Vijesti iz BiH
BiH

BiH (820)

Ocijeni...
(0 glasova)

hdzBiH je jedinstven primjer države u političkoj teoriji i praksi u kojoj njeni zvaničnici rade direktno protiv državnih interesa.

Zadržavanje viza sigurno neće štetiti Saudijcima, ali će štetiti svima u Bosni i Hercegovini, smatra autor (EPA)

Možda je pitanje iz naslova ovog teksta previše uprošteno, ali smatram da ga je nužno postaviti jer smo svjedoci neracionalnih političkih odluka koje su štetne za Bosnu i Hercegovinu, a od njih su gora samo objašnjenja kojima se nastoje opravdati te pogubne politike. Njega sam postavio sjetivši se jednog razgovora u Beču prije par godina. “Znaš li ti u čemu je razlika između bogatog Arapina u Beču i bogatog Arapina u Sarajevu?” – upitao me je jedan bečki profesor porijeklom sa naših prostora. “Ne znam,” odgovorio sam mu ne želeći da nagađam, a znajući da se vjerovatno radi o nekoj šali ili možda evropskoj mudrosti koju mi želi prenijeti. “U Beču je bogati Arapin turista, a u Sarajevu terorista!” – kazao mi je očekujući moju reakciju koja nije bila smijeh, već duboka zabrinutost.

Ovo mi je prvo palo na pamet kada sam pročitao vijest da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine po drugi put odbilo usvojiti Odluku o izmjenama Odluke o vizama, kojom bi državljanima Kraljevine Saudijske Arabije bio omogućen ulazak u našu zemlju bez izdavanja vize. U vrijeme kada se sve ekonomije svijeta, a posebno one oslonjene na turizam, bore za svaki dolar kako bi smanjile katastrofalne posljedice pandemije koronavirusa, te svim sredstvima privlače turiste i posjetitelje, naša zemlja donosi odluke kojima potencijalne posjetitelje i turiste odbija.

Protivljenje HDZ-a

Ovoj odluci su se ranije usprotivili ministri iz HDZ-a koji su kao razloge za odbijanje “privremene suspenzije viznog režima” – dakle ne radi se o ukidanju viznog režima – naveli da bi to značilo manjak od 880 hiljada KM u državnom budžetu, te da su iz Evropske unije navodno izrazili zabrinutosti kako bi ova odluka potencijalno narušila sigurnost zbog dolaska Saudijaca u Bosnu i Hercegovinu. Međutim, iz Delegacije EU, kako je u četvrtak, 27. maja, ove godine prenio Radio Slobodne Evrope, u odgovoru na upit ove medijske kuće “nisu se izjasnili o tome da li su uputili pismo Ministarstvu vanjskih poslova BiH u kojem navodno ističu zabrinutost zbog težnje ministrice Bisere Turković da ukine vize državljanima Saudijske Arabije. To je ustvrdio ministar pravde BiH Josip Grubeša, u srijedu, 26. maja, nakon što je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odbilo prijedlog Ministarstva vanjskih poslova BIH da se građanima Saudijske Arabije privremeno, dok traje turistička sezona, suspenduju vize za ulazak u BiH.“

Dakle, iz Delegacije EU su samo ponovili kako je BiH kao zemlja koja je aplicirala za članstvo u EU „izrazila namjeru da postepeno usklađuje svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU, što uključuje usklađivanje i vizne politike,“ stoji u medijskom izvješću RSE. Također, u ovoj informaciji se napominje i to da su iz Delegacije EU napomenuli kako „u potpunosti podržavaju razvijanje turističkih kapaciteta u BiH.“

Dakle, očigledno je da se pozivanje na europske integracije BiH u ovom slučaju dovodi u pogrešan kontekst. Tome u prilog ide i činjenica da su neke zemlje iz okruženja poput Albanije, koja je ostvarila veći napredak u europskim integracijama od Bosne i Hercegovine, donijele olakšice koje omogućuju dolazak turista, konkretno iz Saudijske Arabije.

Prijedlog je bio pred Vijećem ministara da se građanima Kraljevine Saudijske Arabije koji kod neke od bosanskohercegovačkih agencija uplate turistički angažman omogući da borave u Bosni i Hercegovini bez potrebe za izdavanjem viza i to u periodu od 15. maja, do 15. oktobra, tekuće godine, a takav se olakšavajući vizni aranžman već nekoliko godina primjenjuje u Albaniji. Albanija je ovu olakšicu produžila do decembra ove godine i nije joj ugrozio bezvizni režim sa EU, pa prema tome ne bi ni Bosni i Hercegovini.

Međutim, sva ova objašnjenja nisu naišla na razumijevanje kod političara HDZ-a, koji su ih odbili i po drugi put , unatoč pozivima i apelima sa različitih adresa, a posebno iz onih sektora privrede koji su najžešće pogođeni pandemijom, a koji bi dolaskom saudijskih turista znatno popravili svoje bilanse poslovanja. Kod ministara HDZ-a je, neko će pomisliti, ipak preovladala „briga za našu sigurnost“ i „briga za državni budžet“!?

Ko bi rekao da ovako patriotski razmišljaju političari iz stranke koja već decenijama štiti kladioničarski lobi koji je u proteklih nekoliko godina redovno prelazio preko 1.6 milijardi prometa godišnje od kojeg se upravo zbog zakonskih loših rješenja ili možda njihovog ciljanog blokiranja ne oporezuju dobici ispod 100 KM, a što na godišnjoj razini iznosi isplaćenih neoporezivih oko 450 miliona KM. Dakle, minimum 45 miliona KM gubitka godišnje za HDZ nije manjak u državnom budžetu, ali zato jeste tih 880 hiljada KM koje se naplate od taksi za vize, a koje je sama Kantonalna vlada u Sarajevu ponudila da namiri jer ističu da se ovaj iznos može nadoknaditi od turističkih taksi. A prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, prihodi od turizma u 2019. godine iznosili su oko 350 miliona KM, a prema podacima Agencije za statistiku BiH, sa blizu 66 hiljada turista, Saudijska Arabija se 2019. godine nalazila na šestom mjestu liste država iz kojih je dolazilo najviše posjetilaca u Bosnu i Hercegovinu.

Čović u Saudijskoj Arabiji

Nakon današnje sjednice Vijeća ministara oglasila se ministrica vanjskih poslova Bisera Turković koja je izrazila žaljenje zbog neusvajanja ove odluke koja je, kako je navela, donesena “zbog politički motiviranih opstrukcija”.

Ona je glasanje ministara HDZ nazvala neopravdanim i očito zlonamjernim opstrukcijama, a posebno je istakla ministra Josipa Grubešu. Ova odluka Vijeća ministara BiH će dodatno obeshrabriti potencijalne posjetitelje i turiste da dođu u Bosnu i Hercegovinu, kako iz Saudijske Arabije, tako i iz nekih drugih bogatih zemalja Bliskog Istoka. Općepoznata je stvar da se turisti primarno odlučuju za one destinacije gdje je lakše otići bez kompliciranih procedura, a pogotovo kada je u pitanju izdavanje viza koje su uz postojeće restrikcije uzrokovane pandemijom samo dodatni razlog koji će svakog normalnog čovjeka okrenuti ka nekoj drugoj povoljnijoj i lakše dostupnoj destinaciji.

Pored ove ekonomske dimenzije ovaj problem odražava jednu duboku političku krizu unutarnjih odnosa koje karakterišu stalne blokade, pa čak i onda kada svi građani Bosne i Hercegovine i sama država kao cjelina trpe velike ekonomske gubitke. Neke politike svim silama žele dokazati da je svaki prosperitet u ovoj zemlji nemoguć. S druge strane ovdje se radi o krajnje lošoj poruci prema jednoj od najvažnijih ekonomskih sila svijeta, zemlji koja je dokazani prijatelj ove zemlje, dakle ne samo Bošnjaka već i Hrvata i Srba, te svih ostalih građana Bosne i Hercegovine.

Prilikom posljednje posjete na najvišem nivou u decembru, 2015. godine, tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića, stranačkog šefa ministara koji su izglasali ovu skandaloznu odluku, u Rijadu su dočekali sa najvišim državničkim počastima. Tada je zajedno sa svojim domaćinom kraljem Salmanom bin Abdul Azizom Čović „ocijenio da su odnosi Bosne i Hercegovine i Kraljevine Saudijske Arabije izuzetno dobri i prijateljski, ali da postoji prostor za unapređenje suradnje u mnogim područjima.“ Upravo je tada Čović dobio od Saudijaca, prema mojim informacijama lično od prijestolonasljednika Muhammeda bin Salmana, tu čast da on lično predloži gdje će se plasirati povoljni kredit Saudijskog fonda za razvoj. Čović je veći dio tih sredstava od ukupno 32.3 miliona KM, dakle iznos od oko 20 miliona KM predložio da se usmjere u bolnicu u zapadnom Mostaru. Naravno, to je Čoviću udovoljeno, a Čović je prilikom susreta sa predsjednikom Vijeća saudijskih komora Abdul Rahimom Al-Zamilijom i istaknutim saudijskim biznismenima razgovarao o libralizaciji viznog režima, te je tada „zaključeno da će jednostavniji i svrsishodniji vizni postupak između dviju država uvelike pomoći poslovnim ljudima, ali i turistima zainteresiranim u daljnja ulaganja i veće posjete Bosni i Hercegovini. Takav je interes u porastu u Kraljevini Saudijskoj Arabiji.“ Ova informacija stoji i danas na zvaničnoj stranici Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Prema nekim nezvaničnim informacijama Čović je tada zapravo obećao da će podržati olakšavanje viznog režima za saudijske građane, što sada očigledno krši, i osim svog ličnog ruši i ugled svoje zemlje.

Naravno, ova odluka sigurno neće naštetiti Saudijcima, jer će oni vrlo lahko promijeniti destinacije, ali će štetiti svima u Bosni i Hercegovini koja je jedinstven primjer države u političkoj teoriji i praksi u kojoj njeni zvaničnici rade direktno protiv državnih interesa i za to još bivaju debelo plaćeni od te iste države. Upravo takav odnos naših zvaničnika prema državnim ekonomskim i političkim interesima je ponajviše doprinio stvaranju one pomalo komične, ali više zabrinjavajuće i žalosne konstatacije bečkog profesora po kojoj se bogati Arapi u Beču doživljavaju kao poželjni turisti, dok se ti isti bogati Arapi u Sarajevu predstavljaju kao prijetnja!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

bijeletrake‘Dan bijelih traka – 31. maj’, koji je već odavno prerastao i Prijedor i Bosnu i Hercegovinu, bit će obilježen simboličnim mirnom protestnom šetnjom preživjelih Prijedorčana.

Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, kaže predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka

Prijedor, ali i cijeli svijet, u ponedjeljak će se prisjećati 3.176 ubijenih Prijedorčana, civila nesrpske nacionalnosti, među kojima je 102 djece.

“Dan bijelih traka – 31. maj”, koji je već odavno prerastao i Prijedor i Bosnu i Hercegovinu, i ove godine bit će obilježen simboličnim mirnom protestnom šetnjom preživjelih Prijedorčana kroz prijedorsko šetalište i na Gradskom trgu, pridržavajući se svih epidemioloških mjera, a kako je najavljeno, i u mnogim drugim gradovima širom svijeta.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kazao je za Fenu da će fokus ove godine biti na 102 ubijene prijedorske djece i inicijativu roditelja da se postavi dostojno spomen-obilježje ubijenim mališanima u centru Prijedora, iako gradske vlasti već dugo odbijaju to uraditi.

“Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona sa tog teritorija”, ističe Duratović.

‘U Prijedoru se ne živi, već preživljava’

Govoreći o presudama za počinjene zločine u Prijedoru, Duratović kaže da je do sada doneseno više od 50 pravosnažnih presuda, a da su zločinci osuđeni na više od 800 godina zatvora.

Pojedini zločinci su osuđeni dva, čak i tri puta.

“Te presude su za Prijedorčane srpske nacionalnosti i ne postoji grad u svijetu u kojem živi toliko građana koji su osuđeni za ratne zločine nad komšijama”, kazao je Duratović.

Dodao je da se vode procesi na Sudu Bosne i Hercegovine za više od 30 osumnjičenih za ratne zločine u Prijedoru te je izrazio nadu da će i ostali počinioci najtežih ratnih zločina odgovarati za svoja djela.

“U Prijedoru se danas ne živi, već preživljava, jer smo mi ‘strano tijelo’, kojeg se neko pokušao osloboditi 1992. godine, pa nije uspio genocidnom operacijom, a danas to radi drugim, nimalo blažim metodama, koje nisu toliko uočljive kao genocid”, istakao je.

Za to postoji, naglasio je, mnogo primjera diskriminacije kojim su izloženi povratnici, žrtve logora i zločina, koji ne mogu ostvariti osnovna prava.

“Naprotiv, zakonska rješenja i pravilnici sasvim otvoreno, bez imalo skrivanja, preferiraju pripadnike vojnih formacija Republike Srpske.”

Bez spomenika za žrtve Prijedora

U samom gradu Prijedoru danas, kaže, ništa ne podsjeća na više od 3.000 ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti.

Nasuprot tome, podignuti su spomenici i postavljene su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom rata poginuli na frontu.

Za pripadnike drugih naroda, navodi Duratović, tu nema mjesta.

“U logoru Trnoplje izgrađen je spomenik poginulim borcima VRS-a, a u prostorijama gdje su logoraši ubijani, žene i djevojčice silovane nalaze se i fotografije poginulih boraca”, istakao je.

Svim tim aktivnostima, poručio je, jasno se slala poruka da povratnici nisu dobro došli u Prijedor i da se u Prijedoru može pisati samo jedna historija, i to historija po mjeri počinilaca zločina.

“Oni koji su ‘preživjeli’ Prijedor i dalje smatraju da se desio genocid. Zašto mi nemamo pravo ono što nam se desilo nazvati pravim imenom, a ne kako je neko to odredio?”, potcrtao je.

Licemjerno je, smatra Duratović, da su prijedorske vlasti svih proteklih godina obilježavale godišnjicu zločina, odnosno genocida, nad Srbima u Jasenovcu i na Kozari, za koje, isto tako, nema presuda, dok u isto vrijeme osporavaju to prava drugima, pod izgovorom da nema nijedne zvanične presude za genocid u Prijedoru.

“Ono na što se nije obazirala i ćutke je prešla preko toga međunarodna zajednica, ali i organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava, je kada je 2012. godine Gradska skupština u Prijedoru na tematskoj sjednici zabranila finansiranje svih organizacija koje se bave prijedorskim genocidom i na taj način pokušala ugušiti sve glasove koji iznose istinu o stvarnim dešavanjima u Prijedoru”, kazao je Duratović.

Ocijenio je da međunarodna zajednica pokušava stvoriti uslove za povratak protjeranih, a da u isto vrijeme ne reagira na “gušenje slobode govora“.

Zločini u Prijedoru

Duratović poručuje da građani koji su izloženi diskriminaciji mogu to podnijeti godinu ili pet godina, ali da nakon 15 ili 20 godina samostalne borbe, bez podrške bilo koga, jednostavno popuštaju pod teretom, prvenstveno zbog egzistencije i zaposlenja i napuštaju ovaj prostor.

Duratović je 20. jula 1992. godine izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica – otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci, njih 47.

Mirsad je kao dječak preživio “živi štit”, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje.

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Zločini u Prijedoru su počeli napadima srpskih snaga na bošnjačka naselja na Mataruškom brdu 22. maja, zatim napada na Kozarac 24. maja i otvaranja logora Keraterm, Omarska i Trnopolje između 26. i 30. maja.

Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima.

Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

autoput4Još jedan apel aktivista i građana, okupljenih u Incijativnom odboru za zaštitu interesa građana južne zone grada Mostara, da se zaustavi nezakonito cijepanje uglavnom srpskih zemljišnih parcela u ovom gradu, ostao je bez odgovora i bilo kakve reakcije.

“Obraćamo Vam se u nadi da ćete shvatiti izuzetno loš položaj povratnika srpske nacionalnosti u južnim dijelovima Mostara. Molim vas da uskratite saglasnost za ratifikaciju Ugovora o grantu (Projekat Koridor 5c2, poddionica Tunel Zenica – Donja Gračanica) između BiH i Evropske banke za obnovu i razvoj koji se odnosi na investicioni grant iz programa „Evropski zajednički fond za Zapadni Balkan“ – piše u molbi koja je upućena klubovima SNSD-a, SDS-a, PDP-a, DNS-a, Srpskom klubu poslanika, kao i Klubu poslanika Naše stranke Nezavisnog bloka neporedno pred sjednicu Predstavničkog doma BiH na kojoj je jedna od tačaka dnevnog reda bila i ratifikacija ugovora pomenutog granta.

Jedna od potpisnica ove molbe, aktivistica Amna Popovac kaže da nije iznenađena izostankom reakcije, jer se slično desilo sa svim inicijativama i molbama koje su do sada upućivali, jer je vezano za ovu dionicu postignut politički dogovor između prvih ljudi SNSD-a i HDZ-a.

„Mi smo već ranije pisali i Miloradu Dodiku, predsjedniku SDSD-a, jer ova borba traje od 2017. godine, od kada je urađena prezentacija ove trase auto-puta u Blagaju kada su ljudi koji žive ovdje dovedeni pred svršen čin kada im je rečeno da je odluka donesena i da oni nemaju nikakvo pravo glasa, to je to i kraj“, priča za Buku Amna Popovac dodajući da je oštećeno oko 20-ak porodica, da ima i onih koji uopšte ne žele prodati zemlju, te da su prikupili i oko 3.200 potpisa da autoput ne ide ovom dionicom.

Iz Autocesti FBiH, napominje, uopšte ne pričaju o ljudima koji će ostati da žive u blizini autoputa i kakav će kvalitet života u tom slučaju imati. A dodatni problem je išto većina ovih ljudi nije zaposlena i većina živi od uzgoja voća i povrća na svojim parcelama. Od toga se hrane, plaćaju račune, školuju djecu, što će biti neizvodivo ako ovdje bude izgrađen autoput.
„Jedna mi je žena rekla 'Oni misle da smo mi mravi, da sve nas mogu da zgaze'. Zamislite na šta su oni ove ljude doveli“, kaže Popovac i podsjeća da je ranija ruta, utvrđena još 80-tih godina prošlog vijeka, koju su kao naoptimalniju ocjenili i italijanski stručnjaci, išla obroncima Podveležja i državnom zemljom: „Ali tom rutom nema eksproprijacije, nema se kome platiti odšteta, ovi ljudi su kolateral, stvarne pare su kod firmi preko čije tzv. zemlje će proći autoput i koji će dobiti višemilionske odštete na račun izgubljenih budućih prihoda. Imate kamenolom, čovjek je dobio koncesiju da sa državne zemlje da izvlači kamen, i sada će dobiti odštetu za 10 godina izgubljenog prihoda od države i to za državnu zemlju na kojoj radi“, naglašava naša sagovornica.

Povratnici su zbog situacije u kojoj su se našli pokrenuli i sudske procese.

Advokat Milenko Krčum, koji zastupa povratnike, potvrdio je za BUKU da je (veći dio) više vlasnika nekretnina na trasi od dionice Mostar Jug, tunel Kvanj, dobio rješenja kojima se njihove parcele cijepaju. Značajan broj rješenja poslat je i osobama koje su umrle.

Problem je, naglašava, jer se ti postupci provodeni bez učešća vlasnika. To je gruba povreda nihovih prava i osnov za žalbu protiv prvostepenih akata: “Postupak cijepanja parcela je upravni postupak u kojem se od jedne parcele kreiraju dvije ili više.
Prividno vlasnik parcele niti šta gubi, niti šta dobija. Međutim to je samo privid, ali se vlasnicima se onemogućava da traže primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji FBiH. Taj član daje prvo vlasniku (kome) kojem se oduzima zemljište da traži da mu se oduzme cijela parcela, ako nakon oduzimanja dijela parcele nema interesa zadržati ostatak”.

Na ovaj način se pogoduje korisniku eksproprijacije JP Autoceste FBiH jer plaća manju naknadu za oduzeto zemljište.
Kao pozitivan pomak istakao je potez internog kontrolnog mehanizma pri EBRD koji je pokrenuo postupak preispitivanja procedura po kojima je za ovu podionicu odobren kredit, ali odluka se ne očekuje prije iduće godine.

Mišljenja je takođe da je u cijelu ovu stvar ruke umiješala politika, te da ovdje zapravo niko i ne želi povrtak raseljenih.
“Važno je napomenuti da je ova trasa iz 2017. godine zacrtana tako da prolazi preko naselja povratnika pretežno srpske nacionalnosti. Kod razmatranja “navodnih opcija” predložene su dvije- jedna koja bi išla preko povrtničkog naselja Baćevići, gdje žive povrtnici srpske nacionalnosti i ova druga, koja je i usvojena, koja takođe ide preko povrtničkog naselja Ortiješ gdje su takođe većina povratinici srpske nacionalnosti. U vezi s tim vodi se i parnični postupak po tužbi povratnika za zaštitu od diskriminacije”, ističe Krčum, a kao argument za tvrdnuu (tvrdnji) da iza svega stoji politika navodi i činjenicu što povratnici srpske nacionalnosti, nisu dobili podršku ni od koga. Obraćali na sve adrese - od lokalne mostarske vlasti, kako stare, tako i nove, do političkih stranaka u RS, pa i Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja ih je u potpunosti ignorisala.

“Lokalne vlasti Mostara ovo smatraju završenom stvari, a lokalna vlast je u rukama HDZ-a. Ova izmjena trase je i usvojena na zahtjev HDZa. Jasno je pa se da je ovo bila politička odluka. Nije bilo nikakvih ekonomskih, tehničkih ili ekoloških opravdanja da se mijenja prvobitna trasa koja je išla preko državnog zemljišta, preko obronaka brda”, zaključio je Krčum.

Podsjetimo da je u februaru 2020. godine Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, koje je nadležno za vojnu imovinu, tužilo je Federalnu upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove zbog vojnog zemljišta u krugu mostarskog aerodroma, koji je prije rata u BiH služio i u vojne svrhe.

"Smatramo da bi eksproprijacija Vojnog aerodroma Ortiješ ugrozila funkcioniranje navedene perspektivne lokacije, narušavajući zakonom određeni pojas aerodroma i eventualno ga učinila neupotrebljivim sa stanovišta propisa kojima se ova materija regulira", saopšteno je tada iz Ministarstva odbrane BiH.

Protiv ove trase glas dižu i ekološki aktivisti u Mostaru. Tvrde da će ogroman uticaj biti na rijeku Bunu, a zamjeraju I to što negativan uticaj na okoliš nije bio predmet nijedne studije dosad.

Tatjana Čalić (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

tuzlanskakapijaPrije tačno 26 godina u Tuzli se dogodio najteži zločin nad civilima, kada je granatom ispaljenom sa srpskih položaja s planine Ozren ubijena 71 osoba, a ranjeno njih više od 200. Vrijeme prolazi, bol ne jenjava, a osuđeni krivac je i dalje na slobodi.

Dvadeset i peti maj u Tuzli se do ratnih razaranja obilježavao kao Dan mladosti, a prije tačno 26 godina tu tradiciju je prekinuo jedan od najtežih zločina nad civilima.

Naime, 25. maja 1995. godine u večernjim satima brojni Tuzlaci odlučili su prošetati užom gradskom jezgrom, ne sluteći da je za većinu njih to nažalost posljednji izlazak iz kuće.
Granatu ispalili u 20 sati i 55 minuta

Tačno u 20 sati i 55 minuta sa srpskih položaja s planine Ozren na Tuzlansku kapiju ispaljena je granata koja je ubila 71 osobu, a njih više od 200 je teže ili lakše ranila.

Prosjek dobi poginulih građana bila je 21 godina, a najmlađa žrtva bio je dvoipogodišnji Sandro Kalesić, koji se na okupljalištu mladih našao skupa sa svojim roditeljima.

Još jedan tužni 25. maj osvanuo je u Tuzli, a suze majki, očeva, braće, sestara, rođaka i komšija kvase nadgrobne spomenike ubijenih koji su svoj vječni smiraj pronašli u Aleji mladosti u kompleksu Slana banja.

Osim smrti njihovih najmilijih, već više od dvije decenije neprekidno ih boli i spoznaja da krivac za masakr vrijeme ne provodi iza zatvorskih zidova.

Od ranije je poznato da je za ovaj zločin na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina pravosnažno osuđen general bivše Vojske Republike Srpske (VRS) Novak Đukić, shodno nepobitnoj činjenici da je kao komandant Taktičke grupe "Ozren" (VRS) 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu.

Međutim, od 2014. godine on se nije odazvao izvršenju kazne pod izlikom da se nalazi na liječenju u Srbiji. Iako je za njim raspisana potjernica, trenutno ne može biti izručen našoj zemlji, jer ima srbijansko državljanstvo.

Ali, kaznu može služiti u Srbiji, jer je ta država 2010. godine potpisala sporazum s BiH, koji omogućava međusobno izvršenje kazni, ukoliko to zatraži Sud BiH, što još nije učinjeno.
Krivac još neće odgovarati

Shodno trenutnim prilikama, Đukić još neće odgovarati za zločin počinjen na Kapiji jer, prema tvrdnjama sudskih vještaka iz Srbije, za pojavljivanje pred sudom u Beogradu "nije sposoban zbog psihičkih problema".

U medicinskom izvještaju se dalje dodaje da Đukić pred vijeće pravosudne institucije u Srbiji neće moći prije septembra 2021. godine, kada bi ponovo trebalo izvršiti procjenu.

Inače, Viši sud u Beogradu već skoro tri godine odgađa odluku u predmetu Đukić, s uporištem da je on u januaru 2018. godine primljen u Kliniku za psihijatriju Vojnomedicinske akademije (VMA) u Beogradu, zbog psihičkih problema.

S druge strane, na dan kada Tuzla plače, u skladu s epidemiološkim prilikama bit će upriličen program obilježavanja godišnjice masakra.

Prema protokolu, u 11 sati roditelji poginulih, predstavnici gradske i kantonalne vlasti te članovi udruženja položit će cvijeće u Aleji mladosti. Sat kasnije na Kapiji je planiran komemorativni skup, a u 20 sati i 55 minuta oglasit će se sirena za uzbunu.

"Imajući u vidu da veliki broj građana i delegacija želi odati poštovanje žrtvama zločina na Kapiji i svim civilnim žrtvama rata, Organizacioni odbor obilježavanja 25. maja moli sve građane i delegacije da se prilikom dolaska na Aleju mladosti na Slanoj banji i na Kapiju pridržavaju svih propisanih mjera zaštite (fizička distanca, zaštitna maska i ograničen broj osoba u grupi)", apelirali su iz Gradske uprave Tuzle, istaknuvši da 25. maj predstavlja jedan od najtežih dana u historiji grada.

Na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. smrtno su stradali Razija Dedović, Alma Brguljak, Senada Hasanović, Fahrudin Ramić, Pera Marinović, Šaban Mustačević, Edhem Sarajlić, Adnan Beganović, Asmir Bakalović, Suzana Dušić, Almasa Ćerimović, Amir Dapa, Amir Đuzel, Vesna Kurtalić, Edisa Memić, Sanja Ćajić, Nedim Rekić, Mustafa Vuković, Adnan Hujdurović, Edina Ahmetašević i Amira Mehinović.

Poginuli su i Franc Kantor, Asim Slijepčević, Sandro Kalesić, Edin Hodžić, Indira Borić, Sulejman Mehanović, Damir Kurbašić, Ilinka Tadić, Selma Nuhanović, Edin Mehmedović, Nihad Šišić, Amir Čekić, Indira Okanović, Ilvana Bošnjaković, Admir Alispahić, Jasenko Rosić, Damir Bojkić, Samir Mujić, Rajif Rahmani, Almir Jahić, Lejla Bučuk, Azur Mujabašić, Azur Vantić, Suzana Abuismail, Šemsa Hasičić, Senahid Salamović te Nenad Marković.

Agresorska granata usmrtila je još i Hamdiju Hakića, Petra Stjepanovića, Elvisa Alagića, Lejlu Atiković, Armina Šišića, Rusmira Ponjavića, Alema Hidanovića, Zadu Dedić, Vanju Kurbegović, Jelenu Stojičić, Hasanu Hrustanović, Agu Hadžića, Selmu Čauševića, Nešeta Mujanovića, Adrijanu Milić, Samira Čirka, Muriu Fatušić, Elvira Murselovića, Adnana Saimovića, Jasminku Sarajlić te još četiri osobe koje nisu identifikovane.

Odlukom Kantonalne vlade od 2016. godine 25. maj je proglašen Danom žalosti u Tuzlanskom kantonu.

Ocijeni...
(0 glasova)

kamion5Vanjskotrgovinska komora BiH uputila je Vijeću ministara dokument u kojem stoji da bi Hrvatska mogla zatvoriti pet graničnih prelaza na granici sa BiH, korištenih za tranzitni promet teretnih vozila.

Dok je bosanskohercegovačka javnost bila zabavljena „teškim“ političkim temama i pričama, nastojanjem da se suzbije uticaj svakojakih „non-papera“ i ideološkim raspravama raznih vrsta jedna vijest danas je pomalo šokirala, kako stvari stoje, još uvijek zbunjenu javnost i još nespremnije bh. političare.

Visoki srbijanski dužnosnici su prije svega nekoliko dana, ignorišući u potpunosti državni nivo vlasti i uz prisustvo političara iz bh. entiteta Republika Srpska, svečano postavljali kamen temeljac za izgradnju hidroelektrane na Drini koja će biti, kako se najavljuje, zajednički projekat Srbije i Republike Srpske.

Odmah zatim, počelo je održavanje vojnih vježbi oružanih snaga BiH i vojske SAD-a na poligonu na Manjači, kojem nisu prisustovali zvaničnici iz RS-a, a Milorad Dodik je, gotovo simultano, najavljivao održavanje zajedničke vježbe Oružanih snaga BiH sa vojskom Republike Srbije. Sve su ovo, smatraju analitičari, a može se pročitati i u brojnim komentarima na društvenim mrežama, svojevrsni udari na suverenitet Bosne i Hercegovine.

Javnost se u priličnoj mjeri mobilizirala u kritikovanju takvih poteza i dok su oči bile uperene u očito derogiranje bosanskohercegovačke nezavisnosti drugi susjed, Republika Hrvatska, najavila je donošenje odluke koja će, vjerovatno, imati pogubne posljedice na ekonomiju Bosne i Hercegovine.
Sudbina pet graničnih prelaza

Hrvatska bi mogla zatvoriti pet graničnih prelaza na granici sa Bosnom i Hercegovinom, ranije korištenih za tranzitni promet teretnih vozila, stoji u dokumentu koji je Vanjskotrgovinska komora BiH uputila Vijeću ministara, što bi moglo izazvati ekonomske štete po BiH.

Vanjskotrgovinska komora BiH izvijestila je državna tijela da susjedna Hrvatska planira prekategorizirati pet graničnih prelaza za promet teretnih vozila: Ivanica – Gornji Brgat; Velika Kladuša – Maljevac; Brčko – Gunja; Strmica – Strmica i granični prelaz Osoje – Vinjani Gornji.

Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Hrvatske utvrdilo je Pravilnik o uređivanju javnih cesta po kojima se mora odvijati tranzitni promet teretnih vozila kroz tu zemlju.

Novim pravilnikom određene su ceste po kojima se mora odvijati tranzitni promet kroz Hrvatsku teretnih vozila iznad 7,5 tona nosivosti i ukupne dužine do 14 metara.

Na ovaj način biće onemogućeno korištenje navedenih graničnih prelaza za tranzit roba iz Bosne i Hercegovine kroz Hrvatsku, sa nizom negativnih posljedica na privredu značajnog dijela Bosne i Hercegovine.
Negativni efekti na bh. ekonomiju

Ekonomski analitičar iz Tuzle Admir Čavalić ubijeđen je kako će ova odluka imati negativne efekte za bh. ekonomiju ponajviše jer će doći do povećanja transportnih troškova.

„Riječ je o izuzetnoj mjeri susjedne Hrvatske koja, u širem smislu predstavlja, necarinsku barijeru za vanjsku trgovinu Bosne i Hercegovine. Direktno se narušava potencijal bosanskohercegovačkog izvoza, i to da se isti čini otežanim odnosno manje konkurentnim uvažavajući da će doći do rasta transportnih troškova“.

Čavalić dodaje da je za bh. stranu ovo izuzetno loš tajming, jer nakon pada iz 2020. BiH je počela bilježiti povećanje izvoza.

„Ovo je vrlo loš trenutak za ovakvu mjeru, posmatrano iz pozicije Bosne i Hercegovine. U 2020. godini smo imali drastičan pad izvoza, dok izvještaji iz prvog kvartala ove godine pokazuju optimističan oporavak. Bosna i Hercegovina se nameće kao alternativni izvoznik uslijed smanjivanja obima trgovine između Evrope i Azije, tačnije zemalja EU i Kine. Dakle, u jeku tih procesa, Hrvatska jednostrano donosi ovakvu odluku“.

Čavalić pojašnjava da je „preko 70 posto vanjskotrgovinskih aktivnosti Bosne i Hercegovine vezano za zemlje Evropske unije. Hrvatska je strateški bitna kao tranzit zemlja ovih aktivnosti. Zbog toga je ovo direktni udar na naš izvoz“.
Potreban diplomatski odgovor

Još nije jasno kako će Bosna i Hercegovina reagovati na mjere iz susjedne zemlje. Diplomatski bi trebala svakako, a uvođenje recipročnih mjera, smatra Čavalić, možda će biti teže nego što to javnost misli.

„Potrebno je prije svega da diplomatski reagujemo, i da se u navedeno uključi i međunarodni faktor, EU prije svega. Ovo ne donosi korist niti za jednu stranu. Hrvatska neće ništa dobiti od ove blokade jer se struktura izvoza dvije zemlje razlikuje i pritom postoji dovoljno prostora za čitav region da opslužuje EU tržište. Razumijevajući uzrok ovog problema tj. utvrđivanje Pravilnika o uređivanju javnih cesta, teško je recipročno reagovati“.

Na kraju, Čavalić kaže da se ove mjere mogu odraziti na špediterske, usluge transporta i na potencijalni rast ciijena proizvoda u BiH, ali samo minimalno. I dodaje:

„Riječ je o pet graničnih prelaza. Unsko-sanski kanton je posebno pogođen odnosno kompanije sa područja datog kantona. Rast cijena u Bosni i Hercegovini će biti determiniran nekim drugim, globalnim dešavanjima. Ova mjera svakako ne donosi dobro“.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

zvornik1Proljeće 1992. godine, crni su oblaci nad Bosnom. Pravi znak da i nije baš sve normalno počinje sa neplaniranim otpuštanjima radnika koji su mahom radili u Srbiji.

Dobronamjerni Srbi su sugerisali kolegama nesrbima da što prije idu svojim porodicama.

A onda su došli tenkovi. Beograd izvještava o nemirima u Bijeljini. Rat je brzo došao u naš kraj. Zvornik je u strahu. U lokalnoj školi i nekoliko privatnih kuća formirani su logori.

Niko od Zvorničana nije vjerovao da će rat donijeti sa sobom do tada neviđena stradanja i ubijanja. Sestre Paša i Sadeta Salihović živjele su u naselju Liplje kod Zvornika. Pašini članovi porodice su radili u Njemačkoj i bili su jedna od bogatijih i uglednijih porodica, a Sadetin muž Hasan radio je u Beogradu, gdje ga je zatekao rat.

Nisu pitali za godine

Prvi ratni dani sestrama Salihović donose i prve neželjene situacije. Kao i svake godine zasijale su svoja imanja, živjele od svog rada i vođene tom mišlju nisu napuštale svoje kuće, iako je većina komšija noć provodila u šumi ili kod rodbine u drugim mjestima.

“Vraćala sam se iz njive i radosna zbog obavljenog posla vidim komšiju Redžu, svi su znali da sam veselog duha, počnem pjevati: “Niz livadu zeleni se trava, lezi Redžo vidi ti se glava”.

„Upozorio me da je stvar ozbiljna i rekao da nije pametno s djecom ostajati kući po noći. Nisam mu vjerovala. Nađem komšije Mehu i Vehaba igraju šah i odlučim i tu noć prenoćiti u svojoj kući. Sutradan su upali u naše selo, odvodili su redom. Nas, žene i djevojke, smjestili su u kuću komšinice Đuze. Sa mnom je i starija kćerka Hasreta. Upravo tih dana punila je sedamnaest godina”, prisjeća se Sadeta.

“Danima je padala kiša. Peti dan smo u zarobljeništvu. Nema hrane, a kad sam se pobunila i rekla da se ne ratuje po kućama i sa ženama, dobila sam udarac puškom u usta, svi prednji zubi su ispali. Zadužili su me da svaki dan muzem krave. Jedan od srpskih vojnika gledao je u moju Hasretu i rekao da želi biti moj zet. Odgovorila sam mu da je ona dijete. Ljutito je rekao: ‘Ona ima sve što treba da ima žena!’. Sa lijevog ramena je otrgnuo njenu košulju i osjetila sam da ima loše namjere. Voljela sam da sam istog momenta umrla, ali nisam mu davala nikakav znak da sam uplašena. Tog dana dovode i moju sestru Pašu. Govorila je kako Hasreta mora pobjeći. Hasreta je zamolila da se okupa u kupatilu, dugo nije izlazila. Pobjegla je kroz kupatilski prozor. Razmišljam, e sad me i ubijte“, govori.

Očevi savjeti su bili presudni.

“Doveli su me u kuću, bila je već puna, mislila sam da nema mjesta za mene, ali su me stavili samu u jedan mali prostor. Imali su već informacije da sam sakrila pare, zlato i oružje. Neko je dušu prodao. Tvrdila sam da nemam. Čuvala su me četvorica, a ja sam samo rekla da imam život i ako hoće da ga imaju. Prijetili su da će izvaditi oko, osjetila sam vrh noža ispod desnog oka. Nisam dala. Otac mi je rekao ako me slučajno zarobe da ne govorim gdje su pare i zlato jer ako ne kažem postoji mogućnost da ostanem živa, ako kažem, nema ni para ni života. Svakodnevno su me mučili. Skidali su mi maramu s glave i stavljali u usta tako da je samo vrh ostao u njihovim rukama. Kad bi osjetili da gubim svijest vadili su je. Najteži momenti boravka u logoru nije bila obična bol od udaraca nego kada su doveli dijete moga djeverovića Izeta da zakolju, čujem vrisak djeteta u drugoj sobi. Dovode i drugo da ga vidim, pa i njega da zakolju. Moli me Izet da dam i spasim djecu i možda sve nas, ali meni samo odzvanjaju očeve riječi. Nisu djecu poklali, samo su nas time plašili”, ističe Paša Salihović.

Torture i prkos

“Svaki dan su dolazili s novim idejama za mučenje, a ja sve manje osjećala bol. Jedan dan su zapaliti četiri plastike i topili na moje ruke i noge, pa pitaju: ‘Boli li ovo?’. ‘Ništa’, odgovoram. Dobila sam neku snagu. Odustali su. Jedno popodne mi je jedan od čuvara ponudio cigaretu i rekao da i on ima mamu. Samo sam rekla da nikad nisam pušila cigarete, ali i ako bih zapalila da bih kupila sebi, a ne njegove. Rekao mi je: ‘Pa od čega si ti’. Nisam im dala ni za kafe”, kroz osmijeh se prisjeća Paša.

Hasreta nalazi Adema, sprema se oslobađanje logora.

Hasreta je već pobjegla i popodne nalazi rodbinu u mjestu Bajrići gdje su bili i drugi vojnici Armije RBiH, kao i mlađahni vojnik Adem iz naselja Kamenica. Upoznala ih je o stanju u logoru, maloj brojnosti neprijateljskih vojnika i istu noć se priprema akcija oslobađanja logora.

„Neko nam je donio informaciju da je komšinica Fatija ukopana živa, ruke su joj bile van zemlje. Komšije Ljubiša i Dragiša su me izveli i pokazali mjesto gdje su ubili Hasretu. Nisu mogli podnijeti da je pobjegla. Od njenog odlaska svaki dan sam primala udarce i mučenja. Nekad poslije ponoći sam uspjela zaspati koji minut. Budim se i sapućem prvoj ženi do mene da sam sanjala ružan san i da se negdje penjemo uz veliko brdo. Nije prošlo puno, prvi metak je uletio kroz prozor, uzmem ga u maramu i držim u ruci da ne zapali fotelju na koju je pao. Odmah zatim uslijedila je pucnjava, čuvari su govorili da su muslimani i da izlazimo jer bismo im bili živi štit. Bili su naši. Oslobodili su logor. Svi smo pohrlili na vrata, taj dan je poginuo jedan od najhrabrijih vojnika Dautović Bešir. Teško sam se kretala jer sam izmučena, ali smognem snage i krenem za svojim komšijama”, govori Sadeta.

Oslobađanje logora i bijeg u slobodu

Nakon oslobađanja logora Sadeta nalazi kćerku Hasretu, spajaju se, borave još tri mjeseca u podrinjskim vrletima i putem Marša smrti prelazi u Tuzlu.

Hasreta se udala za vojnika Adema, s kojim danas ima dvoje djece. Paša je nakon svog izlaska sa teškim opekotinama izvadila zakopano oružje, zlato i pare i poklonila vojnicima Armije RBiH, na taj način zahvalivši na poduhvatu koji je spasio nekoliko stotina života zarobljenika iz lokalne škole i zloglasnog logora u “Đuzinoj kući”.

Paša ima 81 godinu i najradije dane provodi u svome Liplju gdje danas živi.

Nisvet Mujanović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

rijeka5Sve rijeke u Bosni i Hercegovini su ugrožene. Izgradnja mikro, malih, srednjih i velikih hidroelektrana ugrožava riječne tokove, a jedini spas ovog bogatstva leži u građanskom aktivizmu.

Naime, širom Bosne i Hercegovine postoje ljudi koji su se okupili oko formalnih organizacija i neformalnih grupa građana da bi spasili rijeke i zaštili svoju okolinu. Iz njihove lične borbe možemo učiti, jer je širom zemlje izgrađeno 112 malih hidroelektrana (MHE), a planirano je 340 na svim rijekama i pritokama.

Robert Oroz, predsjednik Ekološko-humanitarne udruge „Gotuša” iz Fojnice, za rijeku Željeznicu borio se više od deset godina, branio ju je svim sredstvima koja je imao, a ta borba je uključivala i njegovo tijelo. Oroz i drugi aktivisti svojim tijelima su sprječavali ulazak strojeva u korito rijeke i 325 dana i noći dežurali da bi mogli alarmirati lokalno stanovništvo i druge aktiviste da zajedno onemoguće radove na rijeci.

Oroz spas rijeka u BiH vidi u udruživanju, jer će nam na kraju ostati samo one rijeke koje aktivisti uspiju odbraniti i oteti od uzurpatora.

„Teško da se još možemo pouzdati u institucije. Iako su deklarativno protiv gradnje MHE, političke partije još uvijek ne čine dovoljno da bi se ona i zaustavila. Sve je to nekakva neiskrena podrška, još uvijek im je draži novac tajkuna nego zaštita prirode. Čast izuzecima“, kaže Oroz i dodaje da je imao priliku da vidi kako izgleda gradnja malih hidroelektrana.

„Vidio sam strašne prizore na rijekama oko Fojnice gdje je počela gradnja još početkom ovog stoljeća. Posebno me potreslo kada sam vidio prelijepe slapove na rijeci Kozici koji su gotovo ostali bez vode. Sve to zbog interesa pojedinaca i zaradu firme koja je u vlasništvu kompanije iz druge države. Kada je došla na red rijeka na kojoj sam odrastao, rijeka Željeznica, odlučio sam sa prijateljima da učinimo sve, što je bilo u našoj moći, da bar nju spasimo“, kaže naš sagovornik.

On se prisjeća da su za vrijeme njihove borbe za spas rijeke Željeznice, koja je bila napadnuta u dva navrata 2009. i 2012. godine, stupili u kontakte sa drugim ljudima i udruženjima koja imaju slične probleme.

„Pošto ranije nismo imali nekakva iskustva u aktivizmu, tražili smo pomoć i savjete od drugih. Nakon što smo uspješno okončali našu borbu, nastavili smo pomagati drugima i prenositi naša iskustva. Mogu reći samo da je ovo veoma teška i iscrpljujuća borba u svim segmentima života. Konstantno smo izloženi raznim pritiscima i život više nije isti. Na kraju smo jako ponosni na sve što smo uradili uprkos svemu što smo preživjeli. Poručujem svima da se vrijedi boriti“, kaže on.

Oroz se nada da je istina o malim hidroelektranama konačno došla do široke javnosti, te da će zbog toga otpor prema ovakvim štetnim projektima biti sve veći.

„Ovakvi štetni projekti više se ne mogu tako lako predstavljati kao nešto lijepo i korisno za sve. Posebnu motivaciju daju borbe koje su urodile plodom i pokazale da se, uz trud i zalaganje, neke rijeke mogu spasiti“, ističe Rober Oroz.

Borba za rijeke Foče i dalje traje, a član Udruženje građana „Bjelava“ Miljan Mališ kaže da je lična borba jedini način da se zaustavi ova frontalna ofanziva na rijeke BiH, koje su napadnute mini hidrocentralama bogatih investitora i svim drugim vidovima uništavanja rijeka i života u njima.

„Deklaracije o zaštiti rijeka koje su usvojene i u Federalnom parlamentu i Narodnoj skupštini Republike Srpske upravo su rezultat aktivizma građana i boraca za rijeke. Naravno, to je samo prvi mali konkretan korak, ali svakako nada u bolje sutra za naše rijeke. Svjedoci smo da se, boreći se za rijeku, građani bore protiv korupcije, protiv jednog dobro uigranog sistema, koji, pored zaobilaženja zakona, radi isključivo za korist pojedinaca, a ne za interes svih građana. Svaka rijeka koja je odbranjena, odbranjena je zahvaljujući aktivizmu mještana i udruženja koji su se pobunili i odlučno stali u odbranu svoje rijeke“, rekao je Mališ.

Naš sagovornik nam kaže da je njegov cijeli život vezan za rijeku.

„Strastveni sam ribolovac, odrastao sam uz rijeku. Uz huk, miris i kolorit Sutjeske. To je osjećaj koji mi je urezan u ranom djetinjstvu, koji i danas imam i nosim kao prepoznatljivo bogatstvo ovog podneblja. Jačinu tog osjećaja kada sam uz rijeku teško je opisati riječima. Ono što je nekome isključivo hidroenergetski potencijal za mene je život. Mi u Foči do sada imamo izgrađene 4 MHE koje su u pogonu i nepovratna šteta koja je načinjena na tim rijekama i oko njih bila je dovoljan signal i krajnji čas da se usprotivimo profitabilnom betoniranju svega i svačega. Pored ovoga što se danas dešava rijeci Bjelavi, isto je planirano da se uradi Sutjesci, Ćehotini, Bistrici, Kolini i svim drugim rijekama i riječicama na opštini Foča, a ukupno ih je sedamnaest“, ističe Mališ.

Mališ kaže da ova vrsta aktivizma zahtjeva dosta truda, zalaganja, vremena, ali i živaca.

„Bude raznih pritisaka, uspona i padova. Mnogi krenu i nakon nekog vremena odustanu. Jednostavno ne mogu da izdrže sve to, borbu protiv mnogo jakog lobija, jednog uigranog nakaradnog sistem. Ipak, činjenica da bi rijeka Bjelava davno bila spakovana u cijev da nije bilo nas aktivista me čini srećnim i ponosnim“, pojašnjava.

Mališ dodaje da ni jedna rijeka u BiH nije sigurna.

„Jedino je sigurno da će svaka doći na red za pakovanje u cijevi i, ukoliko se niko ne pobuni, njena sudbina je zapečaćena. Poruka je da se od starta usprotive jasno i glasno i da ne daju ni pedalj svoje rijeke. Da izvrše pritisak na odgovorne svim mogućim sredstvima. Bez straha i ustezanja jer rade ispravnu stvar i brane osnovna ljudska prava, pravo na vodu i život. Da se povezuju sa drugim udruženjima i aktivistima i uče iz tih primjera“, ističe on.

Naš sagovornik kaže da je građanski aktivizam za spas rijeka širom BiH mukom izazvan.

„Mi branimo naše rijeke od naše države, spašavamo šta se spasiti može. Ostaje nada da će upravo građanski aktivizam koji raste iz dana u dan kroz razne kampanje za zaštitu rijeka i okoline, medijske objave, probuditi svijest i savjest kod većine i pokrenuti stvari nabolje“, kaže Mališ.

Dragana Skenderija, koordinatorica Koalicije za zaštitu rijeka BiH, kaže da je veoma bitno pokretanje bilo kakve inicijative kako ne bi sve ostalo samo na društvenim mrežama i na papiru, a tamo gdje nema otpora, nema ni pobjede.

„Imamo primjere u BiH gdje su ljudi bili uporni u želji da zaštite svoju rijeku i odnijeli su pobjedu. To nije lako, treba snaga i upornost“, rekla je

Skenderija, koja je i sama vidjela kakve su posljedice izgradnji MHE.

Ova vrsta ličnog građanskog aktivizma zahtijeva dosta, a Dragana kaže da morate biti srcem u tome, inače možete zalutati. Svim ljudima koji se protive izgradnji MHE preporučuje da se pokrenu, da se bore za svoje rijeke, jer ih niko drugi neće spasiti.

„I nema veze ako ih ima samo nekoliko, to je dovoljno da se stvari mijenjaju i da se ide ka cilju. Uvijek se mogu obratiti Koaliciji za zaštitu rijeka BiH ukoliko im treba bilo kakva pomoć, savjet, podrška“, kaže na kraju Dragana.

Ocijeni...
(0 glasova)

 rudariElektroprivreda BiH danas je saopćila da bi podlijeganje ucjenama i pritiscima u vezi sa viškom uposlenih u rudnicima i prihvatanje zahtjeva Sindikata, značilo samo jedno - udar na potrošače električne energije, posebno domaćinstva.

"Odustajanje Sindikata radnika rudnika FBiH od prihvaćenog modela restrukturiranja rudnika i rješavanja pitanja viška uposlenih na socijalno prihvatljiv način, te insistiranje na zadržavanju u radnom odnosu i viška administrativnog, režijskog i rukovodnog osoblja u periodu dužem od planom predviđenog, put je do neminovnog povećanja cijene električne energije u minimalnom iznosu 15 posto", naveli su.

Za provedbu zahtjeva koji je dostavljen Vladi FBiH i JP Elektroprivreda BiH, neophodno je iznalaženje dodatnih cca. 60 miliona KM na godišnjem nivou za sve rudnike Koncerna.

"Posmatrano sa stanovišta poslovanja rudnika sa kontinuiranim povećanjem gubitaka i neizmirenih obaveza, jedini mogući način obezbjeđenja nedostajućih sredstava jeste povećanje cijene uglja od 25 do 30 posto, koje posljedično vodi do značajnog poskupljenja proizvodnje električne energije iz ovog energenta i dodatnih finansijskih izdataka za građane", dodaju iz Elektroprivede.

Da drugi način iznalaženja sredstava za ispunjavanje zahtjeva Sindikata izuzev poskupljenja električne energije za 15 posto ne postoji, potvrđuju podaci o poslovanju rudnika izdvojeni za prva tri mjeseca ove godine.

"Za ovaj period planiran je prihod u iznosu 77,9 miliona KM, a ostvareno je 63,9 miliona KM. Ostvareni prihod od prodaje uglja termoelektranama manji je 10 miliona KM u odnosu na planirani. Za plate i ostala lična primanja uposlenika isplaćeno je 48,3 miliona KM, što je čak za 43,3 posto više od plana. U ovom periodu, rudnici Koncerna poslovali su sa gubitkom u iznosu 16,6 miliona KM i gotovo je identičan povećanju troškova plata i ostalih ličnih primanja. Ukoliko ovakav trend bude nastavljen, gubitak na kraju godine iznosio bi 67 miliona KM, a troškovi povećanja plata cca 58,4 miliona KM", saopćeno je.

Poskupljenje električne energije do kojeg bi došlo ispunjavanjem zahtjeva Sindikata radnika rudnika FBiH, može se izbjeći samo odustajanjem od ucjena i pritisaka, vraćanjem dijaloga i odgovornim pristupom svih strana uključenih u restrukturiranje rudnika, procesa koji nije pitanje volje ili izbora već obaveza BiH u vezi sa provedbom energetske tranzicije i ispunjavanja jasnih ciljeva i politika EU u pogledu smanjivanja korištenja uglja za proizvodnju električne energije do potpunog prestanka upotrebe, naveli su iz ovog javno preduzeća.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

imigranti1U toku je izmještanje većeg broja ilegalnih migranata iz napuštene zgrade Doma penzionera u Bihaću u kamp Lipa, koji se nalazi u okolici ovog grada.

Ovo nam je potvrdio gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić, koji je rekao da se akcija provodi uz podršku nadležnih policijskih snaga i Službe za poslove sa strancima.

"Podršku akciji dale su i službe Civilne zaštite Grada Bihaća, koje će nakon pražnjenja objekta početi dezinfekciju, deratizaciju i odvoz smeća iz objekta. Objekat će potom biti zatvoren fizičkim preprekama", kazao je Fazlić.

On je rekao da su, nakon sjednice gradskog Kriznog štaba o epidemiološkoj situaciji došli do zaključka da je lokacija Doma penzionera, kao i neke druge u ovom gradu, moguć izvor zaraze.

"Postoji još nekoliko lokacija u gradu na kojima borave migranti. To je, prije svega, zgrada bivše tvornice 'Krajinametal', koju ćemo također u narednim danima isprazniti, očistiti i zapečatiti. Ima i dosta napuštenih kuća u gradu koje koriste migranti, i to će biti obuhvaćeno ovom akcijom. U kampu Lipa ima dovoljno mjesta za sve", istakao je Fazlić.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojskaU Bosni i Hercegovini danas počinje vojna vježba Oružanih snaga BiH i američe vojske, Brzi odgovor 21. Vježba će biti održana na poligonima Manjača i Glamoč te u kasarni Dubrave, a trajat će do 2. juna. Njom će rukovoditi zapovjedništvo američke vojske za Evropu i Afriku (USUCOM).

Vježba je dio velikih vojnih manevara koji se ove godine odvijaju na cijelom Starom kontinentu, koji su nazvani "Branilac Evrope 21", a koji se provode s ciljem uvježbavanja odbrane Evrope, odnosno, odvraćanja od moguće agresije i za očuvanje mira bilo gdje u svijetu.

U ovoj bilateralnoj vježbi u BiH će učestvovati oko 500 pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i 700 američkih vojnika.

"Sjajno je vidjeti američke trupe kako stižu na vježbu s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine. Rad i obuka s našim saveznicima povećavaju našu sposobnost zajedničkog rada kako bismo odgovorili na sigurnosne izazove i pomogli da građani BiH budu sigurni", navedeno je na Twitter nalogu NATO-a u BiH.

Inače, vježbom "Branilac Evrope 21" šalje se jasna poruka potencijalnim agresorima da će SAD stati ne samo iza članica NATO-a, već i iza svih drugih partnera i saveznika, uključujući BiH. Vježba ove godine obuhvata 26 država, uključujući SAD, i oko 28.000 pripadnika multinacionalnih snaga usredotočenih na izgradnju "operativne spremnosti i interoperabilnosti između NATO saveznika i partnera".

(klix.ba)

Stranica 1 od 59

S5 Box