ploči kod Allaha Levhil-mahfuzu već je bilo zapisano da će oni biti uništeni. O tome je pero već ostavilo svoj trag, a stranice su ga prihvatile i osušile se. Zbog toga je uslijedio odgovor: ”O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ U svemu ovome nameće se jedno logično pitanje, a ono je upravo pitanje kojim je prigovorio Ibrahim, alejhis-selam. Svojom oštroumnošću dokučio je da je to, zapravo, veliki argument, a to je zaključio i onaj koji je prozvan tintom ovoga ummeta i tumačem Kur'ana, koji je kazao: ”Stanovnici tog mjesta nisu bili uništeni dok iz njega nije izašao vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, i vjernici, i dok se nisu svi susreli kako im je bilo i naređeno!“ S obzirom da je prigovor bio ispravan i na mjestu, meleki su mu objasnili da su oni, zbog kojih je prigovorio, izuzetak iz općih riječi koje su kazali, te da se oni ne podrazumijevaju među onima koji su spomenuti u riječima: Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici (Prijevod značenja El-Ankebut, 31); ”U njemu je Lut” – reče Ibrahim. – “Mi dobro znamo ko je u njemu” – rekoše oni – “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.” (Prijevod značenja El-Ankebut, 32.)

Hudova plemenitost

Nakon ovih riječi formirana je potpuna slika u umu Ibrahimovom, alejhis-selam, i tada je spoznao stvar do u detalje. Zbog toga se više ne prenosi da je bilo šta prigovorio i da se raspravljao. Upravo ovaj događaj poučava plemenitošću njegove krajnje namjere zbog koje se upustio u raspravu, ali i njegovoj ulozi u plejadi nosilaca istine i njenih sljedbenika. Ova velika težnja da se ljudi upute ka dobru uočena je među svim vjerovjesnicima! Koliko li su se samo puta suočili sa nevjerničkom tvrdoglavošću i nasrtajima, pa su ih uvijek velikodušno i širokogrudno prihvatali prostranog srca, težeći da ljude upute, a nikako zbog toga što nisu bili da im istom mjerom uzvrate! Osvrnimo se na slučaj Huda, alejhis-selam, tog plemenitog vjerovjesnika čiji je narod kazao: Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.” “O narode moj” – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.“ (Prijevod značenja El-‘Araf, 66.-68.) Primjer ovome je i ono što je kazano našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme: Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu lud!” (Prijevod značenja El-Hidžr, 6.)

O ovome govore i brojni drugi ajeti gdje se opisuje šta su sve vjerovjesnici doživljavali od svoga naroda. I pored toga, u mnogobrojnim odgovorima njihovih poslanika naići ćeš na riječ: O narode moj…! Bilo je to iz razloga da se smekšaju, kao kamen otvrdnjela srca njihovog naroda i kako bi se njihove otupjele misli usmjerile ka istini! Govoreći o Svome plemenitom Vjerovjesniku i njegovoj velikoj težnji da uputi svoj narod, Uzvišeni Allah je rekao: Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 128.) I rekao je: Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? (Prijevod značenja El-Kehf, 6.) Rekao je Uzvišeni Allah: …pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade. (Prijevod značenja Fatir, 8.) I rekao je: Da Allah hoće, On bi ih sve na pravom putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju! (Prijevod značenja El-En'am, 35.) A također je rekao: Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? (Prijevod značenja Eš-Šu'ara’, 3.)

Milost svjetovima

I pored toga što su Allahovi vjerovjesnici, alejhimus-selam, veoma dobro znali da je njihova osnovna dužnost da ljudima samo dostave istinu – na osnovu riječi Uzvišenog: …i dužni smo samo da jasno obznanimo. (Prijevod značenja Jasin, 17), zatim riječi: O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. (Prijevod značenja El-Ma'ide, 67), i riječi: i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“ (Prijevod značenja El-Kehf, 29) – Allah je htio da Njegovi poslanici budu milost svim svjetovima i da teže uputiti ljude. U tom smjeru su i činili svoje postupke! Zbog toga i mi trebamo žudjeti da ljude uputimo, baš kao što su to i Allahovi vjerovjesnici, Allah bio zadovoljan sa njima, žudjeli. Neka naše da'wetsko obraćanje bude ispunjeno željom da ga ljudi vrlo rado prihvate, a nikako da nam bude svejedno da li će ga ljudi prihvatiti ili odbaciti! Jer, da te Allah učini uzročnikom prihvatanja upute od strane samo jedne osobe, bolje ti je nego čitavo krdo najboljih deva!

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

muhamed1Prenosi se da je Abdullah ibn Omer, r.a., jedne prilike rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je ispričao sljedeće: ”Trojica ljudi od prijašnjih naroda krenula su na daleki put, pa ih je zatekla noć pored jedne pećine i oni su ušli kako bi u njoj prenoćili. Međutim, ogromna stijena se zakotrljala i potpuno zatvorila ulaz pećine. Pošto su bili u bezizlaznoj situaciji, rekli su jedan drugom: ‘Jedini način da se spasimo iz ove situacije jeste da zamolimo Allaha, dž.š., da ukloni ovu stijenu zbog naših dobrih djela koja smo učinili.’ Onda je jedan od njih rekao: ‘Allahu dragi, ja sam imao stare i iznemogle roditelje i svoju djecu nikada nisam nahranio i napojio prije njih. Jednoga dana tražio sam bolju ispašu za svoje stado, pa nisam na vrijeme posjetio roditelje, te sam ih, nakon što sam im namuzao mlijeka i donio, zatekao na spavanju. Nisam želio da ih budim, ali ni da prije njih nahranim svoju djecu i svoje sluge, pa sam čekao sa posudom u ruci da se probude i tako ostao do zore, a moja djeca su u neposrednoj blizini plakala od gladi. Nakon toga, otac i majka su se probudili i popili mlijeko koje sam im donio. Dragi Allahu, ako sam to učinio isključivo u Tvoje ime, a ne zbog nečeg drugog, odmakni stijenu sa ulaza ove pećine!’ Stijena se malo pomakla, ali ne dovoljno da bi mogli izaći pored nje. Drugi je rekao: ”Allahu dragi, ja sam imao jednu rodicu koju sam volio više od cijelog svijeta, pa sam je poželio imati, ali je ona to odbila. Jedne godine zavladala je opća nestašica i glad, pa je među ostalima i ona došla kod mene da traži pomoć. Ja sam joj dao 120 zlatnika pod uvjetom da sa mnom legne. Ona je na to pristala i kad sam joj prišao (u drugoj predaji stoji: kad sam je zagrlio kao što muž zagrli svoju ženu), ona je zaplakala i rekla: ‘Boj se Allaha, i ne raskidaj prsten moje nevinosti bespravno!’ Ja sam se u tom trenutku odmaknuo od nje iako sam u potpunosti bio opijen ljubavlju prema njoj, i ostavio sam joj zlato koje sam joj dao. Allahu dragi, ako sam to uradio isključivo u Tvoje ime, spasi nas ove nedaće u kojoj smo se našli!’ Nakon toga stijena se još malo pomjerila, ali opet nedovoljno da bi mogli izaći. Treći od njih je rekao: ”Allahu dragi, ja sam držao najamnike i svima sam odmah zasluženu platu davao, osim jednom radniku koji je pobjegao sa posla i otišao prije nego što je dobio platu. Ja nisam dozvolio da njegova plata propadne, već sam je uložio, nakon čega se njegov imetak umnožio. Nakon izvjesnog vremena taj radnik je došao da traži svoju platu, a ja sam mu odgovorio: ‘Sve deve, ovce i ostala stoka koju vidiš ispred sebe pripadaju tebi.’ On mi je tada rekao: ‘Allahov robe, ne izigravaj se sa mnom.’ Rekao sam mu: ‘Ne izigravam se sa tobom, to je uistinu tvoj imetak!’ Onda je on potjerao svu stoku i otišao, a da meni ništa nije ostavio. Allahu dragi, ako sam to učinio isključivo radi Tebe, spasi nas ove naše nevolje u kojoj se nalazimo!” Tada se stijena potpuno pomjerila i oni su izašli iz pećine i nastavili svoje putovanje.”

(Muttefekun alejhi)

Ocijeni...
(0 glasova)

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

islam7Postoje mnogobrojna dobra djela zbog kojih meleki upućuju dove za one koji ih čine, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti tri takva djela.

Posjeta (zijaret) bratu muslimanu

Da bi meleki upućivali dove za tebe i molili Allaha da ti podari lijep i sretan život na dunjaluku i da te nagradi Džennetom na Ahiretu, onda posjećuj svoju braću muslimane, posebno one koji su bolesni, tražeći time isključivo Allahovo zadovoljstvo i nagradu.

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko posjeti bolesnika ili ode u posjetu bratu muslimanu, glasnik (melek) ga zovne i kaže mu: ”Čist si (od grijeha) i čisti su tvoji koraci, i pripremljeno ti je mjesto (dvorac) u Džennetu.” (Ahmed i Tirmizi; šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Udjeljivanje sadake

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nema dana u kojem ljudi osvanu, a da se ne spuste dva meleka na Zemlju, pa jedan od njih govori: ”Gospodaru, nadoknadi (povećaj) i smiluj se onome ko udjeljuje”, a drugi govori: ”Gospodaru, umanji onome ko škrtari.” (Buharija)

Od Allahove dobrote i milosti je i to da sadaka i dobročinstvo više koriste onome ko udjeljuje nego siromahu kojem udjeljuje sadaku. Hadis ukazuje na Allahovo obećanje da će onome koji udjeljuje imetak u ime Allaha, otvoriti mnoga vrata dobra, kao što ukazuje i na prijetnju onome ko čini suprotno.

Dova za brata u odsutnosti

Onaj ko uči dovu za svog brata muslimana u njegovoj odsutnosti, odnosno u tajnosti, melek na njegovu dovu kaže: ”Amin! I tebi isto tako”, kao što dolazi u hadisu koji prenosi Safvan ibn Umejje, r.a., u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Dova koju musliman upućuje za svog brata muslimana u odsutnosti je uslišana. Kod njegove glave nalazi se melek i kad god on uputi dovu za svoga brata muslimana, melek kaže: ”Amin! I tebi isto tako.” (Muslim) Što više upućujmo hajr dove za braću muslimane, posebno u toku ramazana, pa će sa ta korist i nama vratiti.

(Saff.ba)

petak, 01 Maj 2020 00:00

Islam i ljepota

Ocijeni...
(1 glasova)

islam2Kada govorimo o ljepoti mislimo na nešto istaknuto dobro i prijatno. Tako bi ljepotu mogli podjeliti na dvije vrste:

1) Ljepotu vezanu za čovjekovu dušu, tijelo i njegova djela;

2) Ljepotu vezanu za nešto drugo. Bez ove podjele, govor o ljepoti bi bio previše apstraktan i nedokučiv. Iako je ljepota i pojam ljepote u mnogočemu vezan za ljudski ukus, ipak postoje osnovne norme ljepote i njenog izražja. One su dodirne tačke našeg svakodnevnog života, koje graniče sa pravdom, harmonijom, stalnošču, pozitivitetom i sl. Posmatrajući današnjeg čovjeka, neminovno zapažamo njegovu borbu protiv ovih – reklo bi se urođenih normi i principa. Taj čovjek, okružen zasljepljujućim blještavilom i mnogobrojnim imaginacijama, sebi pravi predrasude o ljepoti i ljepom. Tako dolazi do miješanja lončića u kulturno umjetničkom – smislu. Pod lijepim se etiketira destruktivnost, buntovništvo, nemoral i šta sve ne. Čovjek lagano prestaje biti čovjek.

Ljepota u islamu

Iako smo rekli da je ljepota veoma vezana za ukuse, a za ukuse vrijedi pravilo:”Ne raspravljaj o njema”. U islamskom duhu ipak postoji kamen temeljac za studioznija izračunavanja ljepote. Taj temelj bio bi u samoj suštini islama; čovjek i pojavni svijet imaju svoga Tvorca; sve je u harmoniji kojom On upravlja; sve ima svoju smisao i ništa nije bez smisla ili bez veze. Rekao je Poslanik islama Muhammed s.a.v.s.:”ALLAH Dž.š. JE LIJEP I VOLI LJEPOTU” (Muslim), pojašnjavajući da je od Allaha svako sobro i da On voli sve što je dobro i lijepo. Ovo se odnosi na sve ono što je manje ili više vezano za čovjeka. Allah dž.š. nam govori o tome kako je čovjek stvoren u najljepšem liku, kako su Zemlja i nebo ukrašeni i uljepšani raznim krasotama da bi ljudi u tome vidjeli Allahove znakove. Međutim Allah dž.š. nas na toliko mjesta u Kur'anu upozorava da nas ta ljepota ne zavara, i da ne postanemo robovi te dunjačke ljepote. Zato što je sva ljepota prolazna. Ova ljepota lika, tijela, prizora, opisa… je ništavna naspram suštinske ljepote duše i djela a skoro nespojiva sa ljepotom Dženneta i Allahovih blagodati u njemu. Da bi došli do ovih ljepota ljude je Allah dž.š. uputio na ljepote ibadeta, sabura, slaganja; na ljepote onoga što im oči vide a da bi uzeli pouku.

Odrazi te ljepote

U islamu sve odiše lijepim. U Kur'anu čitamo ajet:” Pitaju te šta im je dozvoljeno. Reci:” Dozvoljeno vam sve ono što je lijepo…” (El-Maide-4). Dakle, ništa što odiše istinskom ljepotom islam ne zabranjuje. Naprotiv on i zabranjuje sve ono što je ružno i štetno, smatrajući ga štetnim i korovom okrutnim protiv ljepote. Tako vidimo ljepotu i ukrašenost islamskih propisa. Šehadet negira sve ono što je ružno. Namaz zahtjeva čistoču, urednost, sklad …; Post je duhovna i fizička solidarnost…; Zekat uspostavlja pravdu u cijelom društvu, a hadždž duhovno preporađa ljude. Tako je i sa ostalim propisima. Propisima o jelu, piću, o odijevanju, komuniciranju sljudima, propisima o ljudskoj etici- AHLAKU, književnosti, umjetnosti … Sve ovo zajedno je naslikalo duh islamske ljepote na prelijepe bratske odnose, čvrstu i stabilnu vlast, realan pogled na život, te na materijalnu baštinu islamske civilizcije. Narušavanje ove ljepote Allah dž.š. zabranjuje i ajetom:” … I ne zamijenjujte ono što je lijepo sa onim što je ružno …” (En- Nisa 2). Opisi bagdadskih ljepota, kordovskih fascinacija, kairskih umjetnina, istambulških … su vjerno sačuvani u knjigama historije.

Varljiva ljepota

Rekli smo da je ljepota povezana sa ukusom tj. sa stanjem srca. Ovo stanje srca, Islam uvjek želi učiniti stabilnim i pozitivnim, samilosnim i razumljivim, osjećajnim i iskrenim … Svako skretanje sa puteva islama narušava normalnost ljepote u čovjekovim grudima. Šejtan mu tada nudi kapije i falsifikate ljepote. U čovjekovim očima tada dobro postaje zlo a zlo postaje dobro. Milostivi Gospodar kaže:” Ali njihova srca su postala tvrda, a šejtan im je lijepim prikazao ono što su radili.” (El-Maide –43). Ovaj slučaj, možemo reći fenomen gluposti, se odvijao, odvija se i odvijat će se u svakoj generaciji ljudi. Sjedoci smo raznih pokreta, udruženja, pojedinaca koji prostituciju i blud smatraju lijepim, uništavanje i samouništenje smatraju dobrim, strasti i zla obožavaju, i koji svakodnevno dokazuju da su nešto drugo ane ljudi.

“Kada im se kaže:” Ne remetite red na zemlji” odgovaraju:” Mi samo red uspostavili”. Zar? A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.” (El-Bekare-11,12).

Varljivost dunjaluka

“Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni”. (Er-Rum –7).

Govorimo o dunjaluku. Živimo na njemu. Jedemo ga, pijemo, živimo sa njim. Dunjaluk ili dun-ja je prostor, vrijeme koji nas okružuju, a koji odišu blizinom, kratkoćom i varljivošću. U arapskom jeziku DUN-JA dolazi od riječi EDNA – što znači nešto manje, bezvrijednije, brže, bliže i sl. (“Mu'džemul- mufredati …”).

Sve ovo često zavara čovjeka u toj mjeri da i sam zaboravi ko je, šta je, ko je njegov Gospodar, kakva je njegova uloga na dunjaluku … Ovo je jedna od slabosti čovjeka. A “Čovjek je stvoren slabim”. tada se dešava da ovaj “oslabljeni” čovjek gubi svoj orjentir u životu, tj. Allahovu uputu, i počinje da luta po zavarljivim hodnicima ovog dunjaluka. Tu mu dolazi šejtan i stvari mu predočava “malo drugačijim”. Nude mu se razni životni koncepti, razne filozofije, “novi pogledi” i sl., te se čovjek potpuno preda svojim strastima zaboravljajući svoga Tvorca, te na smisao svoga života. On se spušta na nivo životinje. Zaboravlja na Allaha i Njegovu opomenu. Kaže Uzvišeni Allah dž.š. za ovakve:” Allahova prijetnja je istinita, pa neka nas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba”. (Lukman 33).

Sav ovaj zaborav dolazi nakon toga što su mu predočeni jasni dokazi. Pa sjetimo se samo stanja islamskih zemalja u vrijeme “Zalivskog rata” , kada su džamije bile pune. Ili još bliže protekle agresije na nas i našu državu. Situacija identična. Dok je granata – dotle je i džemata. Zašto? Zar je se 93’, 94’,95’, dijelio med po džamijama? Ne. Nego se Allahu iskreno obračalo i muško i žensko. Nerijetko su oni “heroji” koji su po birtijama psovali vjeru i vjerske svetinje, pijančili, kurvali se, – a ti isti kada bi dođi ispod “linije” – učili i ono što zna i ono što ne zna. Zar nam Milostivi nije spomenuo ovu situaciju prije 1400 godina, govoreći:” Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače kljanate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan” (El- Isra –67).

I danas kada smo stali na “kopno”- odmah smo se zaboravili. Džamije su praznije, džemati “tanji”, puno zavisti , ogovaranja, ukratko za neprepoznat. A dakle sve ovo dolazi? Iz have? Ne subhanallah. nego dolazi od prokletog šejtana. Kolovođe svjetskog zla. Utemeljitelja društva za zlo. I danas je najveći čovjekov neprijatelj postao njegov kućni prijatelj! Ušao je u naše kuće, ušao je u naše džemate, ušo je skoro svugdje , jer su ga svugdje dočekala širom otvorena vrata! Legao je i liježe sa nama u krevet. Ušao je u nas, u našu djecu, naše roditelje, naše supruge! Svuda se kreće! Uljepšao je dunjaluk specijalno za nas. Narkaminao ga, obukao mu miniće. Skoro svi su zabravili na Allahove rijči:”A šta je život na ovom svijetu osim varljivo naslađivanje” (ali – Imran-185). I to varljivo naslađivanje se ogleda u strastima, lopuvlucima, zabavljenosti djecom i porodicom, bogatstvom … A Allah dž.š. poručuje:” Neka te ne oduševljavaju bogatstva njihova a ni djeca njihova! Allah dž.š. hoće da ih njima kazni na ovom svijetu i da skonačaju kao nevjernici ” (Tewbe –55). I zaista! Svakodnevno gledamo kako djeca tuku rodirelje, u svijetu je u modi ubiti roditelje, gledamo kako se brakovi cijepaju, kako želja za dinarom i strah od njegovog gubitka pretvara u besanicu, nervozu, psihičko ludilo…

A onaj koji je odgovoran? Šta nam Uzvišeni o njemu kaže:” Zaista je šejtan otvoreni čovjekov neprijatelj” (Jasin – 60). U drugom ajetu kaže Plemeniti Gospodar o šejtanu:” On je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi”! (El-Kasas –15). Draga braćo i sestre! On je veći neprijatelj i od četnika i ustaša! Oni su samo njegove sluge! On je taj kome nije samo cilj da te pobijedi, nego mu je cilj i da te u zabludu odvede, da bi potvrdio svoje riječi koje je rekao Allahu:” Ja sam bolji od njeg’ …” Stoga svi mi trebamo se osvrnuti oko sebe. Pogledati šta nas okružuje, koliko je sve prolazno i čvrsto se prihvatiti užeta koje nam Allah dž.š. daje a za koje je On rekao:” I svi se Allahova užeta čvrsto držite, i nikako se ne razjedinjujte”.

Allahovo uže – Islam

Moramo biti svjesni da nam je Allah dž.š. podario svoje uže – islam radi nas samih. Jer islam je sve ono što čovjeku treba. On obuhvata i rat i mir. On je vjerovanje rad i borba. Obuhvata i srce i razum. Dušu i tijelo. Državu i vjeru. Pušku i knjigu. Oslonac na Allaha dž.š. i rad na Njegovom putu … Njegov put je od jedinke muslimana do ummeta mu'mina. Pa ima li išta ljepše i pravednije od ove vjere?!

Kako shvatiti život i dunjaluk

Riječ “dun-ja” je lahka za izgovor. Ali riječ “ahire” je teška u arapskom jeziku. Duša skoro da dođe do grkljana dok se izgovori ova riječ. A zar nije tako i u suštini?! Jedno je olakšano a drugo otežano!?! A šta je dunjaluk, osim njiva na kojoj se uz krv, suze i znoj stiče ahiret?! Primjer dunjaluka je porimjer prašume. U njemu su i dalje zvijeri, i mesožderi i biljojedi. I bašte i izvori. I slatko i slano. Živa blata i pašnjaci… Cvrkut ptica uljepšan mirisom bodljikave ruže i otrovnih gljiva… A islam je put preko te prašume. Siguran i prav. njegovi rubovi su granica halala i harama. On je prostran, komotan i siguran. njegove smjernice i putokazi su od Tvorca te presume, koja se nalazi u dolini između dva brda. Prvo brdo se zove rođenje, a drugo smrt! On, Uzvišeni je Tvorac i onoga što je vidljivo i onoga što je nevidljivo. I ako sve ovo shvatimo, biti ćemo, inšaallah, sigurni i obezbjeđeni putnuci. Ono kojima je obećana nagrada:” One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada…” (Ez- Zumer- 10). Tada ćemo postići i dunjaluk i ahiret. Slijedeći iskrene Allahove robove o kojima On kaže:” I Mi mu damo dobro na ovome svijetu, a na onom će doista biti među onima dobrima”. (En- Nahl- 122). Stoga sav naš trud treba biti u pravcu kur'anske dove:” Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svujetu, i sačuvaj nas patnje u ognju”! (El- Bekare- 201).

(Saff.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

sadakaPrenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je jedan čovjek došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: ”Allahov Poslaniče, za koju sadaku slijedi najveća nagrada?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Najveća nagrada slijedi za sadaku koju udijeliš dok si zdrav i pohlepan (lakom za imetkom), dok se bojiš siromaštva, a nadaš se bogatstvu. Ne čekaj da ti duša dođe do grla, pa da onda kažeš: ‘Tom čovjeku dajem toliko i toliko, onom toliko i toliko’, jer tada tvoj imetak svakako pripada drugom.” (Muttefekun alejhi)

Posvetite se ibadetu u punom zdravlju i snazi, prije nego se između vas i ibadeta ispriječi bolest i iznemoglost. Uživajte u sedždama dok ste snažni i zdravi. Spustite mlada čela na zemlju pred Allahovom Uzvišenošću, prije nego što neko od vas bude primoran da klanja sjedeći na stolici, tako da ne može potpuno učiniti sedždu osim neznatnog i simboličnog pomjeranja glave naprijed.

Istina je da će Allah primiti i ukabuliti i takve sedžde, jer možda onaj ko klanja na stolici čini iskrenu sedždu svojim srcem i svim organima, iako ne spušta glavu na tlo, ali je ibadet u stanju zdravlja i potpune snage draži Allahu.

Prirodno je i za očekivati da bolest čovjeka učini poniznim i da ga približi Allahu, ali onaj ko je zdrav i ko je u punoj snazi, on sâm i dobrovoljno odabire da čini sedždu, i kada stane da klanja namaz kao da kaže: ”Moj Allahu, Tebi na sedždu padam i glavu svoju na tlo spuštam pred Tvojom veličinom i pored njene zauzetosti razmišljanjem o drugim (dunjalučkim) stvarima, i moje srce je ponizno i skrušeno pred Tobom, i pored zova mladalačkih strasti.”

Uživajte u hadžu dok ste zdravi i snažni, činite tavaf oko Ka'be i sa'j između Safe i Merve na nogama, bacajte kamenčiće na džemretima na Mini svojim rukama, prije nego neko od vas bude primoran da sjedi u kolicima dok tavafi oko Ka'be i dok čini sa'j između Safe i Merve, i bude primoran poslati opunomoćenika da baca kamčiće na Mini umjesto njega.

Istina je da Allah prima ibadete od Svoga roba u skladu sa njegovom sposobnošću i mogućnostima. Možda onaj koji tavafi oko Ka'be sjedeći u kolicima, koja neko drugi čuva i gura, tavafi svojim srcem i svim organima i istinski doživljava taj ibadet, ali užitak u ibadetu kada je čovjek zdrav i snažan, te kad on lično izvršava sve propisane obrede, ne može ništa zamijeniti.

Postite i uživajte u ibadetu posta dok ste snažni i zdravi, prije nego vas iznenade razne bolesti, visok pritisak, dijabetes i čir na želucu, pa ćete morati platiti iskup ili fidiju za propuštene dane ramazanskog posta i nadati se da ćete se brzo vratiti u svoj normalni život, kako biste postili i dobrovoljni post a kamoli obavezni ramazanski post.

Istina je da Allah prima iskup za post iz Svoje milosti prema vjernicima, ali je bolan osjećaj da se između vjernika i određenog ibadeta ispriječi bolest, a da se on nije posvetio tom ibadetu u mladosti i dok je bio zdrav i snažan. Griješe oni koji misle da se stare osobe odmore i da su rahat jer ne moraju postiti, već je dovoljno da propuštene dane posta iskupe simboličnom fidijom. Allaha mi, muslimani koji zbog bolesti ne mogu postiti ramazan, osjećaju neopisivu patnju i bol.

Uživajte u dijeljenju sadake i dobročinstvu dok ste zdravi i snažni. Kada biste potrošili hiljadu plata na sebe i svoju porodicu neće vam biti dovoljno, jer su zahtjevi života mnogobrojni i sve je više raskoši i luksuza u našim životima. Međutim, sve to nestaje i prolazi, a sadaka ostaje. Stoga, navikni sebe da odvajaš od plate makar i neznatan dio i nazovi to ”novac za sadaku”, kao što odvajaš novac za režije i ostale troškove. Ne budi onaj koji sakuplja i gomila novac, jer će tvoji nasljednici svakako uzeti sve što sakupiš, a ti ćeš sâm polagati račun na Sudnjem dan za taj novac.

Ne čekaj trenutak nemoći i padanja na bolesničku postelju pred kraj života, kada ti novac više nije potreban, pa da onda kažeš: ”Dajte tome toliko i toliko, tome toliko i toliko!”

Istina je da Allahu u svakom slučaju prima dobročinstvo, ali je ogromna razlika između onoga koji udjeljuje iako mu je taj novac potreban, i onoga koji je pri kraju života, pa se tek tada osvijesti i opameti.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(2 glasova)

Autor: Salih b. Abdullah b. Humejd / Preveo: Semir Imamović

islam1Društvo koje nije nosilac plemenitog morala neće uspjeti, ma koliko ono izgledalo jako i organizirano. Ukoliko u njemu i vlada red, to je zbog vlasti i pojačane kontrole. Nigdje kao u islamu ne postoji da zakon tretira kako vanjštinu tako i nutrinu, javne i tajne postupke. Dok drugi samo kažnjavaju greške i prijestupe, islam nagrađuje svako učinjeno dobro, pa čak i ono koje je namjeravano ali iz opravdanih razloga nije urađeno.

Tajna uspjeha islama, na ovom a i svakom drugom polju, nije samo u njegovim obredima i zakonima, već dobrim dijelom u moralu pojedinca koji on zagovara. Za čovjeka se ne može reći da je pobožan ukoliko ga taj ibadet nije odgojio u plemenita čovjeka. Ibadet postiže svoj vrhunac nakon što njegovi rezultati budu vidljivi na čovjekovom ponašanju. O tome Allah Uzvišeni kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45.)

Odgoj duše i njena iskrenost srž je ibadeta i cjelokupan čovjekov uspjeh vezan je za to. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava nas da je pravi gubitnik i bankrot u islamu onaj ko na Sudnjem danu dođe sa namazom, postom i ostalim ibadetima, no njegov moral nije bio u skladu sa tim. Jedne je ubio, druge zakinuo, treće okaljao i oklevetao, pa kada je svakome od njih dao od svoga ibadeta, ništa mu nije ostalo sa čime bi ušao u Džennet. U drugim hadisima najveći stepeni u Džennetu pripisuju se onima koji su bili najljepšeg morala. Tako se u jednom od njih kaže: ”Na vagi Sudnjega dana neće biti ništa teže od lijepog morala”, ili: ”Allahu su najdraži oni koji su lijepog morala”, ili: ”Vjernici najpotpunijeg morala jesu oni koji imaju najljepši moral”. Nosiocima takvog morala i na ovom svijetu otvaraju se vrata svakog dobra. Takvi ljudi izvor su svakog dobra.

Oni mole za druge muslimane, kao što Uzvišeni kaže: ”Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.” (El-Hašr, 10.) U velike nedostatke današnjih muslimana spada to što vjeruju da je islam vjera koja podstiče na plemenitost, iskrenost, blagost i ostale vidove lijepog morala, ali njihova praksa govori nešto sasvim drugo. Još gore od toga je da pojedini muslimani nepravilno razumijevaju vjeru, obavljaju namaz i druge ibadete, ali su zakazali na polju lijepog ponašanja, tako da drugima ne pružaju pravu sliku o islamu. Muslimani moraju znati da loše ponašanje ugrožava njihovu vjeru i ruši muslimansku zajednicu.

(Saff.ba)

Stranica 1 od 38

S5 Box