Sadržaj iz rubrike Kolumne
Kolumne

Kolumne (134)

ponedjeljak, 27 Decembar 2021 00:00

Godina 2021.: Kraj dugog primirja u BiH

Ocijeni...
(0 glasova)

nsrsBiH se suočava sa burnim krajem i najavom još jedne možda i turbulentnije godine u zemlji čija tri naroda nemaju ni minimalnu saglasnost o onome šta je bilo, šta je problem sada i kako bi trebala izgledati budućnost.

Srpski pisac Svetislav Basara, dvostruki dobitnik ugledne NIN-ove nagrade za književnost, rekao je u nedavnom intervjuu za sarajevski „Dnevni avaz“: „Ništa meni u Bosni nije bilo jasno od završetka rata. Tu su neki kantoni, neki distrikt, to nije moglo funkcionisati ni na papiru, a kamoli u realnosti. Taj je Dejtonski sporazum nefunkcionalan. To se ne može ni nazvati mirom, ja bih to prije nazvao prekidom vatre“.

Hirurški je precizna Basarina dijagnoza o tome šta je, u suštini, Bosni i Hercegovini donio Privremeni mirovni sporazum iz Daytona, kako je i glasilo prvo, službeno ime tog dokumenta. A donio je, da naglasimo ukoliko treba, prekid sukoba no ne i početak stvarnog mira. Vidjelo se to, manje ili više, 1996., 2006. ili 2016. godine, samo što se na isteku 2021. čini kako se približava, nazovimo ga, prekid prekida, dakle trenutak poslije kojeg slijedi nastavak preddejtonskih bitaka.

Većinu ove, najteže postratne godine u BiH, obilježili su događaji koji spadaju u uobičajeni etno-politički folklor zajednice entiteta i naroda, dijelom garnirani globalnim problemom prve klase - pandemijom koronavirusa u kojoj je upravo BiH u evropskom vrhu po broju umrlih, a na samom dnu po broju vakcina koje su državne i entitetske vlasti kupile za svoje građane. Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije i Vlada Republike Srpske osigurale su tačno nula bočica sa dragocjenom tekućinom, dok je snažni antivakserski duh doprinio tome da je propalo nevjerovatnih 700.000 doniranih cjepiva kojima je istekao rok trajanja!

BiH manje korumpirana samo od Bjelorusije i Azerbejdžana

U još je nečemu BiH tokom 2021. godine stigla kontinentalne rekordere. Kako je u intervjuu za CNN rekao Gabriel Escobar, specijalni izaslanik predsjednika SAD-a Joea Bidena za Zapadni Balkan, Bosna i Hercegovina je manje korumpirana samo od Bjelorusije i Azerbejdžana i više od svih ostalih država Evrope, bile one u Uniji ili izvan nje.

„Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini... kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina", ključni je dio takozvanog Inzkovog zakona, odnosno izmjena Krivičnog zakona BiH koje je krajem jula 2021. godine, samo sedam dana prije isteka mandata, nametnuo bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko.

Kao što je, da se poslužimo poznatim primjerom, povod za početak Prvog svjetskog rata bio čuveni „Sarajevski antentat“, dok su uzroci bili i dublji i duži i kompleksniji, e tako je i odluka Valentina Inzka poslužila kao povod Miloradu Dodiku da pređe u pretposljednju fazu razbijanja BiH i odvajanja Republike Srpske. Posljednja je, naravno, rat.

Izmišljanje pokrića za završne, više puta najavljivane radove

Iako i aktuelni član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, dakle Dodik, kao i njegovi formalni i neformalni glasnogovornici, tvrde kako je pravni akt o zabrani negiranja genocida uzrok pokušaja vladajuće većine u manjem entitetu da RS dovede do nezavisnosti bez (za sada) međunarodnog priznanja, očito je da se radi samo o korištenju miješanja Valentina Inzka u vlastiti posao i izmišljanju pokrića za završne, više puta najavljivane radove. Otkako je prije deceniju i pol akumulirao najviše moći u Republici Srpskoj, pa sve do kraja jula ove godine, Dodik ne samo da je negirao srebrenički genocid počinjen u julu 1995., već je i oko 40 puta zaprijetio raspisivanjem referenduma o osamostaljenju tog entiteta. Svjestan da može proglasiti nezavisnost, ali da nema nikakvu i ničiju garanciju priznanja samostalnosti, on je odabrao novu, kompleksniju formu secesije. Prvo je pozvao na bojkot rada državnih institucija, a zatim je većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske – koju predvodi Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata – izglasala povrat nadležnosti koje je taj entitet davno prenio na nivo BiH.

Osim toga, Dodik je najavio i raspuštanje Oružanih snaga BiH, ponovno formiranje Vojske Republike Srpske, ali i entitetskih obavještajnih i poreskih organa, te granične službe. U isto vrijeme je odbio priznati novog Visokog predstavnika, njemačkog diplomatu Christiana Schmidta koji je, preuzimajući mandat, izjavio da mu je jedan od ključnih ciljeva upravo očuvanje teritorijalnog integriteta BiH.

Istina, odluke o povratu nadležnosti još nisu važeće: Narodna skupština RS je odredila rok od pola godine za početak njihova provođenja što može, ukoliko se dogodi, označiti početak sukoba jer barem jedna od tri zainteresirane strane u BiH, ona bošnjačka, neće bez reakcije gledati konačno i mirno ostvarivanje ratnih ciljeva službene Banja Luke i istog takvog Beograda čiju podršku Dodik uživa.

Separatistički ciljevi neostvarivi bez oružanih sukoba

Ono što je u ovom trenutku utješno jeste ključna razlika između sadašnjosti i prošlosti: prije tridesetak godina hegemonistička velikosrpska politika imala je gotovo plebiscitarnu podršku, dok danas Dodika ne podupiru niti svi akteri političkog života u Republici Srpskoj, računajući i najveću opozicionu partiju – Srpsku demokratsku stranku, čiji je predsjednik Mirko Šarović više puta ponovio da su separatistički ciljevi neostvarivi bez oružanih sukoba, te da niži nivo vlasti ne može umanjivati ingerencije višeg. Drugačije rečeno, sve ono što je RS prenijela na zajedničke institucije BiH može se legalno vratiti jedino kroz Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Gotovo u isto vrijeme, dakle u doba Dodikovog rasplamsalog separatizma, Visoki predstavnik Schmidt je prvo sam, pa uz pomoć pregovarača iz Evropske unije i Sjedinjenih Država, pokušao riješiti drugi problem, onaj vezan za Izborni zakon u Federaciji BiH.

BiH kao majka domovina svih svjetskih apsurda

Osim što je ustavno ustrojena kao zajednica dva entiteta i tri konstitutivna naroda, BiH je, kako je jednom rekao splitski novinar i pisac Boris Dežulović, majka domovina svih svjetskih apsurda. Kao takva, ona ima Izborni zakon koji je u Federaciji suprotstavljen postojanju konstitutivnosti, a nema niti jedno ponuđeno rješenje koje bi moglo pomiriti taj koncept sa savremenim demokratskim pravilima.

Pojednostavljeno i kratko kazano: Hrvatska demokratska zajednica, kao politička organizacija sa najvećom podrškom među bh. Hrvatima, insistira na zakonskom okviru koji će omogućiti da hrvatske predstavnike biraju isključivo Hrvati – i to jeste praktični smisao konstitutivnosti – ali kako narod ne može biti izborna jedinica bez teritorija, tako je jasno da ovo rješenje podrazumijeva uspostavu neke vrste trećeg entiteta i to na području koje je, do njenog ukidanja Washingtonskim sporazumom 1994., nazivano Hrvatska republika Herceg-Bosna.

Sa druge strane pregovaračkog stola je heterogena grupa partija, od onih koje su od početka za građanski ustroj, pa do Stranke demokratske akcije, prve monoetničke - inače bošnjačke - političke organizacije registrirane u BiH, koja je iz vlastitih interesa prihvatila zagovaranje neetničkog principa raspodjele vlasti. U osnovi, SDA je svjesna kako gubi podršku i zbog jačanja, istina nedovoljnog, deklarativno multietničkih i građanskih stranaka, pa sada koristi dio njihove agende, dok njen predsjednik Bakir Izetbegović javno prebrojava Srbe i Hrvate u institucijama BiH, ističući kako oni, posebno Hrvati, „imaju više nego što im pripada“.

"Eichhorst i Palmer izvršili pritiske da se popusti zahtjevima nacionalista"

U pregovorima u kojima su ulogu medijatora imali predstavnica EU Angelina Eichorst i američki diplomata Matthew Palmer – blizak bivšoj, Trumpovoj administraciji – HDZ je bila u puno boljoj poziciji nego SDA, ali i druge partije sa sjedištem u glavnom gradu jer su, kako piše Erich Rathfelder u „Tageszeitungu“, "Eichhorst i Palmer izvršili pritiske na stranke u Sarajevu da popuste zahtjevima nacionalista". Ne znači to, naravno, da među reprezentima sarajevskih stranaka nema jednako velikih nacionalista kao u HDZ-u, sasvim suprotno – narcizam malih razlika uspješno je pretvoren u nacionalizam velikih sličnosti - ali to, za sada, nije važno jer je proces traženja izbornog modela koji, barem, jednako ne odgovora svima, naprasno prekinut.

Nepribližavanje stavova navedeno je kao formalni razlog prekida i nedavnog, iznenadnog otkazivanja još jedne posjete Sarajevu Angeline Eichorst i Matthewa Palmera, iako se, suštinski, radi o predvidljivom ishodu do kojeg nije došlo ne (samo) zbog isključivosti pregovarača iz FBiH, već najprije zbog Dodikovih poteza koji postaju ozbiljna sigurnosna prijetnja. Pregovori o novim pravilima izbora u zemlji na rubu sukoba smisleni su koliko i face lifting pacijenta u terminalnoj fazi raka gušterače.

Posljedično, Dodikova će separatistička politika u narednom periodu biti u fokusu međunarodne zajednice koja će, tek kada opasnost od raspada zemlje potpuno prestane ili bude dovoljno umanjena, pokušati sa novom rundom traženja rješenja za izborna pravila u Federaciji.

Inače, naredne 2022., u BiH bi se trebali održati opći izbori čiji bojkot, ukoliko ne bude usvojen novi Izborni zakon, najavljuje HDZ, pa ne treba sumnjati da burni kraj ove, nije tek nešto više od najave još jedne, u boljem slučaju, jednako turbulentne godine u zemlji čija tri naroda nemaju niti minimalnu saglasnost o onome šta je bilo prije tri decenije, šta je problem sada i, što je najgore, kako bi trebala izgledati budućnost. Istina, tako je već četvrt stoljeća pa je valjda jasno da ovakva, rigidno dejtonska BiH može fizički opstati samo što ne može, kako je rekao Svetislav Basara, „funkcionisati ni na papiru, a kamoli u realnosti“. Osim ako pod funkcioniranjem ne podrazumijevamo ovisnost o međunarodnoj pomoći i korupciju zbilja epskih razmjera.

(DW)

utorak, 02 Novembar 2021 00:00

Evropska unija, Bosna i Hercegovina i mi

Ocijeni...
(0 glasova)

biheuMalobrojne države mogu postići rezultat i parirati jačim i moćnijim samo kvalitetnim kadrovima, a ne galamdžijama i ulizicama.

Kvalitetni ljudi su naš najvrjedniji resurs koji nemamo luksuz rasipati (Reuters)

Ovih dana predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je izjavila da osuđuje neselektivne napade Hamasa na Izrael te da civili na svim stranama moraju biti zaštićeni. Predsjednica nije navela od koga stradaju palestinski civili i koga osuđuje za ove napade. Ova izjava jednog od najviših zvaničnka Evropske unije govori puno više od puke pristrasnosti. To je pokazatelj da Unija, koja sebe naziva evropskom, ne počiva na humanizmu, evropskom duhu, moralnim i duhovnim vrijednostima nego je to ekonomska unija, bazirana na finansijskom interesu, bez posebnog interesa za pravdu i istinu.

Već decenijama svevremene i univerzalne ideje Tomasa Mana, Alberta Kamia, Getea, Kafke, Fromma nisu u fokusu Briselskih političara. Zadnjih godina pogotovo. U Uniji često vladaju laž i hipokrizija koja onemogućava da istinske ljudske vrijednosti izađu na površinu uz poricanje duhovnih temelja na kojima je Evropa nastala. Koketiranje sa populizmom i desnim ekstremizmom, koji su eufemizmi za fašizam, su sve intenzivniji i otvoreniji.
Pohlepa, sebičnost i uskogrudnost

Teško je prikriti siromaštvo duha i intelektualnu tupost koji su idealno okruženje za pojavu političara demagoga, nacionalista i ksenofoba. To su političari bez suštine, bez ideja sa jedinim ciljem da ostanu i dalje na vlasti. Puno je više pravde i poštivanja ljudskih prava spram građana Evropske unije nego za one „van granica“ mada je pandemija COVID-19 pokazala i na unutrašnju hipokriziju kada su umjesto solidarnosti, jednakosti i saosjećanja, unutar Unije manifestirana pohlepa, sebičnost i uskogrudnost.

Kada govorimo, govorimo o sebi tako da bi iz ovih procesa unutar Evropske unije, i mi u Bosni i Hercegovini, trebali izvući pouke i odrediti naše ciljeve i djelovanja. I pored svih navedenih slabosti, zagovornici opstojnosti jedinstvene i cjelovite Bosne i Hercegovine nemaju puno izbora nego djelovati u pravcu priključivanja euroatlanskim integracijama, a time i Evropskoj uniji.

Koliko smo mi dobrodošli u Uniju u ovom trenutku jasno je i građanima BiH i najvećem broju probosanskih političara. Ali ono što se ne vidi je postojanje vizije šta u ovim okolnostima činiti. Vrlo vjerovatno ulazak Bosne i Hercegovine u Uniju neće ići ubrzano i trajaće godinama, možda i decenijama. Ni naši političari ne pokazuju posebnu volju za intenziviranje ovih procesa iz dobro poznatih razloga.
Promjene moramo činit radi nas

Bez obzira da li će Bosna i Hercegovina postati članice EU za dvije godine ili dvije decenije, ili možda ni tada, građani i njihovi političari moraju učiniti temeljne promjene. To moramo učiniti radi sebe i pokoljenja koja dolaze nakon nas. Jasno definisati ciljeve je vrlo bitno ali je još bitnije KAKO doći do tih ciljeva.

Postaviti ciljeve i odrediti način realizacije tih ciljeva ne mogu oni koji politiku vide kao trgovinu bez principa i dobru priliku da zarade novac, koji pospješuju postojeće strahove i mržnju jer nemaju unutrašnju supstancu i moralne vrijednosti koje bi promovirali. U prvom planu su diletanti, neznalice, logoroični glasnogovornici bez suštine i bilo kakvih rezultata ostvarenih u životu. Trebaju ih i trebaju se aktivirati oni koji vole svoju domovinu, koji znaju, koji razumiju društvene procese i kojima politika ne služi radi rješavanja egzistencijalnih pitanja. Kvalitetni ljudi su naš najvrjedniji resurs koji nemamo luksuz rasipati. Malobrojne države mogu postići rezultat i parirati jačim i moćnijim samo kvalitetnim kadrovima. Ne galamdžijama, ulizicama, botovima i facebook politikom. Sa ovim dosadašnjim „igračima u reprezentaciji“, u utakmicama koje nam slijede, smo sigurno gubitnici. Nažalost, za ove dvije do tri decenije je „potrošeno“ više kvaltetnih ljudi nego za vrijeme socijalizma. Krajnje je vrijeme da se počne mijenjati odnos spram države i bavljenja politikom jer politika kreira većinu procesa u društvu.

Bez obzira na kojoj tačci evropskog puta se nalazimo, ukoliko se ne učine suštinske promjene u odnosu nas samih prema sebi, i ako se nastavi sa arogantnim ponašanjem bez osjećaja za kritiku, i ako nam na ključnim pozicijama ne budu najkvalitetniji i najčestitiji među nama, naša budućnost je upitna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Elmir Jahić (AJBalkans)

Ocijeni...
(0 glasova)

kanadaKanadski premijer mora staviti tačku na opetovanu viktimizaciju kanadskih državljana muslimana od strane francuskih sudova.

U požutjeloj prosudbi niza kanadskih vlada, „musliman“ je tek još jedna riječ od osam slova za „kriv“.

Ukoliko dovodite u pitanje istinu te izravne optužbe, dopustite mi da vam predstavim Hassana Diaba.

Ovaj kanadski akademik libanskog porijekla, muž i otac četvero djece od 2008. mora trpjeti – uz saučesništvo konzervativnih i liberalnih vlada koje dužnost obavezuje na to da brane prava i interese ovog 67-godišnjeg muslimana – bizarnu i jezivu nevolju koja bi druge progutala u jamu očaja i rezigniranosti.

Pa ipak, već 13 godina, Diab istrajava – uz ljubav porodice, ustrajnu odbranu njegove nevisnosti od strane advokata i podršku Kanađana koji znaju da je on ne samo žrtva očite nepravde, već i uvrnutih spletki i povlađivanja francuskih i kanadskih zvaničnika i zlonamjernih „interesnih grupa“ čiji je cilj da se domognu još jednog muslimanskog skalpa u beskrajnom „ratu protiv terorizma“.

Trudeau i islamofobija

Kako i kada će se Diabova duga i nadrealna odiseja od profesora sociologije do optuženog teriroste završiti, opipljiv je test činjenice da li je premijer Justin Trudeau ozbiljan u vezi suprotstavljanja islamofobiji kad god i gdje god se ona manifestuje ili će nastaviti davati opasne izjave koje lijepo zvuče dok se život još jednog Kanađanina muslimana smatra jeftinim i zamjenjivim.

Jednodnevni premijerovi „samiti“ u znak borbe protiv islamofobije neće biti dovoljni.

Nema sumnje da Trudeau ima moć da okonča Diabov pakao na zemlji – sada. Trudeau ima moć da ispravi niz nedaća koje su zadesile Diaba i da okonča bol, nesigurnost i zbrku koje on, njegova supruga i djeca podnose s nevjerovatnom gracioznošću i strpljenjem. Trudeau ima moć da konačno stavi sudbinu progonjenog muslimanskog Kanađanina ispred nečuvenog lošeg ponašanja francuskih tužitelja i zasljepljujuće zlonamjernosti vjerskih fanatika koje više zanima osveta od pravde.

Diabovo raspeće

Diabovo transatlantsko raspeće uz podršku države započelo je 2008. Po nalogu francuskih vlasti, kanadska pokorna federalna policija RCMP, uhapsila je Diaba u vezi sa smrtonosnim bombardovanje ispred pariške sinagoge 1980.

Na osnovu slabe pretpostavke, Diab je smješten u zatvor u Kanadi – njegovom novom domu – tri mjeseca i pušten je samo pod uslovom da on i njegova partnerica plaćaju mjesečni trošak od 2800 dolara za GPS uređaj koji prati njegovo kretanje 24/7.

„Ne mislim da bi [Diab] bio pritvoren [2008] da nije bio Kanađanin musliman“, penzionisani advokat i član odbora Udruženja za građanske slobode iz Britanske Kolumbije, Paul Tetrault, rekao je za Toronto Star. Tetrault je, naravno, u pravu.

Kasnije je tom poniženju dodato otkriće da je Diabovo hapšenje zasnovano na laži.

U to vrijeme su francuski službenici, čije su podrobno zanimanje za Diaba potakli tajni „obavještajni podaci“ sumnjivog porijekla, insistirali da ne mogu doći do otisaka pristiju iz registra pariškog hotela, za koje se vjerujue da pripadaju bombašu. Godinama kasnje, francuski sudac je priznao da su došli do otisaka prstiju koji se nije podudario sa Diabovim.

U međuvremenu su francuski tužitelji tražili Diabovo izručenje ne da se suoči s optužbama, već da bude glavni osumnjičeni kratkovide istrage koju vode isti nesmotreni birokrati koji su sakrili potencijalno (i u konačnici) oslobađajući dokaz.

Šest godina se Diab borio da izbjegne izručenje koje su zastupali u ime Francuske na sudu u Ontariju advokati vlade Kanade koji su radili naporno kako bi izurčili ugroženog muslimana Kanađanina kako bi smekšali Pariz.

Usred svoje usamljeničke, finansijski i emocionalno iscrpljujuće borbe da ostane slobodan i u Kanadi, Diab je otpušten sa mjesta predavača na Univerzitetu Carleton u Ottawi – tužni čin kukavičluka i kapitulacije administratora koji su potpali pod utjecaj jevrejske lobističke grupe alergične na pravedan sudski postupak čiji je vođa želio ukloniti Diaba kako bi zaštitio mlade. „Zadnje mjesto na svijetu gdje ovaj čovjek [Diab] pripada je univerzitetska učionica, ispred osjetljivih studenata.“

A na sudu je sudac Robert Maranger odbacio tzv. „obavještajne podatke“ na koje su se Francuzi oslanjali da vježbaju svoj nišan na Diabu kao „argument, nagađanje i analizu, a ne dokaz“.

Rukopis navodnog bombaša

Jedini „dokaz“ predočen da se indirektno poveže Diab sa bombarodovanjem bila je „analiza“ rukopisa nekoliko riječi koje je bombaš navodno napisao u knjizi gostiju. „Stručnjaci“ su insistirali da se uzorci rukopisa podudaraju. No, postoji tu jedan ključni problem: neki od uzoraka rukopisa koje su stručnjaci uporedili sa rukopisom u knjizi gostiju pripadali su ne Diabu, već njegovoj bivšoj supruzi.

Unezvijereni, Francuzi su brzo otpustili svoje nekada besprijekorne stručnjake i podnijeli su još jedan izvještaj tvrdeći da potvrđuje „otkrića“ diskreditovanih ranijih izvještaja. Pet drugih stručnjaka potvrdilo je da je sva tzv. „forenzička analiza“ besmislica i da bi svaka objektivna procjena isključila, a ne optužila Diaba kao osumnjičenog.

Uprkos presudi da je „analiza“ rukopisa „veoma problematična“ i da je slučaj – takav kakav je bio – protiv Diaba „slab … [sa] sumnjivim zaključcima“, koje su, uzete zajedno, činile „izglede za osudu u kontekstu poštenog suđenja nevjerovatnom“, sudac Maranger je nevoljko pristao na Diabovo izručenje, navodeći kanadske loše osmišljene zakone o izručenju.

Dakle, kada je Vrhovni sud Kanade odbio, bez objašnjenja, da sasluša njegovu žalbu, Diab je otpremljen u Francusku 2014. – još jedan potrošan Kanađanin musliman žrtvovan da se uglančaju „oštri prema terorizmu“ akreditivi političara kukavica koji su odmah smatrali Diaba „teroristom“ , a ne građaninom koji je vrijedan zaštite.

Žrtvno jagnje

Diab je proveo tri godine i dva mjeseca u zatvoru maksimalne sigurnosti – veći dio vremena u samici – bez optužbe, dok su francuski istražni suci istraživali bombardovanje.

Do 2017, četiri francuska antiteroristička suca su izdala, kolektivno, osam zasebnih naređenja da se oslobodi Diab iz pritvora. Odbacili su analizu rukopisa kao bezvrijednu i ustanovili da je Diab vjerovatno studirao i polagao ispite u Libanu tokom datuma kada se vjeruje da je bombaš bio u Parizu. Jedan sudac je napisao da njegovi nalazi „bacaju ozbiljnu sumnju“ na tužiteljev slučaj protiv Diaba.

Francuski Žalbeni sud je odbacio svaku naredbu do januara 2018. kada je Diab oslobođen i vraćen u Kanadu nakon što su francuski suci ocijenili, zapravo, slučaj zaključenim zbog manjka dokaza.

Ali u koraku bez presedana, najviši francuski sud je u maju ove godine presudio da tužitelji mogu nastaviti pokušavati podići optužnicu protiv Diaba, povećavši nevjerovatne izglede da bi se on ponovo mogao suočiti s izručenjem nakon suđenja u odsustvu.

Teško je ne vidjeti francusku nemilosrdnu potragu za Diabom kao nešto drugo do politički motiviranu osvetu i cinični doprinos ružnoj, unutrašnjoj struji islamofobije koja utire svoj zlokobni put kroz navodno prosvijetljeno društvo.

Diab je poslovično žrtveno janje koje su francuske vlasti zgrabile s manijakalnom odlučnošću da ga srede, na kakav god sramotan i dvoličan način, i da to nazovu pravdom.

Izazov premijera Trudeaua je jasan: dokazati preko svojih djela, ne preko pažljivo biranih riječi ili PR akrobacija, da Kanada više neće tolerisati nehumano progonjenje Diaba i pobrinuti se da jedan nedužan Kanađanin musliman neće biti napušten još jednom da se zadovolji francusku izjedajuću potragu za osvetom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrew Mitrovica (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

pakistanPogranična barijera će smanjiti broj prekograničnih napada, ali potrebno je uraditi više da bi se osigurala ova regija.

Pakistan će upravo ostvariti novi miljokaz u svojoj borbi protiv terorizma. Pogranična ograda koju gradi duž linije Durand, kopnene granice između Afganistana i Pakisatana duge 2640 km koja prolazi kroz ispresijecane planine, gusto pošumljene doline i uske stjenovite prolaze, blizu je završetka.

Islamabad je počeo graditi ogradu na svojoj poroznoj granici sa Afganistanom u martu 2017, nakon što se suočio sa smrtonosnim napadima pakistanskih militantnih grupa stacioniranih u Afganistanu tokom prethodne godine. Uprkos sporoj ekonomiji, remećenju uzrokovanom pandemijom korona virusa i nesigurnoj sigurnosnoj okolini, rad na ovoj granici se nastavljao većinom neprekinut u posljednje četiri godine. Do sada je ograđeno 85 posto granice, a očekuje se da će preostali posao završiti do aprila 2021.

Pogranična barijera se sastoji od dva niza lancima povezane ograde, između kojih je prostor širine dva metra ispunjen navojima žice. Ova dvostruka ograda koja je na pakistanskoj strani visoka 3,6 metara, a na afganistanskoj četiri metra, opremljena je nadzornim kamerama i infracrvenim detektorima. Štaviše, blizu 1000 utvrda se također gradi duž granice da se pojača sigurnost. Prekogranično kretanje će biti dozvoljeno samo preko 16 formalnih prelaznih tačaka nakon završetka projekta, koji će, kako očekuju, koštati više od 500 miliona dolara sveukupno.

U protekle dvije decenije, regije koje okružuju liniju Durand, su koristile oružane grupe, kao što su Mreža Haqqani, Al-Kaida i Tehreek-e-Taliban Pakistan (TTP), da izvode napade i u Pakistanu i u Afganistanu. Kabul odavno optužuje Pakistan da pruža utočište afganistanskim talibanima. Islamabad je, s druge strane, izrazio slične bojazni vezane za prisustvo TTP-a u Afganistanu.

Istina je da su i Pakistan i Afganistan u više navrata pronašli istaknute kriminalce koje traže da ih uhvate i eliminišu, u dvorištu onog drugog, u proteklim godinama. U 2016. je npr. talibanskog šefa Mullah Akhtara Manora ubio američki dron u pakistanskoj regiji Balochistan. Dvije godine kasnije, u 2018. je u drugom američkom napadu dronom ubijen lider TTP-a Mullah Fazhlullah, u afganistanskoj pokrajini Kunar.

Kritičari projekta

Pakistan kaže da će njegova pogranična barijera unaprijediti sigurnost u nemirnim pograničnim krajevima i umiriti tenzije koje postoje sa susjednom državom u vezi prekograničnih militantnih napada. Kritičari ovog projekta, međutim, tvrde da iako će ova ograda vjerovatno odvratiti antipakistanske militante stacionirane u Afganistanu od prekograničih napada, afganistanski talibani će nastaviti prelaziti granicu kako im je volja, uz odobrenje Pakistana.

Pakistan se također nada da će ova pogranična barijera spriječiti da se bilo kakvi budući nemiri u Afganistanu prošire i na pakistansku teritoriju. Zaista, ako Afganistan ponovo sklizne u haos u budućnosti, ovaj zid će ograničiti priliv izbjeglica iz Afganistana u Pakistan. Kada se Rusija 1989. povukla iz Afganistana, građanski rat koji je uslijedio rezultirao je migracijom miliona afganistanskih izbjeglica u Pakistan.

Nadalje, ograda će pomoći da se smanji prekogranično krijumčarenje narkotika i oružja koje pomaže da se održe terorističke grupe u regiji. Prema podacima UN-ovog Ureda za borbu protiv droga i kriminala, Afganistana je izvor 80 do 90 posto svjetske opskrbe opijumom. Blizu 45 posto opijuma, koji se koristi za proizvodnju heroina, se prokrijumčari kroz Pakistan do Bliskog istoka, Afrike i Evrope.

Pakistanski razlozi za gradnju ove ogromne ograde nisu samo povećanje pogranične sigurnosti i prevencija krijumčarenja. Ova će ograda također pomoći Pakistanu politički jer će zacementirati liniju Durand kao trajnu granicu između suverenih teritorija Afganistana i Pakistana.

Afganistan osporava ovu granicu koju su iscrtali britanski kolonijalni zvaničnici, uz pristanak tadašnjeg afganistanskog lidera Amira Abdul Rehmana,1893. Afganistan tvrdi da je ova granica „kolonijalni namet“ koji dijeli drevne domovine paštunskih plemena između ove dvije države, i i tvrdi da polaže suvereno pravo nad paštunskim teritorijama na pakistanskoj strani granice koja sačinjava bivša Plemenska područja pod federalnom upravom (FATA) i dijelove Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Kabul također tvrdi da je sporazum između britanskih zvaničnika i Rehmana potpisan na stotinu godina, a taj tok je istekao 1993.

Pakistan, s druge strane, smatra ovu granicu koju je naslijedio od Britanaca nakon sticanja nezavisnosti kao legalnu i konačnu. Pakistan se nada da će njegov ambiciozni projekat izgradnje barijere zauvijek okončati raspravu u vezi linije Durand.
Vidljive dobrobiti

Čak je i prije završetka, pogranična barijera donijela Pakistanu vidljive dobrobiti.

Od 2007, Pakistan je izveo brojne kinetičke operacije uključujući Zarb-e-Azb i Radd-ul- Fasaad, da iskorijeni terorističke grupe iz bivše FATA-e. Međutim, de facto otvorena granica između Afganistana i Pakistana potkopala je sigurnosne dobrobiti koji su ostvareni kroz ove operacije. Omogućila je militantima da izbjegnu hvatanje tako što su pobjegli u Afganistan. Ovi militanti su, nakon oporavka i regrupisanja u Afganistanu, kasnije izveli nove napade na Pakistan. Ali otkako je započet pakistanski projekat izgradnje ograde, ovim istim militantima je postalo mnogo teže da se kreću između ove dvije države i da izbjegavaju nastojanja pakistanske vlade da spriječi njihove napade. Broj prekograničnih terorističkih napada iz Afganistana je pao sa 82 u 2019. na svega 11 u 2020.

Izgradnja ograde na granici donijela je Pakistanu nove izazove. Ova je ograda negativno utjecala na svakodnevni život porodica koje imaju rođake na obje strane granice. Na sličan način je nanijela štetu siromašnim farmerima čije parcele siječe granica. Ova situacija je već nagnala nekoliko farmera da prodaju svoju zemlju ispod cijene. Trgovci koji su za život zarađivali izvozom hrane i druge robe iz Pakistana u Afganistan i obratno također su pogođeni jer sada moraju tražiti vize da bi prešli granicu i platiti carinu za robu koju prevoze.

Pakistan već radi na ublažavanju negativnog utjecaja koji je granična barijera imala na živote civila koji žive u ovom kraju. Postigao je dogovor s Afganistanom da uspostavi zajedničke tržnice duž granice i u toku su diskusije oko tog gdje tačno ove tržnice trebaju biti podignute i šta se na njima treba prodavati. Također planira finansijski pomoći farmere koji imaju zemlju na obje strane granice. Za porodice koje žive na obje strane pakistansko-afganistanske granice, Islamabad će izdati dugoročne prolaznice.

Izgradnja ograde na pakistansko-afganistanskoj granici nužan je korak ka suzbijanu militantnog djelovanja u pograničnim krajevima i donošenju stabilnosti u bivšu FATA-u. Ali sama ograda neće riješiti mnoštvo problema. Pogranična barijera će bez sumnje pružiti taktični odmor za Pakistan i reducirati broj prekograničnih napada. Ali dok u Afganistanu ne bude postignut održivi mir, i dok se ne riješe problemi paštunskih plemena koja žive blizu granice, nijedna barijera neće uspješno donijeti mir, stabilnost i dugoročnu sigurnost u ovu regiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Abdul Basit (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

vakcinaLoše izvedena vakcinacijska kampanja za COVID-19 zorno prikazuje kako naš trenutni kapitalistički sistem ne funkcioniše.

Vakcine su svjetionik nade usred pobješnjele pandemije korona virusa koja je odnijela živote više od 2,4 miliona ljudi i zaustavila svjetske ekonomije. Predstavljene su kao lijek koji će stati u kraj ogromnoj patnji – fizičkoj, ekonomskoj i ekonomskoj – uzrokovanoj epidemijom bolesti COVID-19.

Ali budući da je provedba vakcinacije zapela zbog raznih okolnosti, prevdividih i nepredvidivih, svjetlost ovog zamišljenog svjetionika blijedi. Kako je nedavno objavljeni članak u vodećem medicinskom časopisu The Lancetu zaključio „nove vakcine neće mnogo značiti pojedincima širom svijeta ako se nisu u stanju vakcinisati na vrijeme“.

Mjesecima nakon što je nekoliko vakcina odobreno za upotrebu, vakcinacijske kampanje su razočaravajuće spore, a ako se vakcinacija nastavi trenutnom brzinom, očekuje se da će samo šačica najbogatijih svjetskih država postići tzv. imunitet krda prije ljeta. U međuvremenu se pojavljuju nove mutacije virusa, dovodeći u pitanje efikasnost postojećih vakcina.

Neki za debakl s vakcinama krive veliku birokratiju vlada ili antivakcinacijski sentiment. Ali uzrok ovog problema leži na drugom mjestu. Ima veze sa disfunkcionalnim globalnim ekonomskim sistemom koji se zasniva na tri ideološka mita: da je privatni sektor najbolji u inovacijama; da neregulisana tržišta najbolje upravljaju ponudom i potražnjom; i da je ishod globalizacije fer za sviju.

Usred pandemije i loše izvedenih nastojanja da se ljudi vakcinišu, ovi mitovi se počinju rušiti pred našim očima.

Prvi mit: Privatni sektor je najbolji inovator

Jedan temeljni mit globalnog kapitalizma je da je privatno poduzetništvo jedini efikasan izvor inovacije i napretka. Ali farmaceutska industrija odavno pokazuje da to nije nužno tačno.

Već decenijama vakcine nisu prioritet ove industrije jer su nedovoljno profitabilne. Naprimjer, uprkos upornim smrtonosnim epidemijama virusa ebole u zapadnoj Africi, nije bilo ozbiljnih napora da se razvije vakcina protiv ove bolesti sve do nakon epidemije 2014. A sve do izbijanja pandemije korona virusa, kompanije kao što je BionNTech – koja se udružila s Pfizerom da razvije vakcinu protiv COVID-19 – su se uglavnom fokusirale na primjenu mRNK tehnologije u lijekovima prije nego na vakcine.

Brzi razvoj vakcine protiv korona virusa desio se tek nakon što su vlade dale značajnu finansijsku podršku, zajedno sa velikim ugovorima o otkupu za koje je korišten novac poreskih obveznika. Naprimjer, američke vladine agencije su dale Moderni 2,5 milijardi dolara da pomognu razvoj vakcine i da kupe doze.
Reklama

To jeste, javni sektor je glavni pokretač koji stoji iza vakcine protiv COVID-19 i javna sredstva se koriste za finansiranje ovog procesa. U suštini, farmaceutske kompanije su osigurale razvoj sa umanjenim troškovma i pokretanje novog projekta bez rizika.

Trvdnju da su privatne kompanije najbolje u inovacijama dodatno pobija činjenica da su najmanje dvije državne kompanije, ruski Institus Gamaleya i kineski Sinopharm, bile uspješne u razvoju efikasnih vakcina.

Sve ovo ne govorim da bih doveo u pitanju efikasnost dostupnih vakcina ili posvećenog rada istraživača koji su ih razvili. Prije želim istaknuti činjenicu da privatiziranje razvoja vakcine nije samo preskupo i izrabljivačko, već je i neefikasno jer sprečava naučnike da sarađuju i razviju najbolju moguću vakcinu.

Drugi mit: Nevidljiva ruka tržišta je učinkovita

Još jedan kapitalistički mit je da su konkurentna tržišta najbolji regulatori ponude i potražnje i da su najbolji u postizanju optimalne raspodjele roba. Početkom 2020. smo svjedočili mračnoj strani ove priče, kada su države počele nadmašivati jedna drugu kupujući nužnu medicinsku opremu, kao što su zaštitna oprema i respiratori.

Potražnja je posvuda bila velika, ali ponuda je došla samo do nekolicine bogatih, po cijenu mnogih ljudskih života. To se ponovo dešava jer se, usred ozbiljne nedovoljne opskrbljenosti vakcinama, vlade nadmeću da osiguraju dovoljne doze za upotrebu u svojim državama.

Izrael je svoju spektakularnu stopu vakcinacije ostvario plativši veću cijenu za vakcine. SAD pokušava slijediti taj primjer. Čak se i unutar Evropske unije, gdje je pregovaran koordinirani odgovor i fer raspodjela vakcina državama članicama, ispostavilo da su bogate države kao što je Njemačka uspjele osigurati za sebe veće količine vakcina.

Ako se nastavi trenutna situacija u kojoj oni koji najviše ponude mogu kupiti koliko god žele, sve i ako je to više nego što im je potrebno, ponuda će i dalje zaostajati za globalnom potražnjom. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je ovu pojavu nazvala „vakcinacijskim nacionalizmim“, ali to je zapravo vakcinacijski kapitalizam. Države se trude da ponude više od drugih za vakcine jer ih nema dovoljno, a nema ih dovoljno zato što je farmaceutskim kompanijama dozvoljeno da ne podijele svoje izume sa svijetom.

Kako je istakao škotski ekonomist Adam Smith, svaka trgovinska tajna je oblik monopola, a u ovom smislu, farmaceutski patenti omogućavaju dobavljaču da nametne monopol. Ako se vakcine čuvaju kao ekskluzivno intelektualno vlasništvo, kompanije tu raspodjelu čini ne samo preskupom, već i neefikasnom, jer ozbiljno ograničava proizvodne kapacitete.

Treći mit: Kapitalistička globalizacija je poštena

Treći ključni mit kapitalizma u poodmakloj fazi koji se sada ukazuje predstavlja globalizaciju kao jednako korisnu za sve. Ali letimičan pogled na globalnu distribuciju vakcina pokazuje da to do sada nije slučaj.

Dok su zapadne države u stanju da nabave vakcine, iako drugačijim ritmom, mnogi drugi dijelovi svijeta nisu još ni započeli svoje vakcinacijske kampanje. Čak se i izranjajuće ekonomije – od kojih su neke služile kao testno tlo za vakcine – bore sa ograničenom ponudom.

Kao rezultat ove globalne nejednakosti u distribuciji vakcina, mi se ne suočavamo samo s onim što je generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Ghebreyesus nazvao „katastrofalnim moralnim neuspjehom“, već i sa globalnom ekonomskom katastrofom. Ekonomisti već upozoravaju da će nejednaka globalna raspodjela vakcina biti puno skuplja za bogate države od koordinirane.

Ako potraje trenutna nejednakost prilikom imunizacije, raspodjela vakcina u bogate države mogla bi postati gotovo beskorisna. Sve i ako neke države ostvare tzv. imunitet krda, stalne epidemije u drugima će nastaviti remetiti lance putovanja i globalne oprskbe. Jedna studija kaže da bi, ako se ne poduzme ništa na globalnom nivou za ravnomjernu raspodjelu vakcina, to razvijene države moglo koštati 4,5 hiljada milijardi dolara.

Imunitet ne može funkcionisati kao privilegija nekolicine. Vakcinisane bogate države mogu se pokušati odvojiti od ostalih, ali održivost ovog globalnog aparthejda bit će upitna, a ljudski danak, bez sumnje užasan.

Kapitalizam katastrofe umnožava katastrofu

Kanadska autorica Naomi Klein je dala poznatu definiciju kapitalizma katastrofe kao vrste predatorskog kapitalizma koji izvlači profit iz prirodnih i ljudskom rukom izazvanih katastrofa. Posljedice trenutne pandemije su nam omogućile da vidimo da ova ideja ide i dalje: dok vrebaju katastrofu, kapitalističke sile je mogu uvećati i kreirati novu, mnogo veću.

U globalno isprepletenoj ekonomiji koja ovisi o kretanju radnika i o kompleksnim lancima opskrbe, manjak vakcina za značajne dijelove globalne populacije znači da će virus imati dovoljno prostora da mutira, izbjegne novostečeni imunitet i putuje daleko. Nove vakcine će nastaviti razvijati, ali uzimajući u obzir zakašnjelu i nejednaku raspodjelu, COVID-19 će uvijek biti korak ispred.

Ovo ne sluti na dobro za budućnost milijardi običnih ljudi čije će živote poremetiti ovaj virus, ali izgleda da paše bogatima koji trenutno stiču gomile novca od epidemije COVID-19.

Ako želimo okončati pandemiju, spasiti ljudske živote i spriječiti ekonomsku katastrofu za najranjivije, moramo što prije revidirati mehanizme kapitalizma katastrofe i osigurati da se vakcine ravnopravno podijele i da se mjere protiv COVID-19 efikasno provode širom svijeta.


Ognian Kassabov (Al Jazeera)

ponedjeljak, 01 Februar 2021 00:00

Lijek za COVID-19 postoji - To smo mi

Ocijeni...
(0 glasova)

ekologijaAko čovječanstvo želi da opstane, u narednim mjesecima ne treba samo liječiti stanovništvo širom svijeta od korona virusa, već i samu Planetu. Za sve zoonoze (bolesti koje su na ljude prešle sa životinja) vrijedi istina da se virus pojavio zbog pritiska koje ljudi vrše na globalni ekosistem.

Nedostatak zdravog, prirodnog staništa slabi imuni sistem životinja i rezultira u bolesti koja ih brzo napada. Ptice, prerijski psi, svinje, slijepi miševi. Sa svakom zarazom, postoji vjerovatnoća da virus mutira u soj koji će napasti ljude, a ponekad i da dovede do globalne pandemije. Zbog toga sama vakcina, bez obzira koliko je učinkovita, neće biti presudna u pobjedi bolesti jer COVID-19 nije bolest, već simptom iscrpljene planete. Obnova zdravog odnosa sa našom zajedničkom majkom, planetom Zemljom, jeste lijek.

Ali dobre vijesti su da ne moramo čekati da utvrdimo kako, jer je odgovor već tu, i poznat je već hiljadama godina. On se nalazi u mudrosti i svetim predanjima domorodačkih naroda širom svijeta. Oni imaju najdublju povezanost sa duhom Zemlje i njenom istorijom, a u ovoj intimnoj vezi, može se naći iscjeljenje.

To nije spekulacija niti fantazija. Studija iz 2019. godine provedena na Univerzitetu Britanska Kolumbija, koja se bavi biodiverzitetom u Kanadi, Australiji i Brazilu, otkriva da na zemlji koja pripada domorodačkom stanovništvu ima više vrsta ptica, životinja i amfibija nego u nacionalnim parkovima. Iste godine, zajednički projekat u kojem je učestvovalo 50 zemalja i više od 500 naučnika, IPBES (Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services), doveo je do zaključka da ljudska aktivnost i rezultirajući nedostatak biodiverziteta dovode do toga da se svake godine pojavi pet novih bolesti koje imaju potencijal da zaraze ljude. Primijetili su da zemlja koja pripada urođenicima, iako se suočava sa istim pritiscima, erodira manjom brzinom. Stoga je usvajanje njihovih znanja i dobrih praksi u odnosu prema zemlji neophodno za zdraviji svijet.

Niko nije kreirao probleme koji prijete da nas savladaju iz zle namjere. Ni zarazne bolesti, ni klimatske promjene, niti izumiranje vrsta. Oni su se javili kao popratne pojave sistema čiji rapidni rast se podstiče po svaku cijenu, a slijep je za prirodne granice.

Ako je Zemlja živa kao što tvrde klimatski naučnici i urođenici i da je za njeno zdravlje, kao i za ljudski organizam, potrebna raznovrsnost ćelija, duboko povezanih, onda medicinska dijagnoza koja najbolje odgovara našoj savremenoj bolesti nije infekcija, već malignost. Ako je ne liječimo, ona prijeti da iscrpi i posljednji atom naše energije, ne iz potrebe, već iz apetita, dok ne ostanu samo ona i prazna ljuštura.

Kao što je gore pomenuta studija zaključila, moramo razdvojiti ideju o dobrom i svrsishodnom životu od rastuće materijalne potrošnje. To mora biti prioritet grupe od 20 svjetskih lidera koji su se nedavno sastali da razgovaraju o “oporavku”. Rješenje nećemo pronaći otklanjanjem simptoma kako bismo se vratili uobičajenom načinu života i poslovanja, već raspirivanjem plamena života koji se polako gasi na našoj prelijepoj Planeti.

Prošlog ljeta, čuvari domorodačkih znanja sastali su se kako bi razgovarali o izazovima sa kojima se njihove zajednice suočavaju širom svijeta. Njihova glavna briga je bila otuđenost ljudi od zemlje i njenih lekcija. Kroz taj procjep, kao kroz pukotinu u imunološkom sistemu, uvukla se bolest. Opijati, ovisnost od alkohola, anksioznost i depresija. COVID-19.

Moramo učiti od tradicionalnih iscjelitelja koji, umjesto da prvo pitaju svog pacijenta šta ga boli, razgovor počinju direktnijim pitanjem: Ko si ti? Mi smo zaboravili ko smo. Mi smo dio Zemlje i imamo sve što je potrebno da se oporavimo. Lijek za COVID-19 je ovdje. To smo mi.

 (The Globe and Mail)

 

ponedjeljak, 25 Januar 2021 00:00

Nema ‘povratka normalosti’

Ocijeni...
(0 glasova)

bidenPredsjednički pohod Joea Bidena često je poređen sa onim predsjednika Warrena G Hardinga čiji je slogan kampanje 1920. obećavao „povratak normalnosti“ nakon haotične decenije koja je prethodila.

No, ova poređenja često zanemaruju brojne važne razlike između dva kandidata: dok je Harding vodio ka umjerenom konzervatizmu, obećavajući spašavanje zemlje iz autokratskog ratnog progresivizma Woodrowa Wilsona, Biden se zalagao za obnovu tehnokratije iz Obaminog doba, povratak vladavine u ruke američke elite, precijenjenih upravnika nakon četiri godine populističkog haosa.

Harding je išao protiv konsenzusa elite, protivio se rastućoj snazi progresivnih akademika u redovima izvršne birokratije, dok je Biden – uprkos svojim obaveznim porukama o borbi protiv korporativne pohlepe, uklanjanju sistemskog rasizma i porukama istine o vlastima – u konačnici vodio priču kao prvak statusa quo od prije 2016. godine.

Destruktivni konsenzus

„Normalnost“ koju Biden želi vratiti SAD-u je, samim time, veoma drugačija od „normalnosti“ koje je obećavao njegov prethodnik. Na mnoge načine je sedmodecenijski demokrata personifikacija destruktivnog konsenzusa Clinton-Bush-Obama koji je značajno odgovoran za nastanak Donalda Trumpa.

No, nezahvalno je kriviti glasače što su zavedeni njegovim restoratorskim porukama, naročito burnim posljednjim mjesecima: birajući između nesmotrene i nekada otvoreno sramotne prirode ponašanja Trumpa – koja je kulminirala nemirima 6. januara u Capitolu koji su odnijeli najmanje pet života – i nečega što, barem na površini, liči na razum i kompetentnost, onda je potpuno razumljivo da su mnogi Amerikanci odabrali ovo drugo.

Trumpov period upravljanja izvršnom granom vlasti je bez sumnje potpalio i razotkrio značajne izazove sa kojima se SAD trenutno suočava. No, Biden i njegove kolege kao da se nisu mučili i razmatrali kako to da se populistička energija bivšeg predsjednika pokazala tako potentnom. I zbog toga će pristup vladavini „posao kao inače“ dolazeće administracije u narednim godinama dodatno osnažiti snage kojima je Trump došao na vlast.

Američki politički i kulturalni lideri kao da su jako malo naučili iz protekle četiri godine: reakcija na Trumpa iz medija, akademskih krugova, velikih korporacija i – u različitim stepenima – iz obje stranke nije bila introspektivna i samokritična refleksija već je riječ o udvostručavanju napora „više istoga“, samo sa obnovljenim zanosom i odlučnošću.

Gubitak povjerenja u institucije

Ukoliko predsjednik Biden zaista želi „ujediniti“ državu na način o kojem priča, on će se morati pozabaviti sa neuspjesima dvostranačkog političkog i kulturalnog konsenzusa koji je vodio našu politiku od, u najmanju ruku, napada 11. septembra. U posljednjih 20 godina, naši lideri su se poigravali dok su njihovi glasači imali problema sa smanjenjem dužine očekivanog života – trend bez presedana moderne industrijalizirane nacije – kulturalnom atomizacijom, propasti srednje klase, duhovnim otuđenjem, gubitkom osjećaja pripadanja državi i uništenjem povjerenja u svaku veću instituciju američkog života (sa časnim izuzećem vojske).

Nijedna ideologija nema monopol na ovaj problem: nepovezanost jedne trećine bogatijih i ostatka američkih stanovnika postala je sve veća tokom i republikanske i demokratske administracije, a i Trump i Bernie Sanders koristili su slične vrste populističke energije u dijelovim svojih stranaka. No, kada je Sanders otpao nakon neuspješne borbe za nominaciju Demokratske stranke 2016., Trump je ostao jedini kandidat koji je nudio smislenu alternativu ustajalom obliku politike establišmenta koju je simbolizirala Hillary Clinton. Retrospektivno onda nije iznenađenje što je na kraju pobijedio.

Populistička energija koju Trump predstavlja je, u svom biću, odbijanje ugodnosti naših lidera zbog propasti američkog načina života. Ekonomski problemi su faktor u ovoj priči, ali nisu ključni za Trumpov šarm kao što se često predstavlja. U osnovi, pokret koji je bivša TV zvijezda njegovao je reakcija na gubitak zajedničkog američkog identiteta, raspad osjećaja zajedničke svrhe i propast veza našeg društva. A ovaj fenomen, zauzvrat, je direktna posljedica političkih odluka upravitelja vođenog pada SAD-a: neoliberalna ekonomska filozofija naklonjena korporacijama je vodila finansiranje američke ekonomije, nestanak srednje klasi i slabljenje lokalnih zajednica, a priklanjanje multikulturalizmu naših elita je dovelo do nekontrolirane imigracije na granici i do pristupa socijalnoj politici koja dijeli Amerikance u tačno određene grupacije identiteta i zavađa ih međusobno u vječnosti.

Simbol istinske nesreće

Sada svugdje vidimo posljedice ovih odluka. Jedna od posljednjih i najgorih je jačanje političkog nasilja ulice na obodima i ljevice i desnice – što je Abraham Lincoln nekada opisao kao „duh mobokratije (vladavine rulje) u godinama pred Građanski rat – što se može tumačiti samo kao direktna posljedica gubitka povjerenja u američki sistem zbog ovih političkih i kulturalnih dešavanja.

Utoliko što naše elitne institucije priznaju fenomen Trumpa kao simbol istinske nesreće značajnog dijela američkog izbornog tijela, njihov odgovor mora biti ocrnjenje, marginaliziranje i, u konačnici, potiskivanje tih osjećaja umjesto da se pozabave sa vlastitim ulogama u njihovom kreiranju. Nedavni očajnički pokušaj borbe sa sve više radikaliziranom žestinom populista kroz dogovore o knjigama, zabrani pristupa ekonomskom kapitalu i socijalnim medijima je isto kao da liječite prostrijelnu ranu flasterom. To je premalo, to je prekasno i to je svjedočenje ustrajnosti raširenog stava elite koja smatra američke brige o padu države kao opasno zadrte i vrijedne poruge.

Trump je utjelovljenje džeksonovskog populiste: On predstavlja energični, nepredvidljivi i nekada opasno nesputani id američkih najluđih demokratskih želja. Estetika stabilnosti koju nosi Biden će biti momentalno olakšanje od tih haotičkih tendencija. No, to je samo kozmetičko rješnjenje; ono neće zaustaviti veće trendove koji su u konačnici i napravili Trumpa. U slučaju da naša vladajuća klasa dozvoli da bude ponovo uljuljkana u ugodnu apatiju iluzijom sigurnosti, nešto daleko opasnije i destruktivnije će doći umjesto Trumpa – a kad se to desi, „povratak normalnosti“ neće biti nikako moguć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Nate Hochman (Al Jazeera)

petak, 22 Januar 2021 00:00

O čemu mislimo kada pišemo o Americi?

Ocijeni...
(0 glasova)

americkasportI ja, također, pjevam, Ameriko.

Ja sam tamniji brat.

Langston Hughes (1901-67)

Ove godine je deseta godišnjica mog stalnog pisanja kolumne za Al Jazeeru. Prije pet godina sam napisao tekst “Zašto pišemo?“, u kojem sam govorio o ovoj rijetkoj prilici da pisac ima globalnu publiku i moralnu odgovornost koja dolazi s tom privilegijom. Danas se pitam šta je to što određuje diskurs i usmjerava pisanje naših javih izlaganja.

Počeo sam stalno pisati za Al Jazeeru tokom ludnice Arapskog proljeća. Ova kolumna i Arapsko proljeće, koje je prvo procvjetalo u Tunisu kao kasni cvijet januara 2011. godine, rasli su skupa, mogli bi reći. Deset godina potom, pišem ovaj esej u danima nakon pokušaja nasilnog državnog udara u Sjedinjenim Američkom Državama. Rulja bjelačkih supremacista je 6. januara upala u američki Capitol kako bi preokrenula ishod demokratskih izbora.

Danas svaki pojedinački rasistički klišej koji su američki političari i autori stvorili da kaljaju i odbacuju ostatak svijeta vratio se da ih opsjeda kao duh. Scene nasilja i haosa koje se dešavaju u njihovom vlastitom glavnom gradu izgledaju isto kao one u državama koje su označavali kao “banana republike“, “diktature trećeg svijeta“ ili kao “usr..e rupe“, kako bi izdvojili svoju takozvanu posebnu i primjernu “demokratiju“.
Bučna zabluda američke demokratije

Poslije užasnog američkog odnosa prema pandemiji korona virusa i nemogućnosti da se spriječi upad naoružanih domaćih terorista u Capitol, nemoguće je sada negirati kako je i sam SAD “usr..a rupa“ država. Ne radujem se zbog te činjenice. Upravo suprotno – moja sudbina, sudbina moje porodice i budućnost miliona novih i starih imigranata u ovoj državi su, u konačnici, povezani s ovom državom i bit će pogođeni otkrivanjem njene istinske prirode za svijet.

Kada sam počeo pisati za Al Jazeeru, bio sam zahvaćen zanosom Arapskog proljeća. Deset godina kasnije, ubačen sam u očaj “Američke zime“. Ideja američke demokratije, od njenih samih početaka, praćena smiješnim eufemizom njene “posebnosti“, bukvalno je rasistički stav. Nikada nije imala za cilj da uključi ljude koji nisu bijeli. Rođena je iz genocida nad američkim domorocima i izgrađena pogubnim plodovima transatlantskog ropstva. Pažljivo je napravljena da služi rasističkim bjelačkim naseljenicima-kolonistima i samo rasističkim bjelačkim naseljenicima-kolonistima, zauvijek.

Posljedica toga je da bijeli rasisti, za koje je Amerika napravljena, imaju osjećaj vlasništva nad njenim “svetim dvoranama demokratije“. Da bi vidjeli ovaj osjećaj vlasništva u akciji, samo pogledajte aroganciju, mir i pravo s kojim je rulja upala u Capitol. Oni su napali i poharali ono što se ostatku svijeta prodaje kao “uporište demokratije“, jer ga oni vide kao oltar rasne nadmoći i boje se da im se oduzima od strane liberalnih bjelaca kako bi bio dat liberalno nepoželjnima.

Ta ljuta rasistička rulja je bio samo prikaz suzbijenog ega cijele Republikanske stranke. Tim terorističkim napadom bjelački republikanski supremacisti su uradili Americi ono što Amerika dugo radi ostatku svijeta jednako mirno. Oni su napali i zakratko okupirali Capitol s istim osjećajem dozvole s kojim su Amerikanci okupirali Afganistan i Irak i pomogli svojim prijateljima naseljenicima-kolonistima da ukradu Palestinu.

Branitelji ustroja bjelačke nadmoći

Rasisti koji su napali Capitol, jednako kao i milioni njihovih republikanskih pristalica, boje se da demokrate planiraju oduzeti im privilegije i rasturiti američke temelje bjelačke nadmoći. Naravno, griješe.

Liberalizam koji demokrate promoviraju ima drugačiji i obojeniji sastav, ali nije ništa manje prisan bjelačkoj nadmoći od konzervatizma Republikanske stranke. Demokratska stranka dozvoljava obojenim Amerikancima, kao što su Barack Obama i Kamala Harris, da preuzmu pozicije moći, ali samo nakon što se dokažu kao branitelji postojećeg ustroja bjelačke nadmoći. Nijedan tamnoputi političar, na primjer, ne može doći blizu pozicije moći u Demokratskoj stranci ili demokratskoj Bijeloj kući bez da ne iskaže svoju lojalnost i neskrivenu podršku Izraelu, državi aparthejda.

Drama čijem razvoju svjedočimo u SAD-u danas je samo bitka između dva oblika bjelačke supremacije – otvorenog i prikrivenog. Republikanci se pogrešno plaše da demokrate rade na oduzimanju njihovih privilegija kako bi ih dali ljudima obojene kože. Demokrate, međutim, neće dati nikakve privilegije ni ovlasti osobi obojene kože osim i sve dok ne ispune kriterij koji je postavio britanski kolonijalni oficir Lord Macaulayu svojoj zloglasnoj raspravi Minuta o odbrazovanju (1835), na vrhuncu britanske vladavine u Indiji:

“Sada moramo dati sve od sebe da napravimo klasu koja može biti tumač između nas i miliona kojima upravljamo: klasu ljudi koji su Indijci po krvi i boji, ali Englezi po ukusu, mišljenju, moralu i intelektu.“ Macaulay je predvidio dolazak Obame i Harris prije skoro 200 godina. Iako su bivši predsjednik i nova potpredsjednica Afroamerikanci, oni su od “klase osoba“ koje su bijele “po mišljenju, moralu i intelektu“. Pa tako nema razloga da se republikanci boje demokrata – u konačnici, obje stranke rade na istom cilju održanja projekta bijelih supremacista, američke “demokratije“.

New York je istinska duša Amerike

Danas prava promjena koju je Malcom X imao hrabrosti da zamišlja vidi se u duhu pokreta Black Lives Matter. I dok se republikanci naoružavaju za fizičku borbu protiv onih koji su za istinsku rasnu jednakost i pravdu, demokrate, predvođene Obamom i Harris, rade na izobličavanju i skretanju njihovih poruka. To je ono o čemu pišemo kada pišemo o Americi – aktivnom rasturanju iluzije u kojoj su Obama i Harris na jednoj, Donald Trump i Nikki Haley na drugoj strani, a sudbina cijele planete u ravnoteži.

No, duša Amerike o kojoj pišemo nije u kitnjastim, romanskim citatelama moći Washingtona DC i u ljudima koje one privlače. Duša Amerike je u svakom tromom mjestu svakog grada, malog ili velikog, ili svakog sela, svakog mjesta gdje ljudi žive. A za mene, kao i za milione poput mene, ona je u gradu New Yorku. Poput ljudi širom ove krhke planete, i mi pokušavamo napraviti stvarnu ili izmišljenu nišu za sebe u New Yorku. Iz pulsa tih niša Amerika nastavlja sanjati o sebi u Bronxu, Brooklynu, Queensu, Staten Islandu, pa da, čak i u Manhattanu.

U skladu s dušom našeg grada, proza našeg pisanja o Americi ne može biti samo žalosna i kritična. Mora biti i meditativna, sanjarska, upravo suprotna od opširnosti Obame, koji slatkorječito prosipa svoju prozu praznom potomstvu.

Upravo je to ona unutrašnja mirnoća meditativnog prostora koju vam Amerika, daje nasuprot samog središta njenig bučnih medija. Naročito u vrijeme COVID-19, pošto ne možete ići vani, vi idete unutra. Za mene je izvor mira i spasa bilo čitanje i ponovno čitanje poznatog pisma uzvišenog perzijskog pjesnika Sohrab Sepehri, koje je on napisao prijatelju Ahmadu Rezi Ahmadu u Teheranu, još jednom izvrsnom pjesniku, početkom 1970-ih.

Široki horizont perzijske nijanse

Pjesnici poput Mozartovog librete Lorenza Da Pontea, kubanskog revolucionara Josea Martija, čileanskog majstora Pabla Nerude i palestinske legende Mahmoud Darwisha udružili su se sa američkim kolegama Waltom Whitmanom, Langstonom Hughesom, Allenom Ginsbergom i Audre Lorde u slavi njujorške moralne mašte. Taj široki horizont je, također, imao posebnu perzijsku nijansu.

Kolumne za Al Jazeeru pišem iz srca jednostavnog i konkretnog pasusa Sepehrijevog njujorškog pisma, koje danas najviše odjekuje čistom uzvišenošću njegove duše, a gdje on navodi popis dnevnih poslova:

Slikam, čitam poeziju, viđam se s Yektaijem [također iranskim pjesnikom i slikarom] i povremeno kuham kući – potom perem suđe, pa se posječem po prstu i nekoliko dana ne mogu slikati. Hrana koju pravim je prilično ukusna, osim što moraš dodati malo soli i bibera i punu kašiku velikodušnosti. Moja majka je dobro kuhala, a još uvijek uspjevam naći joj mane, na primjer, zašto je zelen njene čorbe od celera bila tako tamna. Koliko kasno shvatimo neke stvari? Koliko sam kasno shvatio da život znači ‘trenutno’? Iran ima mile majke, ukusnu hranu, užasne intelektualce i tako prekrasne ravnice…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Hamid Dabashi (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

covic1Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine će, kako je sam najavio, na odlasku sa čela stranke dići ruke od ideje koju je najavljivao cijelo desetljeće.

Da je htio, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i Hrvatskog narodnog sabora u Bosni i Hercegovini, dobio bi treći entitet. Trebao je, valjda, samo pitati druge partnere u vlasti i hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini bilo bi riješeno za čas posla. “Pa da sam ga želio i zagovarao, do sada bih ga imao”, rekao je Čović, poručivši kako “netko različitim spinovima daje drugu dimenziju” i da kada on nešto kaže “onda je to kao treći entitet”. “Kada je u pitanju treći entitet, ja sam zagovarao da [entiteti] Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska budu kompenzirani i da imamo četiri izborne jedinice, ali to je davno zastarjelo”, kazao je on za portal Klix.

I zaista, Čoviću se u usta stavljao treći entitet i više puta nego ga je on spomenuo, pa su često njegovi govori iz Mostara u Sarajevu dobivali eho u kojem je odjekivala i plašila nečije druge birače priča o preustroju Bosne i Hercegovine, a koja, kao i svaka druga priča, vodi k raspadu zemlje. Ma koliko govorio da je za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, prvom čovjeku HDZ-a Bosne i Hercegovine u usta se stavljao raspad, otcjepljenje, slabljenje države i (treći) entitet, kojeg bi, eto, da je htio, a nije, imao od šale. No, sad je eho krenuo iz Sarajeva prema jugu, na kojem se, u neprestanoj borbi za rješavanje hrvatskog pitanja i preustroja zemlje kako bi svi u njoj bili zadovoljni, novi entitet – treći ili četvrti, svejedno – spominjao kako jedno od rješenja. Često i jedino.

Ostalo je zapisano, ali nije realizirano

I sam je Čović u studenom 2011. godine to vidio kao jedino rješenje te je govorio kako će hrvatski entitet, “prije ili kasnije, biti realnost” te naveo kako bi mu bila čast da bude njegov predsjednik. “Siguran sam da će se hrvatski entitet dogoditi, kad-tad. Hoću li ja to dočekati, to ne znam”, rekao je on prije deset godina, dodavši kako hrvatska politika očekuje rješenje kroz jednu federalnu jedinicu, koja bi imala sjedište u Mostaru. “Kada će do nje doći, sasvim je svejedno, ali što prije se oslobodimo tih tereta, moći ćemo normalno razmišljati u uvjerenju da ne može brojniji narod, samo zato što je brojniji, uništiti onog drugog”, govorio je tada Čović

Ostalo je zapisano, ako se već zaboravlja u ovoj zemlji i na vrhu i na brojnim dnima, kako se Čović tijekom televizijskog javljanja u izbornoj noći 2010. godine, nakon objave prvih rezultata općih izbora, samouvjereno pozdravio javnost najavom entiteta. “Dobro večer iz Mostara, budućeg glavnog grada hrvatske federalne jedinice u Bosni i Hercegovini. Moramo svu svoju snagu usmjeriti da građanima Bosne i Hercegovine kažemo kako je treći entitet, ili treća federalna jedinica s hrvatskom većinom, jedina realnost naše zemlje”, govorio je tada Čović iz tada stolnog grada, na kojem trenutno padaju i ozbiljnost države, koja ne može prebrojati glasačke listiće, i sva aljkavost s lanca puštene lokalne zajednice, koja je grad srozala na dno.

Da je hrvatski entitet jedan od prioriteta govori i novinsko izvješće sa zasjedanja Predsjedništva HNS-a, koje je u travnju 2011. godine usvojio rezoluciju u kojoj se, kako navode izvještaji, “kaže da samo temeljita reforma Ustava [Bosne i Hercegovine], koja uključuje federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, može osigurati istinsku jednakopravnost hrvatskog naroda… HNS smatra kako samo temeljita reforma Ustava, koja će osigurati institucionalnu ravnopravnost i novu administrativno teritorijalnu organizaciju, koja će uključivati federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, može osigurati istinsku jednakopravnost hrvatskog naroda, jedna je od ključnih točaka rezolucije”, navodi se u izvješću sa sjednice.

No, čini se da je, nakon toliko godina uvjeravanja birača da će entitet doći kad-tad, da je on ipak s vremenom izblijedio kao rješenje i da ga, ma koliko govorio o njemu, Čović ipak nije želio. Jer, da ga je želio, kako sam reče, on bi ga i dobio. Kao da je u zemlji poput Bosne i Hercegovine, u kojoj se puno toga govori, nešto jednostavno dobiti i kao da bi rješenje ovakvog preustroja Bosne i Hercegovine sve druge strane jedva dočekale. Ili, kao da je politička moć prvog u Hrvata tolika da sve može što hoće. A “svoj” entitet, ono što se svako malo može iščitati u komentarima kao bilo glasača, neće.

A gdje je ‘bez entiteta nema identiteta’?

Eho njegove izjave o tome kako je mogao da je htio, što bi trebalo naljutiti sve one njegove birače koji smatraju to jedinim rješenjem, a nije da im nije nuđeno kao takvo, blago je odzvonio. Malo je onih koji će proturječiti, ali se već javljaju prve reakcije. Tako je predsjednik Hrvatske seljačke stranke Bosne i Hercegovine Mario Karamatić, kojem su često spočitavali da govori ono što Čović misli, sad rekao kako Čović samo može govoriti za sebe i da se posljednje izjave o trećem entitetu ne mogu smatrati službenim stavom hrvatske politike, nego osobnim stajalištem čelnika HDZ-a Bosne i Hercegovne.

“Gospodin Čović je u toj izjavi jasno naglasio kako govori u svoje osobno ime i u tom kontekstu ta je izjava njegov osobni stav. Deklaracija HNS-a ostavlja prostor uspostavi tog nekog trećeg kroz uspostavu više administrativnih jedinica, od kojih je najmanje jedna s hrvatskom većinom”, kazao je Karamatić, dodavši kako je sve stvar dogovora tri naroda, bez obzira “bi li to bio treći, četvrti ili prvi entitet”. Podsjetio je i da je Čovićeva stranka, u jednoj od predizbornih priča, a one u Bosni i Hercegovini trpe sve i svašta, upravo počivala na ideje trećeg entiteta, koje se Čović sada odrekao. “Izborni slogan za jedne izbore HDZ Bosne i Hercegovine je bio ‘Bez entiteta nema identiteta’, a barem koliko sam ja upoznat, HDZ se kao stranka od toga nikada nije ogradio”, rekao je Karamatić, najavivši možda time još jedno razmimoilaženje u HNS-u.

U prvim reakcijama bio je jasan i Ivan Vukadin, čelnik novooformljenog Hrvatskog nacionalnog pomaka, stranke koja je nastala nakon izbacivanja Vukadina i njegovih sljedbenika iz HDZ-a Bosne i Hercegovine. I on kaže kako Bosnu i Hercegovinu vidi “kao državu tri naroda i tri federalne jedinice”. Drugi hrvatski dužnosnici, za sada, šute, ali je jasno da će se iskoristiti prilika za spočitavanje Čoviću, koji je, kako je sam najavio, na odlasku s čela stranke, za dizanje ruku od ideje na kojoj je dugo jahao i koja se u zemlji tronošca s dvije noge često spominjala kao pravedno i jedino rješenje koje bi učinilo da Bosna i Hercegovina dobije i treću nogu i prestane se ljuljati beskonačno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Berislav Jurič (Al Jazeera)

ponedjeljak, 04 Januar 2021 00:00

Kako i zašto ubiti Juliana Assangea

Ocijeni...
(0 glasova)

assangeU ponedjeljak će sud u Londonu odlučiti da li će izručiti osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea SAD-u po optužnicama za špijunažu. Ako bude osuđen, ovaj zviždač će se suočiti sa zatvorskom kaznom do 175 godina u svačijoj omiljenoj “zemlji slobodnih“. Ovaj australski državljanin je optužen da je naštetio SAD-u i njegovim saveznicima objavljivanjem povjerljivih dokumenata.

Assange je sarađivao s bivšom analitičarkom američke obavještajne službe Chelsea Manning, koja je već prošla kroz horor šou takozvanog američkog sistema, jer su od nje procurjeli povjerljivi dokumenti povezani, između ostalog, s američkim ratovima u Afganistanu i Iraku.

Među najzloglasnijim materijalom koji je objavio WikiLeaks je video o “kolateralnom ubistvu“ objavljen 2010. godine. Snimak prikazuje epizodu iz Bagdada iz 2007. godine i na njemu se vidi jed kako osoblje helikoptera Apapche entuzijastično usmrtilo desetak Iračana, uključujući dvojicu novinara Reutersa – što je pogodan nagovještaj, možda, egzistencijalnih opasnosti novinarskih nastojanja da dokumentiraju istinu.

Istina o ‘herojskim intervencijama’ američke vojske

U Assangeovom slučaju, njegov zločin je upravo to: što je rekao istinu, koja krši zvanični narativ o herojskim intervencijama američke vojske koje spašavaju svijet. Prema perverznoj perspektivi SAD-a, savršeno je u redu masakrirati iračke civile – samo da se o tome ne priča.

Šta je, na koncu, imperijalni rat do kontinuirano masakriranje i razaranje civilne populacije? Pa ipak, ukazivanje na krvareće očigledno može vas odvesti u zatvor na 175 godina. I to ne bilo koji zatvor. Charles Glass, iskusni novinar i bivši glavni dopisnik ABC Newsa za Bliski istok – koji je i sam posjetio zatvorenog Assangea u Londonu – piše u The Interceptu da, ako bude izručen, Assange riskira da bude zatvoren u “Alkatrazu na Stjenjaku“, strogom federalnom zatvoru u Koloradu, u kojem je smješten bombaš bostonskog maratona Džhohar Čarnajev i saučesnik u bombardiranju Oklahoma Cityja Terry Nichols.

Tamo bi se Assangeov život sastojao od “stalnog samostalnog borakva u betonskoj ćeliji, s prozorom širokim 10 centimetara, sa šest provjera dnevno i jednosatnim vježbama u kavezu na otvorenom“. Slična se kazna, naravno, dodjeljuje svim američkim vojnicima koji ubijaju i siluju, a potom bježe, i političarima koji ih šalju da to rade. (Samo se šalim).

Zlostavljanje koje bi moglo rezultirati smrću

U međuvremenu, dok Assange čeka na presudu o izručenju, Britanci rade fini posao održavanja režima “uskraćivanja pristupa zdravstvenoj njezi i produženog psihološkog mučenja” – kako je potvrdilo 117 doktora u pismu medicinskom časopisu The Lancet. Još u novembru 2019. godine je specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za borbu protiv mučenja Nils Melzer upozorio da bi ga psihološka tortura i zlostavljanje kojima je Assange podvrgnut u Velikoj Britaniji, po nalogu SAD-a, u konačnici mogli koštati života.

Izgleda da vas, onda, čin iznošenja na vidjelo američkih zločina mučenja i ubijanja u inostranstvu može odvesti putem mučenja i pogibije. Nazovite to poetskom nepravdom. U e-mailu koji mi je poslala Julie Wark, autorica The Human Rights Manifesta, prisjetila se opservacija specijalnog izaslanika, naglašavajući da je “banda takozvanih demokratskih država namjerno demonizirala i zlostavljala jednog pojedinca s gotovo nultim obzirom za ljudska prava i vladavinu zakona… Zvanično čudovište koje se okrenulo protiv Assangea i drugih zviždača mjera je zločina koje države žele zataškati.“

Očito, presedan izručivanja australskog državljana iz Velike Britanije u SAD, zbog “zločina“ iznošenja na vidjelo realnosti, bio bi razoran udarac za novinarstvo širom svijeta – iako bi sigurno pomogao u razotkrivanju realnosti u svjetskoj samoproglašenoj “najvećoj demokratiji“, gdje, kao što se ispostavilo, sloboda štampe nije aktuelna. Isto važi i za druge zanimljive stvari, kao što su sloboda govora i razmišljanja.

‘Nacionalna sigurnost’ kao posao od jednog dana

Daniel Ellsberg, poznati zviždač iz 1970-ih, optužen na osnovu američkog Zakona o špijunaži iz 1917. godine, jer je objavio Pentagosnke dokumente i tako otkrio veličinu američke prevare i kriminal u Vijetnamskom ratu, izdao je otrežnjujući savjet u vezi trenutnog cilja imperije: “Julian Assange je prvi novinar protiv kojeg je podignuta optužnica. Ako bude izručen SAD-u i osuđen, neće biti posljednji.“

Na um mi padaju i drugi novinari – oni čiji su životi uništeni bez potrebe da se pribjegava optužnicama za špijunažu. Takav je Gary Webb, bivši reporter San José Mercury Newsa, koji je počinio samoubistvo 2004. godine, nakon što je osramoćen jer je razotkrio kako je američka podrška 1980-ih za desničarske kontra plaćenike koji su vodili posao s drogom u Nikaragvi pokrenula epidemiju krek kokaina u crnačkim zajednicama u Los Angelesu.

Jasno je da je objavljivanje američkih politika koje ubijaju ljude kući i u inozemstvu daleko veća prijetnja po “nacionalnu sigurnost“ nego što su same te politike. Dok SAD nastavlja s jezivim ambicijama da realnost učini povjerljivom, izručenje Assangea bi, u svjetlu njegovog narušenog mentalnog zdravlja, gotovo sigurno predstavljalo smrtnu kaznu. Ali, za imperiju, koja je samoautorizirala sebe za mučenje i ubijanje bez kazne i da iskorijeni istinu na svakom koraku, sve će to biti posao od jednog dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Belen Fernandez (Al Jazeera)

Stranica 1 od 10

S5 Box