Prvobitno zamišljena kao spas za ugrožena prirodna bogatstva, postrojenja za proizvodnju „čiste struje“ su se pretvorila u suprotnost i izvor sigurne i lake zarade privatnicima

Mala postrojenja, velika dobit

Bosna i Hercegovina je 2005. godine potpisala Ugovor o uspostavi Energetske zajednice sa Evropskom unijom (EU) i još sedam zemalja: Albanijom, Bugarskom, Hrvatskom, Sjevernom Makedonijom, Crnom Gorom, Rumunijom i Srbijom. Ugovorom se obavezala na provođenje EU Direktive o upotrebi energije iz obnovljivih izvora. Cilj je bio da se povećaju strana i domaća ulaganja u obnovljive izvore i proizvodnja čiste energije te osiguraju nova radna mjesta i zaštiti okoliš.

Kako bi obaveze sprovele u djelo, Federacija BiH (FBiH) i Republika Srpska (RS) su izglasale zakone i akcione planove. Obavezale su se da do 2020. godine 40 posto planirane potrošnje struje bude iz obnovljivih izvora, a odlučile su da će to ostvariti pogodnostima i podsticajima za proizvođače.

Tako su FBiH i RS počele potpisivati ugovore sa, uglavnom, privatnim firmama na 12, odnosno 15 godina za proizvodnju struje u MHE, vjetroelektranama i solarnim elektranama, a na pet godina u ostalim elektranama.

„Ja ne znam, stvarno, nijedan drugi primjer biznisa gdje vam neko 15 godina unaprijed garantuje i tržište i cijenu“, kaže ekonomista Damir Miljević, autor analize ekonomsko-društvene koristi i šteta koje nastaju u sistemu podsticaja MHE.

Nusret Drešković, profesor i dekan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, kaže da se MHE smatraju obnovljivim i čistim izvorom, ali je, ustvari, riječ o „izuzetno prljavoj energiji“ čijom proizvodnjom se isušuju korita, uništava živi svijet u vodi i na obalama rijeka, što narušava prirodnu ravnotežu okoliša.

Pročitaj više na linku.

(cin.ba)