Vijesti iz kulture
Kultura

Kultura (54)

Ocijeni...
(0 glasova)

Omladinski kulturni centar ATIS-EXIT Media u saradnji sa Općinom Sanski Most pokrenuo je projekat prevencije i borbe protiv narkomanije u okviru kojeg je produciran kratkometražni film „Izaberi život, ne drogu“.

Isti film se u protekloj sedmici prikazivao učenicima predmetne nastave, a učenici su još imali priliku da čuju priču o ovisnosti iz druge perspektive.

S ciljem zajedničkog pozitivnog djelovanja na svijest mladih, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a je podržalo ove aktivnosti. Ovom prilikom se zahvaljujemo Omladinskom kulturnom centru ATIS-EXIT Media na trudu koji ulaže u borbi protiv ove vrste ovisnosti.

 

Ocijeni...
(0 glasova)

biblioteka1Čitanje poezije samo po sebi nije dovoljna garancija da društvom neće zavladati demagog i tiranin, ali svakako ne može odmoći.

Da poezija danas nije preterano popularan književni žanr ne treba ni dokazivati, dovoljno je pogledati liste najprodavanijih i najčitanijih izdanja – tamo pesničke knjige ne zalaze. U većini knjižara uzalud ćete tražiti odeljak s poezijom – nema ga. A ni komercijalni izdavači se baš ne lome da objavljuju stihove, što je najbolji pokazatelj da ova vrsta robe nema prođu. Na kraju, ima mnogo posvećenih čitalaca koji će vam mirno saopštiti da ne čitaju poeziju, bez ikakvog kolebanja, bez najmanje primisli da to nije oportuno i poželjno priznati. “Ne čitam prozu“ – to bi već izazvalo čuđenje, zgražavanje i zabrinutost za duševno zdravlje i intelektualnu kompetenciju čitaoca koji bi se usudio da ovakvu sablazan izrekne.

Šta god bio razlog za opadanje interesovanja za pesništvo, očigledno je postoji široko rasprostranjeno uverenje kako se poezija ne bavi realnim ljudskim problemima, da nas se pesme ne tiču, da su pesnici nezainteresovani za konkretnog čoveka, da nam ne govore ništa bitno o našem životu, baš kao muzika onog nesrećnog DJ-a u pesmi Panic “The Smithsa”. Istini za volju, veliki deo poezije opravdava ovakvo uverenje, što je izazivalo revolt kod mnogih pisaca.

Netrpeljivost prema praznoslovlju

Najoštriji je bio Vitold Gombrovič u eseju Protiv pesnika: “Kod pesnika smeta ne samo ta njihova ničim nekompenzirana pobožnost, to njihovo potpuno predavanje Poeziji, nego i njihova nojevska politika u odnosu prema stvarnosti: jer oni se od stvarnosti brane, neće da je vide ni da je priznaju, namerno se navikavaju na stanje ošamućenosti, koje nije njihova snaga, već njihova slabost. (…) U onom trenutku kad su pesnici izgubili iz vida konkretno ljudsko biće i kad su pogled uperili u apstraktnu Poeziju, ništa više ih nije moglo zadržati na kosini koja vodi u provaliju apsurda.”

Međutim, nisu eskapizam i zatvaranje u samodovoljni svet jedino što se u poeziji može pronaći, a o poeziji, kao i o bilo kom drugom žanru, ne treba suditi po njenim najgorim ili uobičajeno osrednjim primerima, već po onim najboljim. Tada bi se moglo ispostaviti da se upravo u poeziji kriju lekovi za naše svakodnevne muke i nevolje te da nam ništa nije potrebnije od velikih pesama. Nije uzalud Josif Brodski u eseju Kako čitati knjigu pisao da “poezija nije samo najsažetiji, već i najkondenzovaniji način prenošenja čovekovog iskustva”. I ne samo to: “Što više čitamo poeziju postajemo netrpeljiviji prema svakoj vrsti praznoslovlja i opširnosti bilo u političkom ili filozofskom govoru, u istorijskim, društvenim naukama ili beletristici.” A što smo netrpeljiviji prema praznoslovlju, demagogiji i lažima – to smo bliži istini. Pesničkoj i svakoj drugoj.

O politici bez pretjerivanja

Uzmimo za primer našu preopterećenost politikom, toliko smo zatravljeni političkim problemima da nam se čini kako drugih pitanja za čoveka nema, niti ih može biti. Taj utisak nije subjektivan, toga je svesna i Vislava Šimborska, koja pesmu Deca epohe počinje stihovima: “Mi smo deca epohe, / epoha je politička. / Sva tvoja, naša, vaša / dnevna pitanja, noćna pitanja, / politička su pitanja.” Mnogi citiraju ove stihove kao krunski dokaz teze da izvan politike nema života, ali su prevideli pesnikinjinu ironiju. Ili nisu pročitali pesmu do kraja. Jer, Šimborska tera do paroksizma i apsurda dominaciju politike u svesti današnjeg čoveka: geni imaju političku prošlost, koža ima političku nijansu, ono o čemu govoriš ili ćutiš ima politički smisao, čak je i Šekspirovo pitanje “Biti ili ne biti” – političko.

Na kraju pesme stiže obrt koji postavlja politička pitanja u realne koordinate: “Ne moraš čak ni da budeš ljudsko biće, / da bi stekao političko značenje. / Dovoljno je da budeš sirova nafta, / koncentrovana hrana ili sekundarna sirovina, / ili bar pregovarački sto, o čijem su se obliku / prepirali mesecima: / za kakvim stolom pregovarati o životu i smrti, / za okruglim ili četvrtastim. // U međuvremenu ljudi su ginuli, / životinje krepavale, / kuće gorele / i polja zarastala u korov, / kao u davnoprošlim / i manje političkim epohama,” Ne može se čitav ljudski život svesti na samo jedan njegov segment, a epoha u kojoj živimo ni po čemu nije ekskluzivna, samo mi to sebi utvaramo, valjda da bismo se osećali nadmoćno nad prethodnim naraštajima.

Pjesma koja nema nikakve veze sa Srbijom

Kad smo već kod politike, najbolji opis nacionalističke spoljne politike koju Srbija vodi prema susedima dao je Josif Brodski u ciglo dva stiha. U pesmi Pismo generalu Z Brodski piše: “Bolje je u tuđa mješat se djela / nego u svojima ne razabrat se.” Nastanak pesme nema nikakve veze sa Srbijom, napisana je povodom invazije Sovjetskog saveza na Čehoslovačku 1968. godine, ali ova dva stiha više govore o srpskim imperijalnim težnjama od silnih političkih analiza. Kad nisi sposoban da rešavaš probleme u svojoj državi, onda mešanje u unutrašnje stvari komšijskih zemalja dođe kao savršeno rešenje za sopstvenu neposobnost.

Za nacionalističku politiku karakteristično je neprestano naricanje nad sopstvenom sudbinom, predstavljanje sebe kao najveće žrtve, ta autoviktimizacija je toliko uzela maha da od nje više ne može da se živi. Krivica za sopstvenu nesreću uvek se prebacuje na nekog drugog, a ogledalo je postalo najljući srpski neprijatelj. Zbignjev Herbert u pesmi Zašto klasici pokazuje zašto je plač nad voljenim sobom laž, čak i kad ima razloga za žal, a kamoli kad nema. Herbert podseća na epizodu iz Peloponeskog rata u kojoj Tukidi “priča povest svog neuspelog pohoda”: “Sred drugih govora vojskovođa / bitaka opsada kuge / guste mreže intriga / diplomatskih akcija / ta epizoda je kao igla
u senu.” Evo o čemu se radi: “Atinska kolonija Amfipolj / pala je u Brazidine ruke / zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć // platio je za to rodnom gradu / doživotnim izgnanstvom // izgnanici svih vremena / znaju kakva je to cena.”
Reklama

Herbert poredi Tukididovu uzdržanost i samozatajnost sa generalima modernog doba koji u sličnim situacijama cvile pred potomcima, prebacuju krivicu na potčinjene, na zavidljivce kojima su okruženi, na nepovoljne vetrove, na sve čega se dosete. S druge strane: “Tukidid govori samo / da je imao sedam brodova / da je bila zima / i da je brzo plovio.” I to je sve, nema žalopojki ni kuknjave nad zlehudom sudbom, iako je cena koju je platio strašna i prevelika. Herbert zaključuje: “Ako tema umetnosti / bude razbijen krčag / mala razbijena duša / s velikim sažaljevanjem sebe // ono što iza nas ostane / biće kao plač ljubavnika / u malom prljavom hotelu / kada sviću tapete.”

Skupa cijena nečitanja poezije

Spomenuta nacionalistička politika koju su sprovodili Slobodan Milošević i njegovi zločinački saučesnici započela je svoj pohod upravo autoviktimizacijom da bi iza sebe ostavila desetine hiljada leševa, spaljene gradove i sela, razorene zemlje, unesrećene ljude i uništene živote. Budućim generacijama zaveštani su suočavanje s prošlošću i izgradnja kulture sećanja, a putokaz za ispunjavanje moralne obaveze prema stradalima ostavio je Tadeuš Ruževič u pesmi Posmrtna rehabilitacija. Pesmu je napisao nakon što je prošao kroz užase Drugog svetskog rata, u njoj okreće perspektivu i posmatra svet preživelih očima mrtvih: “Mrtvi se sećaju / naše ravnodušnosti / Mrtvi se sećaju / našeg ćutanja / Mrtvi se sećaju / naših reči // Mrtvi vide naše njuške / razvučene od uva do uva / Mrtvi vide naša / tela što se uzajamno taru / mrtvi vide naše ruke / složene za pljeskanje”.Nakon nabrajanja, Ruževič iznosi strašan zaključak: “Krivi su svi živi”, a potom zaveštava sledeću poruku: “Mrtvi prebrojavaju žive / Mrtvi nas neće rehabilitovati.”

Nekoliko godina ranije, na samom početku rata, Vistan Hju Odn napisao je pesmu 1. septembar 1939, u kojoj pokušava da otkrije izvore tragedije i večnih međusobnih sukoba i istrebljivanja u ljudskoj istoriji. Na to upućuju njegovi stihovi: “Ono što je bezumni Nižinski / O Djagiljevu napisao / Važi za sve ljude; / Jer greh začet u kosti / Svake žene i svakog muškarca / Želi ono što ne može da ima, / Ne da voli sve ljude, / Već da bude voljen od svih.” Možda nije sve tako jednostavno, možda izvor svekolikog zla nije u našem egoizmu i samoživosti, ali nema sumnje da bi svet u kojem bi bilo “mnogo blaženije davati negoli uzimati” izgledao potpuno drugačije.

Četvrt veka ranije, na početku Prvog svetskog rata, Marina Cvetajeva je uzvikivala gluvima: “Ja znam istinu! Pustite sve stare istine!” A ta istina je bila jednostavna: “Ne treba ljudi s ljudima na zemlji da se bore.” Pitala je pesnike i generale o čemu to, dođavola, govore i pozivala ih da pogledaju veče i noć koja dolazi, orošenu zemlju, vetar koji huji i zvezdanu mećavu na nebu. Na kraju je saopštila još jednu istinu koju ljudi stalno zaboravljaju, zabavljeni svojim međusobicama: “Pod zemljom uskoro zaspaćemo svi mi / Što na zemlji jedni drugima nismo dali spati.”

Na prvi, drugi i treći pogled sve to deluje naivno, kao utopijska pesnička mašta. Ali, ljudi sami biraju da slušaju vladare, demagoge i lažove koji ih huškaju u klanicu – a ne pesnike. Ništa ih ne sprečava da ozbiljno shvate Cvetajevu, a ne cara, boljara, ministra i poglavara. Nečitanje velikih pesnika skupo košta, a još skuplje čitanje loših pesnika kojima su usta pun nacije, otadžbine i sličnih “zvučnih banalnosti”.

Pjesnici nas bude iz dubokog sna

Potonja sintagma potiče iz pesme Iz škole slavnog filozofa Konstantina Kavafija. Kavafi opisuje život izmišljenog protagoniste iz trećeg veka naše ere, mladog blaziranog lezilebovića iz bogate aleksandrijske porodice koji ne zna šta bi sa sobom. Prvo je bio učenik u filozofskoj školi neoplatoničara Amonija Sake, ali mu je filozofija dosadila, pa se dao na politiku, ali ni tu se nije zadržao. Potom je pokazao “maglovit interes za crkvu”, ali je odustao od preobraćenja: to bi razgnevilo njegove roditelje, razmetljive pagane, pa bi ga ostavili bez izdašnog džeparca. Pošto je ipak morao nešto da radi, počeo je redovno da posećuje javne kuće. Tako je planirao da provede narednih deset godina.

A šta posle? Možda se vrati u neku filozofsku školu, a uvek se može vratiti i politici – “iz sjećanja, / hvale dostojnog, na porodične tradicije, / dužnost prema otadžbini, i druge / slične zvučne banalnosti”. Kavafi osveštanim vrednostima prošlosti (a i sadašnjosti) daje pravu meru i cenu, služeći se tihom ali razornom ironijom, kao što velikom pesniku i priliči. Uopšte, čitanjem Kavafija može se mnogo naučiti ne samo o istoriji poznog helenskog doba, o susretu paganizma i hrišćanstva, već i o tome kakav odnos treba imati prema istoriji.

Lekovita je poezija, pesnici nas bude iz dubokog sna, otvaraju nam oči prevučene skramom sačinjenom od hiljadu puta ponovljenih laži, uvreženih predrasuda, mentalnih navika i opštih mesta koje, duboko uspavani, držimo za stvarnost. Za svaku boljku pesnici imaju melem, neiscrpna je njihova apoteka.
Oni misle da ćе živjeti i vječito imati vlast

Za očajanje koje nas je zahvatilo jer izgleda kao da će Aleksandar Vučić vladati večno, nema boljeg leka od pesme Ernesta Kardenala Slušajte ovo svi narodi, pisane preko psalma broj 49, pogotovo stihova: “Oni misle da ćе živeti večito i večito imati vlast / svojim imenima nazivaju svoje zemlje / i sva imanja koja su ukrali / skinuli su nazive gradova / i dali im svojа imena / Njihovi su kipovi bili na svim Trgovima / A ko ih se sada seća?” Zaista, ko se seća nikaragvanskog diktatora Somoze na kojeg je mislio Kardenal kad je pisao ovu pesmu?

Za večne probleme nacionalnog i verskog identiteta najbolje je pročitati pesmu Ibrahima Hadžića I ti Crnogorci, na primer, sledeće stihove: “Mi smo ka lice i naličje, / Mi smo ka slika i prilika: / Kad ti stojiš ispred ogledala – / Vidiš mene, / Isto i ja vidim tebe / Kada se oglednem, / Mi smo izmiješani / Ka maslo u vareniku.” Nad ovim stihovima mogli bi da se zamisle nacionalisti svih naših potpuno izmešanih naroda.

Za rusofilsku histeriju koja je zahvatila naše društvo najbolje je uzeti pesmu Kad bi Rusija Adama Zagajevskog, našte srca: “Da je Rusiju osnovala / Ana Ahmatova, da je / Mandeljštam bio zakonodavac / a Staljin samo sporedna ličnost / iz izgubljenog gruzinskog epa, / kad bi Rusija skinula svoje / nakostrešeno medveđe krzno, / kad bi mogla da živi rečju a ne / pesnicom, kad bi Rusija, kad bi Rusija.”

Za večne priče o ustašama i četnicima te uopšte za razumevanje fenomena kvislinštva dovoljno je pročitati pesmu O, teško je četnik biti Ivana Gorana Kovačića, ili bar jednu strofu: “Treba malo dobre volje, / Zaboravit krv zarana – / Ustaša nek Srba kolje, / A mi ćemo muslimana. / Isti jad u istoj koži / S okupatorom nas složi. / To su naše tajne niti. / O, teško je četnik biti!”

Jadna zamjena za vječnost

Na večno pitanje o problemu zla jedan od odgovora mogao bi se naći u pesmi Bajka o čoveku Predraga Čudića: “Čovek je prirodno dobar / Ali ga život kvari, / Prokleti, prokleti život, / Taj svojom prolaznošću / Nad takvim divnim bićem / Kao sečivom maše. (…) I srećno bi živeli ljudi / Da nije tog prokletog, / Što iz ogledala nas vreba. / Šta da radi naš dobri / No da poželi snagu / Da se od smrti brani / Što ga svakog jutra / S podsmehom gleda u lice / No da vuk postane bližnjem / Da u trbuh sve trpa / Opsednut sopstvenom srećom / Ko zamenom za večnost.“

Pravda nebeska protiv pravde zemaljske

Možda zvuči kao pesnička fantazija, ali ko može da nam garantuje da poetska imaginacija nije stvarnija od ovog skučenog jada što ga eufemistički nazivamo stvarnošću? Šta će nam ostati ako se odreknemo pesničke fantazije, a sa njom i najboljeg dela sebe? Samo mučnina, kao što Pesoa mudro reče. A poezija i nije ništa drugo doli “glas pravde nebeske / protiv pravde zemaljske”, da još jednom citiram Cvetajevu.

Moglo bi se ovako navoditi do prekosutra, jer je bogatstvo poezije neiscrpno, ima ga dovoljno za nekoliko života. Zašto treba čitati poeziju možda je najbolje objasnio Josif Brodski u eseju Pokloniti se senci, posvećenom njegovom voljenom Odnu: “Većina ljudi sasvim prirodno misli da ima i druga posla osim da čita pesme, ma kako dobro bile napisane. Ako ne čita poeziju, društvo se spušta na takav nivo govora da lako postaje plen demagoga ili tiranina. I to je vlastiti ekvivalent društva zaboravu, od kojeg tiranin može pokušati da spase svoje podanike nekim spektakularnim krvoprolićem.”

Čitanje poezije samo po sebi, naravno, nije dovoljna garancija da društvom neće zavladati demagog i tiranin, ali svakako ne može da odmogne. Nema boljeg leka protiv političke i svake druge demagogije, dobra poezija jednostavno razvejava sve propagandne magle, opšteprihvaćene zablude pretvara u prah, te postavlja pojave u njihove prave razmere. To se nekad zvalo mudrost, kako se danas zove i da li uopšte ima ime – nisam siguran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

Povodom 1. marta Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine u Sansom Mostu u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Sanski Most i Saveza bošnjačkih navladinih organizacija održana je javna tribina na temu: Moja domovina Bosna i Hercegovina.

Tribina je održana 21. februara sa početkom u 19.00 sati u prostoru gradske Hamzibegove džamije, a gosti predavači su bili penzionisani general AR BiH gosp. Fikret Čuskić i gosp. Jusuf Bajraktarević autor knjige Radi tebe. Moderator i uvodničar tribine je bio mr. Husein ef. Kovačević imam u Hamzibegovom džematu.

Gosp. Čuskić je u svom izlaganju prisutne podsjetio na definiciju i historijat pojmova domovina i država, sa posebnim osvrtom na državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. U  nastavku izlaganja general Čuskić je govorio o počecima organiziranja otpora 1992. godine kao i o nekim važnim momentima oslobodilačkog puta 17. viteške krajiške brigade čiji komadant je bio.

Gosp. Bajraktarević predstavljajući svoju knjigu Radi tebe govorio je o svijetlim primjerima ljudi koji su kao dobrovoljci došli te 1992. i 1993. godine iz Europe u Bosnu i Hercegovinu i priključili se pokretu otpora agresoru.

Autor je u knjizi sakupio više od 30 ličnih kazivanja dobrovoljaca koji su tih ratnih godina došli iz Europe u Bihaćki okrug i priključili se odbrani Bosne i Hercegovine, naglašavajući da je to samo malo broj od procijenjenih 1300 do 1500 dobrovoljaca. Osim spomenutih druge grupe dobrovoljaca, naročito krajišnika, uspjele su doći do Srednje Bosne, Sarajeva i Goražda gdje su također dali nemjerljiv doprinos odbrani.

Prisutni su na kraju javne tribine mogli kupiti knjigu Radi tebe po promotivnoj cijeni.

Muris Avdić (nasevijesti.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

putPrevodi na strane jezike i priprema novog izdanja, koje će štampati Legološko udruženje Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, povod je da se prisjetimo najtiražnijeg bosanskohercegovačkog romana u posljednje dvije decenije, Vječnika. Autor, Nedžad Ibrišimović, rado je isticao da je rad na romanu trajao punih 40 godina i da je ideja o knjizi začeta još u godinama njegove burne mladosti.

Roman je u godini prvog izdavanja izazvao veliku pažnju javnosti, a njegovu popularost slijedila je i književnokritička afirmacija. Ipak, to je bio i povod za napade na pisca koji su išli toliko daleko da je dio kritike osporavao Ibrišimovićevoj "knjizi" bilo kakve estetske vrijednosti. Više od deceniju kasnije pokazalo se da je Vječnik ipak knjiga vanserijske vrijednosti i kruna piščevog spisateljskog rada.
Čovjek koji je izbjegao smrt

Fenomen umiranja kontinuirano zaokuplja ljudsku misao još otkad je čovjek bio u stanju prepoznati sebe kao nezavisan entitet u fizičkom svijetu i uspio samosviješću odijeliti svoje postojanje od postojanja okoline s kojom je bio neraskidivo povezan. Jedno od prvih ontoloških otkrića mladog ljudskog uma bila je najviše zbunjujuća spoznaja do koje je u svom pregalačkom gnoseološkom naporu uspio doseći: smrt je neizbježan dio svakog života, neminovnost koja se mora dogoditi svakom čovjeku, a jednostavnost i banalnost te biološke činjenice umstveno je teško shvatljiva. Kraj je izvjestan i predvidljiv svakom mislećem biću koje refleksivno misli o svom mjestu u svijetu. Bez ikakve metafizičke uzvišenosti, patetičnog heroiziranja i eshatološkog umirenja čovjek skončava truleći, vraćen u okrilje prirode, od koje se s tolikim naporom nastojao otrgnuti definirajući se kao vladalačko stanje svemira. Svijest o smrti kao nečemu neizbježnom i posve prirodnom, iako možda dalekom i neshvatljivom, spoznajno je breme koje svako jednog trenutka uprti na leđa.

Roman Vječnik bosanskohercegovačkog prozaista Nedžada Ibrišimovića na osebujan i originalan, književni način tematizira upravo fenomen smrti kreiranjem literarnog prostora u kojem je moguće da glavni junak bude čovjek imun na umiranje. U središtu Ibrišimovićeve priče o čovjeku koji je vječnik nalazi se lik egipatskog pisara Nefretija, koji iz neobjašnjivih i racionalno neshvatljivih razloga ne može umrijeti. Kreirajući lik koji svojim romanesknim djelovanjem prkosi onome što je razumljivo ljudskom umu, naviklom racionalizirati i objašnjavati zbilju, Ibrišimović na posrednom nivou značenja prati sudbinu ličnosti čiji je život naizgled paradoksalan i nerazumljiv, a u filozofskom smislu sasvim zagonetan i neobjašnjiv. Očita, neprirodna i neshvatljiva dugovječnost misteriozna je i samom Nefretiju, koji će kroz cijeli tekst romana tragati za razlozima svog dugovječnog života, a njegova potraga neće biti samo alegorijsko-simboličke prirode, što bi roman odmah učinilo previše nalik eshatološko-teološkom traktatu, nego poprima sasvim realne, prostorno fiktivne obrise.

Ibrišimovićev junak neprolaznosti Neferti za vladavine faraona Horus-Aha u Memfisu, prolazi kroz neobjašnjivo stanje obamrlosti i oduzetosti. I dok je njegovo tijelo sasvim paralizirano i nepokretno, svijest mu ne prestaje doživljavati okolinu, a slijedeći njene refleksije čitalac saznaje da Nefreti nije umro nego je u nekakvom personalnom limbu i zaglavljen negdje na granici između života i smrti. Sam Nefreti, otrgnuvši se iz stanja obamrlosti, isprva ne shvata kroz kakvu je metamorfozu prošlo njegovo tijelo ni kakav će značaj taj iznenadni napad neobjašnjive slabosti imati za njegovu budućnost. No, nakon što doživi smrt supruge i djece, a ostane živ i mladoliko neizmijenjen, shvata da je promjena u njegovom tijelu povezana s ovozemaljskim trajanjem i kako život bude prolazio, a on bivao ekscentrični svjedok svekolikog umiranja i vlastitog neobjašnjivog trajanja, počinje shvatati da je blagoslovljen, ili proklet, životom koji se ne gasi, koji traje duže od prosječnog ljudskog života, koji se iz njegove gnoseološko-ontološke perspektive čini neuništivim i vječnim.
Beskrajna mašta

Ibrišimovićev roman jedinstvenim čini, posebno u bosanskohercegovačkoj književno-kulturnoj historiji, postupak u kojem se njegova pikarska i tekstualna podstruktura odražava na kompoziciju cijelog romana i njegovu razdijeljenost na geografsko-historijske epizode. Učinivši svog junaka dugovječnim ili vječnim, Ibrišimović je kreiranju vlastitog literarnog svijeta ostavio neograničenu slobodu i baš je to razlog što je, dijahronijski i sinhronijski gledano, roman razgranat i po vremenskoj vertikalnoj liniji i u opsežnoj ravni obujmljivanja velikih geografskih površina.

Shvativši tako, u trenutku oduševljenja, da je njegova smrtnost poništena, Nefreti se otisnuo na uzbudljiviju odiseju kroz ljudsku historiju. Nekoliko stoljeća nakon rođenja zatječemo ga u službi faraona Džosera, kome služi kao ljekar i graditelj piramida, i s novim imenom Imhotep. Ističe se bogatim znanjem, koje je, po vlastitom priznanju, stjecao stoljećima služeći u mnogobrojnim egipatskim hramovima kao pisar i svećenik nižeg ranga, trudeći se sve to vrijeme ostati neprimijećen i strahujući da će otkrivanje njegove tajne prizvati smrt od koje se toliko krije. Kao Imhotep se zatječe u paradoksalnoj i neprirodnoj situaciji koja potcrtava grotesknost i čudovišnost njegovog slučaja i koja ga prvi put suočava s neželjenim posljedicama njegove dugovječnosti. Jednom prilikom, na putovanju kroz Memfis, oči u oči, suočit će se sa svojim dalekim potomcima. Neprirodnost te situacije pogađa i samog vječnika jer razumijeva, više nego dobro, da je sučeljavanje s potomstvom, koje je trebalo biti njegovo nepoznato utjelovljenje, nepriličan način da se utaže podsvjesne želje za saznanjem budućnosti, koja neminovno mora ostati tajna.    

Ibrišimovićeva mašta nije Nefretijevo lutanje ograničila samo na historijska podneblja i predjele koje ljudski um može definirati kao zbiljske nego je njegovo putovanje uveliko određeno granicama koje prelaze historijsko. Prostor Nefretijevog putovanja obuhvata podjednako zbiljsko i fiktivno i on je ličnost koja svojim prisustvom spaja zbiljsko i izmišljeno, historiografsko i literarno. To postmodernističko spajanje binarno opozitnih pojmova u jednom literarnom simbolu Ibrišimović radi smišljeno jer njegova osnovna zadaća, kao romanopisca, jest da u procesu permanentne literalizacije svaki sadržaj učini pogodnim za romaneskno oblikovanje. Priča o vječniku omogućava njegovom spisateljskom postupku da na jednom mjestu spoji generički različite fenomene tekstualne povijesti, čineći da njihov sinkretizam bude osnova za izgradnju romaneskne pripovijesti.

Vječnik, zastrašen svojom sudbinom neumirućeg čovjeka, živi neprimjetnim i sasvim profanim životom običnog čovjeka, daleko od starovjekovnih dvorova, na kojima se oblikuju historijski događaji. Besmrtnost nastoji sačuvati isključenošću i anonimnošću, pa stoga živi kao zemljoradnik, harpunar, stražar, sitni trgovac, splavar itd. Ideja da udaljenost od centara u kojima se odlučuje o sudbini kolektiva donosi spokoj bijednosti i neprimjetnosti kod Ibrišimovića ima socio-patološku dimenziju u kojoj se prepoznaje kukavički defetizam individua neodlučnih da se suoče s izazovima vlastite sudbine. Njegov vječnik neprekidno strahuje za svoj život jer sluti da bi njegova dugovječnost mogla biti besmrtnost, ali samo u slučaju da je ne prekine nasilna smrt. Zato je za njega historija sa svojom agonalnom dijalektikom najveći neprijatelj i on od svog skrivalaštva gradi metafiziku življenja.
Besmrtnost kao najteža kazna

No, život u povučenosti nema snagu pripovjedne privlačnosti i Ibrišimović svog junaka osuđuje na zanimljiv i neprekidno pogibeljan život smještajući ga na najegzotičnija fiktivna mjesta. Ne samo to: svog vječnika stavlja u poziciju da bude djelatna sila, dio svijeta odgovornog za historijska gibanja, pa ne smije čuditi što se vječnik obreo na Odisejovoj lađi, ploveći od Troje prema Itaci, svjedočeći događajima koji će poslije postati mit. Svojim prisustvom svjedoči nastajanju zapadne kulture i evropske civilizacije. Njegova potraga za pitanjima na koja ne želi čuti odgovore ne završava se okončanjem Odisejevih putešestvija i on u Grčkoj susreće čovjeka istovjetne sudbine, Aideneja, bezumnika koji se od smrti pokušao sakriti u veleljepan podzemni dvorac. Posmatrajući njegov život, vječnik shvata da Aidenejeva ambicija nije neshvatljiva dugovječnost – njegova najiskrenija želja jest dostizanje čiste besmrtnosti. Izoliran od svijeta, u strahu da se ne zarazi virusom smrtnosti, Aidenej se osudio na monaški, usamljen život u podzemnom zamku, raskošnom zdanju koje najviše liči na luksuzno izgrađenu grobnicu. Naravno, neće uspjeti pobjeći od smrti vjerovatno zato što je podsvjesno toliko žudio za njom. Dugovječnost je okolnost, nikada proizvod ljudske volje ili ljudskog djelovanja, prekasno shvata Aidenej, iz čije propasti vječnik oslobađa neprocjenjiva saznanja.

Na svom putovanju kroz zbiljsku i izmišljenu historiju Neferti će susresti različite dugovječne osobe, nesklone umiranju, ali je njihova besmrtnost njihova najteža kazna, a smrt je za njih žuđeni spas od prokletstva življenja na koje su osuđeni. Vječni život, paradoksalno to djeluje iz Nefretijeve perspektive, odsustvo je sreće i blagostanja bivanja jer je život tih ljudi konfiguriran tako da je jedino čemu se istinski mogu radovati njegovo okončanje. Isus je Ahasvera, ili Vječnog Žida, osudio na besmrtnost zbog njegove nemilosrdne naravi i oholog odbijanja da pomogne očajnom i poniženom osuđeniku na smrt. Ahasverovo lutanje potraga je za oprostom nesvjesnog grijeha, a smrt je za njega iskupiteljska nagrada. Gledajući knjigu njegove sudbine, vječnik počinje naslućivati da bi dugovječnost mogla biti teret.

Jan van der Eken, poznat kao Ukleti Holandez, osuđen je na dugovječnost zbog bogohuljenja. Obojici je život bez kraja ovozemaljska kazna, obojica tragajući za smrću nastoje narušeni metafizički poredak vratiti u prirodno i razumljivo stanje. U sudbini Ukletog Holandeza vječnik vidi strašan izljev bijesa i nepravde i u njegovoj grotesknoj pojavi počinje vidjeti život koji ga više straši od samog umiranja.

Ahasvera i Ukletog Holandeza tajanstveni razlozi dugovječnosti ne opsjedaju kao noćni demoni, oni dobro znaju razloge svog beskonačnog trajanja. Svoju sudbinu izuzetnosti proklinju s mudrošću onih koji su naknadno shvatili svoje pogreške, a njihova najveća i jedina želja jest okončanje života, koje im jedino može vratiti oblik ljudskosti.
Protejska priroda romana

Za razliku od njih dvojice, Neferti nikad neće saznati razloge svoje dugovječnosti, možda zato što na takvo pitanje nema odgovora ili zato što nije bio u stanju rastumačiti odgovore koje je dobijao. Iz jednog sudbonosnog susreta neće uspjeti saznati odgovore na pitanja o svojoj dugovječnosti jer je u toj sufijskoj igri prenošenja mudrosti bio nedovoljno budan dušom da sluša ono što mu se govori. Hazreti El-Hidr, skriveni trinaesti imam i budistički svetac, oličenje prirodne mudrosti u Ibrišimovićevom fantastičnom svijetu, prepričavat će historije svojih teozofija nadajući se da će u njima Neferti razaznati odgovor na svoje pitanje i naći ključ za tumačenje vlastite sudbine. No, taj odgovor ostaje nepoznanica, a ezoterijski El-Hidrov nauk ostaje neshvatljiv. Nakon propuštene prilike da sazna istinu o svojoj sudbini Nefreti nastavlja živjeti svjestan neobičnosti svog stanja, ali nemoćan objasniti ga na bilo koji način. Posljednja Nefertijeva inkarnacija jest Abdulah Misri el-Bosnawi, skromni sarajevski pisar, čijim svjedočenjem knjiga završava i čiji je zapis historija 5.000 godina dugog življenja.

Semantički i simbolički višeslojan, uz to složen i zahtjevan u formalnom smislu jer je spisateljski realiziran u sasvim inventivnom i prema kulturi tekstualnosti interaktivnom prosedeu, roman Vječnik najambicioznije je zamišljeno poslijeratno bosanskohercegovačko prozno štivo i Ibrišimovićev literarno najambiciozniji roman. Kao dokazani majstor komponiranja modernistički konfiguriranih umjetničkih proza, Ibrišimović je Vječnikom nadišao granice vlastite poetike i u formalnom smislu napisao roman neusporediv s ostatkom njegovog književnog opusa.

Ako je roman literarna forma koju najbolje definira njegova protejska priroda, onda je Ibrišimović Vječnikom pokazao kako se književnoteorijske definicije mogu koristiti kao polazište u potrazi za posebnošću literarnog svijeta. Protagonist njegovog romana čak i u doslovnom smislu ima protejsku narav jer se kroz pripovijest dugu nekoliko hiljada godina neprekidno mijenja i preobražava. Te promjene nisu samo psihološke i simboličke prirode jer se Nefretiju neprekidno mijenja izgled, ponašanje, jezik kojim govori i prostor u kojem djeluje, a jedina stvar koja ostaje nepromijenjena u njegovom dugovječnom životu, a što je zaista svjetonazorski i poetički Ibrišimovićev izum, jest njegovo pouzdanje u Boga kao jedinu istinu svijeta.

 

Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

suma2U Olovu je nedavno završeno snimanje filma "Šuma" scenariste i reditelja Faruka Lončarevića. Inspirisan tragičnom sudbinom Arnele Đogić i monstruoznim zločinom koji je potresao BiH i regiju Lončarević je odlučio ekranizirati ovu priču.
"Moja reakcija na ono što se dogodilo je prije svega bila vezana za čin uništenja ljudskog bića na taj način. Htio sam reagovati što prije. Iskreno, za mene je to jedna od najvažnijih bh. priča. Nije u pitanju nikakav dokumentarizam. Ovo je izrazito autorski igrani film gdje je stvarni događaj samo inspiracija da se preispitaju mnogobrojni slojevi značenja koji su se ukazali", rekao je Lončarević za Klix.ba.

Film je snimljen u koprodukciji Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo i uz finansijsku pomoć i podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

 

"Imali smo sreću da je u tom periodu izašao konkurs za projekte iz kulture Ministarstva kulture i sporta KS. Zahvaljujući tome imali smo sredstava da snimimo film. Ta sredstva su u standardnoj produkciji minimalna, ali srećom ideja, ekipa i ogromna pomoć koju smo dobili od Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo i Općine, privrednih subjekata i stanovnika Olova bili su dovoljni da reliziramo snimanje. Film je sada u postprodukciji za koju trenutno tražimo sredstva, ali plan je da film bude spreman do kraja godine bez obzira na sve", rekao je.

Film je snimljen u Olovu i Sarajevu. Prije početka snimanja ovog filma, koje je trajalo pet dana, Lončarević, kao i ostatak ekipe koja radi na ovom projektu, upoznali su porodicu ubijene djevojke, koja im je dala odobrenje za ekraniziranje ove priče.

"Njima je bilo važno da budu na miru i da ne koristimo njihova imena, zato što su zasigurno pod ogromnim stresom. S druge strane veoma im je važno da cijela priča ne bude zaboravljena i da postoje svjedočanstva o onome što se desilo", rekao je.


Uloge u filmu "Šuma" ostvarili su Aida Bukva, Dino Sarija, Enes Kozličić, Aleksandar Seksan, Mehmed Porča, Faketa Salihbegović-Avdagić, Mirela Lambić, Admir Šehović, Dženita Imamović, Ivana Vojinović, Dina Mušanović, Nadine Mičić, Saša Krmpotić i Bakir Silajdžić. Za produkciju su bili zaduženi Rusmir Efendić i Kerim Mašović, za scenografiju Benjamin Poturković, za kostim Lejla Graho, a za ton Adis Baždarević. Pomoćnik reditelja je Alen Šimić, direktor fotografije Alen Alilović, asistent kamere Faris Avdić, a asistentica kostima Nađa Sinić.

"Iako članovi ekipe imaju titule, zapravo smo svi radili sve što je bilo potrebno da se film realizira, jer ovo je tek četvrtina uobičajene ekipe i samo zahvaljujući njihovoj požrtvovanosti i vjeri u ovaj film snimanje je uspješno okončano", rekao je Lončarević.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

Sinoć je u okrilju Hamzibegove džamije upriličena promocija knjige mladog autora Amira Šečića "Teško da sam bio dijete".

Dvadesetdvogodišnji Amir Šečić za razliku od većine svojih vršnjaka djetinjstvo nije mogao provesti u zagrljaju svoga oca Ibrahima koji je smrtno stradao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine.

Vihor rata njegovu majku u poodmakloj trudnoći odveo je u Tuzlu gdje je Amira rodila, a svega tri dana nakon porođaja bebu je odlučila ostaviti u Univerzitetsko-kliničkom centru (UKC) u ovom gradu.

Svoje djetinjstvo, a potom i tinejdžerske dane ovaj mladić koji hrabro korača kroz život proveo je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.

Željan je ostao očevog zagrljaja, kojem je 22 godine kasnije posvetio knjigu pod nazivom "Teško da sam bio dijete".

Cijeli svoj život Amir je pretočio u ovo spisateljsko djelo koje teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim.

Organizator promocije je Medžlis IZ Sanski Most u saradnji sa Omladinskim kulturnim centrom ''Atis'' iz S. Mosta.

(NV)

amirsecic1

Ocijeni...
(0 glasova)

bosanskijezikDruga stručna konferencija o bosanskom jeziku održana u Banjoj Luci ponudila je zanimljiva izlaganja o položaju i izučavanju bosanskog jezika u Makedoniji, Sloveniji, Kosovu, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, ali i svijetu.

Bosanski jezik jeste lingvistička, društvena, historijska, naučna, kulturna, politička činjenica; on je formalnopravno, naučno i faktički priznata činjenica i društvena realnost, ali još uvijek nije osigurao cjelovitu i punopravnu političku zaštitu matične države, koja ga priznaje za standardni i službeni jezik te zemlje, u kojoj se 52,86 posto građana, prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, izjasnilo da govori tim jezikom.

Zato danas pitanje bosanskog jezika nije naučno, već sociološko i političko pitanje: da parafraziramo Aliju Isakovića, koji u vrijeme borbe za vraćanje bosanskog jezika na jugoslavensku društvenu scenu, to objašnjava sljedećim riječima: "Nnestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka – Muslimana iz jugoslavenske sociologije nije uzrokovano biološkom činjenicom, već političkom igrom."

Napisao je ovo Alen Kalajdžija, direktor Instituta za jezik iz Sarajeva, u publikaciji koja je objavljena u povodu Druge konferencije o bosanskom jeziku "Jezik – sloboda – tradicija; Bosanski jezik u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici", koja je održana 29. juna 2018. godine u Banjoj Luci.

Iako su tog dana u medijima uglavnom objavljene informacije koje se odnose na političku pozadinu, pokušaj osporavanja bosanskog jezika, ali i same konferencije u Banjoj Luci, ovaj događaj je ponudio zanimljiva izlaganja, u kojima je predočen položaj bosanskoga jezika u regionu i svijetu.
U Makedoniji izborni jezik

Po posljednjem popisu stanovništva u Makedoniji iz 2002. godine, 17.081 stanovnik je Bošnjak, ili 0,84 posto od ukupnog broja stanovnika.

Od 1993. godine, vraćanjem imena bosanskoga jezika i Bošnjaka kao etnonima, počinje, iako sporo i otežano, proces etničke, kulturne i nacionalne revitalizacije makedonskih Bošnjaka. Jedan od važnijih koraka u tom procesu bio je proces uvođenja bosanskoga jezika u obrazovnom procesu, navodi u svom obraćanju na konferenciji i referatu Izeta Babačić, razredni nastavnik na bosanskom jeziku u područnoj osnovnoj školi "Dituria".

Ističe da se zakonskom osnovom nastava na bosanskom jeziku može obavljati kao izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka, sa dva sata sedmično, i Eksperimentalnim programom za redovnu nastavu na bosanskom jeziku, po kojoj se bosanski jezik uči kao obavezni predmet sa četiri do šest sati sedmično.

"Pokušaji da se u makedonskom obrazovnom sistemu bosanski jezik ozvaniči kao peti redovni jezik za redovnu nastavu u osnovnom obrazovanju postaju realnost. Rješenjem za dopunu Nastavnog plana za devetogodišnje osnovno obrazovanje, koje je odobrila Vlada Makedonije, bosanski jezik dobija status nastavnog jezika od septembra školske 2018–19. godine, nakon 12 godina eksperimentalnog programa", naglašava ona.
Na Kosovu službeni jezik

Na Kosovu živi 27.533 Bošnjaka, bosanski jezik kao maternji govori 28.989 stanovnika. Službeni jezici su albanski i srpski, dok turski, bosanski i romski imaju status službenih jezika na općinskom nivou, ili će biti korišteni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom. Zanimljiv je i važan detalj Agencije za statistiku Kosova da 47.779 stanovnika Kosova govori bosanski kao nematernji jezik.

Mualjim Kaćka, dekan Fakulteta za medicinsku terapiju u Prištini i učesnik konferencije u Banjoj Luci, govori da je bosanski jezik jedan od službenih jezika u općinama Prizren, Dragaš i Peć te kao takav, ravnopravno u formalnoadministrativnom smislu percipiran, bosanski jezik nezaobilazan je i u sistemu obrazovanja, i to od najnižeg pa do najvišeg nivoa.

"Univerzitetsku nastavu na bosanskom jeziku pohađa više od 600 studenata na dva državna univerziteta: Univerzitet "Ukshin Hoti" u Prizrenu i Univerzitet "Haxhi Zeka" u Peći. Također, na dva privatna visoka koledža u Prizrenu nastavu na bosanskom jeziku pohađa više od 100 studenata", naglašava Kaćka.

On navodi da je priča o bosanskom jeziku na Kosovu zaokružena 16. aprila 2008. godine na Skupštini Bošnjaka Kosova, kada je usvojena Deklaracija o bosanskom jeziku, te je tako, kroz više ranijih aktivnosti i tada Deklaracijom, bosanski jezik osigurao svoju poziciju unutar kosovske jezičke politike.

Bošnjački (i goranski) politički subjekti redovno učestvuju u političkom životu, pri čemu se koriste bosanskim jezikom u skupštinama.
U Srbiji u upotrebi od 2001. godine

Prema popisu iz 2011. godine, u  Srbiji živi 138.871 govornik bosanskog jezika, a kao Bošnjaci izjasnilo se 145.278 građana. Sead Šemsović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu kaže da su Bošnjaci Novopazarskog sandžaka ime bosanski jezik uspješno vratili u upotrebu 2001. godine, i to za potrebe popisa stanovništva u Srbiji.

"Prvi korak ka uvođenju bosanskog jezika u nastavu načinjen je održavanjem prvog časa na bosanskom jeziku 2004. godine i uvođenjem izbornog predmeta Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture, da bi, u konačnici, prešli na uvođenje kompletnog obrazovanja na bosanskom jeziku školske 2013/14. godine", kazao je Šemsović.

Danas je, dodao je on, u sistem obrazovanja na bosanskom jeziku uključeno preko 15.000 učenika u predškolskom odgoju te osnovnoj i srednjoj školi. Izborni predmet je postupno uvođen za svaki naredni razred osnovne škole, dok je postupak provođenja ukupnog obrazovanja na bosanskom jeziku proveden u fazama prema razredima.

"Time smo jedan mukotrpan put od mogućih 12 godina sasvim uspješno prošli za svega četiri godine", istakao je on.
Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Crnoj Gori živi 53.605 Bošnjaka, dok bosanskim jezikom govori 33.077 stanovnika. Ovaj jezik je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.

Suljo Mustafić, profesor Medrese u Podgorici, naveo je da je, nakon dugih pregovora, kroz politički sporazum, ustanovljen novi naziv nastavnog predmeta u školama: Crnogorski-sprski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, koji je pod tim nazivom i danas u upotrebi.

"Iako je bilo planirano da se to uradi iste godine, ni danas, šest godina nakon toga, nisu napravljeni planovi i programi, niti novi udžbenici koji bi bili prilagođeni okolnostima provedbe ovog sporazuma. Kao zaključak možemo zaključiti da u Crnoj Gori, i pored određenih manjkavosti, postoji ustavna norma i zakonska regulativa koja otvara mogućnost implementaciji prava na korištenje maternjeg jezika i književnosti Bošnjaka u školstvu, medijima i javnoj komunikaciji", naglašava Mustafić.

Prema njegovim riječima, sa naučnog skupa "Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori", koji je održan u Podgorici 2013. godine, a na kojem je učestvovalo dvadesetak jezičkih stručnjaka, usvojene su preporuke, koje su upućene javnosti i državnim institucijama.
U Hrvatskoj od 1992. jezik u Medresi

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj živi 31.479 Bošnjaka, dok bosanskim jezikom govori 16.856 stanovnika.

Remzija Hadžiefendić-Parić, koja predaje na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću i Islamskoj gimnaziji "Dr. Ahmed Smajlović" u Zagrebu, kazala je da je omogućeno da djeca i mladi bošnjačke nacionalne manjine uče bosanski jezik i kulturu u osnovnim i srednjim školama od 2018. godine, nakon što je Ministarstvo obrazovanja i športa prihvatilo pozitivno stručno mišljenje o Nastavnom programu bosanskog jezika i kulture, koje je sastavilo Povjerenstvo. Na čelu tog Povjerenstva nalazi se upravo profesorica Hadžiefendić-Parić, koja je jedan od autora Nastavnog programa.

"Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Bosanski jezik i kultura oblikovan je po modelu C, što znači da se nastava predmeta izvodi na bosanskom jeziku – uz redovni program na hrvatskom jeziku. Pored stjecanja standardnih jezično-govornih kompetencija, program predmeta uključuje i stjecanje znanja o Bosni i Hercegovini i njezinoj kulturi u širem smislu. Ovakvo kompleksno i integrirano učenje i poučavanje bosanskoga jezika i kulture pridonosi boljem shvaćanju života bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj i života u Bosni i Hercegovini te razvoju osjećaja osobne pripadnosti bošnjačkoj i bh. kulturi", istakla je profesorica.

Bosanski jezik se u Hrvatskoj učio i od 1992. do 1997. godine u Zagrebačkoj medresi "Dr. Ahmed Smajlović". U Hrvatskoj je održan i međunarodni naučni skup "Bosanski jezik u vremenu", a na hrvatskim sveučilištima odbranjene su i doktorske disertacije iz bosnistike.
U Sloveniji nedostaje literature

U Sloveniji živi oko 40.000 Bošnjaka, a pretpostavlja se da isto toliko govori bosanskim jezikom.

Jasmina Imširović, osnivačica Bošnjačkog omladinskog kulturnog društva, u svom referatu je navela da je bosanski jezik u Sloveniji, zajedno s ostalim južnoslavenskim jezicima, u nezavidnom je položaju, prvenstveno zbog negativne stereotipizacije od većinskog slovenskog stanovništva. Također, problem je i nedostatak literature na bosanskom jeziku u obrazovnim i kulturnim institucijama Slovenije te nedostatak novčanih sredstva i adekvatno obrazovanoga kadra za izvođenje nastave bosanskoga jezika.

"Bosna i Hercegovina, iz različitih razloga, obrazovanje i nastavu u Sloveniji, a i po dijaspori, ne finansira, niti se brine za samu nastavu ili program izvođača učenja bosanskoga jezika za zajednicu u iseljeništvu i njihove potomke. Svijetli primjer u Sloveniji u posljednjim godinama bio je projekat Škola bosanskog jezika i kulture, koji je izvodio Bošnjački kulturni savez Slovenije a finansirala švicarska Vlada, u sklopu strategije doprinosa proširenoj Evropskoj uniji", napisala je Jasmina Imširović.

Ona se nada da će i Bosna i Hercegovina prepoznati važnost učenja bosanskog jezika u dijaspori te da će i kadrovski, i finansijski podržati slične projekte.
U svijetu dva miliona isiljenika iz BiH

Aida Kršo sa Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu navodi da je dugotrajna i kontinuirana emigracija stanovništva iz Bosne i Hercegoviine rezultat složenih historijskih kretanja i društvenopolitičkih uvjetovanosti na ovim prostorima s kraja 19. vijeka te razlog zbog kojeg danas možemo govoriti o upotrebi bosanskog jezika u zemljama Evrope, Sjeverne Amerike, Australije i Azije.

Kako je kazala, prema dostupnim statističkim podacima, u 51 zemlji prijema živi ukupno oko dva miliona bh. iseljenika. Najveća koncentracija je u evropskim zemljama, prvenstveno u zemljama Skandinavije, Njemačkoj i Austriji, njih oko 1.525.000 građana. U Sjevernoj Americi trenutno živi njih oko 360.000, i to oko 300.000 u SAD-u i 60.000 u Kanadi. U Australiji je nastanjeno oko 51.000 građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Navodi da u desetak azijskih zemalja, kao što su Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Malezija, prema službenim statističkim informacijama, živi oko 4.500 građana koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ona naglašava da ne postoje mjerodavni podaci o ukupnom broju bosanskohercegovačkih iseljenika u Turskoj.

"Pored toga što se bosanskim jezikom nastavlja govoriti u krugu porodice i prijatelja, bh. iseljeništvo ubrzo nakon dolaska u nove sredine počinje samoinicijativno i organizirano djelovati te učenje maternjeg jezika usmjerava kroz dopunske škole, udruženja, saveze i vjerske zajednice. U određenim zemljama, kao što je Njemačka, pokazao se uspješnim model organiziranja nastave kroz bosanske dopunske škole. U nekim zemljama, kao što su Švedska, Austrija i Australija, vremenom se, u većoj ili manjoj mjeri, učenje bosanskog jezika iz okvira nevladinog sektora prenosi u institucionalno-obrazovni sistem, u kojem se maternji jezik izučava kroz redovnu integriranu nastavu obrazovnih ustanova zemalja prijema", kazala je Aida Kršo.

Ona ističe da Institut za jezik od 2010. godine radi na velikom jezičkom projektu Pravopisni priručnik bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika s osnovama gramatike namijenjenom bosanskohercegovačkom iseljeništvu, a primarno mladim naraštajima. Pored ovog projekta, Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu autor je udžbenika "Kulturna i društvena povijest/historija naroda Bosne i Hercegovine", namijenjenog za dopunsku nastavu u osnovnoj školi od petog do devetog razreda za bosanskohercegovačko iseljeništvo.
U Bosni i Hercegovini tretman na pet načina

Bh književnik Hadžem Hajdarević je u svom referatu napisao da, bez obzira što je i Dejtonski mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu napisan, pored engleskoga, na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, a na osnovu kojeg su sačinjeni svi bitniji bh. državnopravni zakoni i akti, praksa je pokazala da niži nivoi vlasti ne poštuju državnu ustavnu regulaciju položaja bosanskoga jezika u odnosu na dva druga službena jezika u Bosni i Hercegovini. Navodi da je, analizom 15 postojećih ustava u ovoj državi, uključujući i Okvirni sporazum postignut u Daytonu, utvrđeno da se bosanski jezik tretira na pet različitih načina.

"Tako, kao bosanski jezik naš jezik se spominje u Dejtonskom ustavu, u Ustavu [entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavu Tuzlanskog kantona, Ustavu Zeničko-dobojskog kantona, Ustavu Unsko-sanskog kantona, Ustavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, Ustavu Brčko distrikta, a u Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona spominje se samo u verziji na bosanskom jeziku. Pod imenom 'bošnjački jezik' bosanski se spominje u Ustavu Posavskog kantona, Ustavu Zapafdnohercegovačkog kantona, Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona (u verziji na hrvatskom jeziku). Pod imenom 'jezik bošnjačkog naroda' bosanski jezik se spominje u Ustavu [bh. entiteta] Republike Srpske. Pod imenom 'jezik kojim govore Bošnjaci' spominje se u Ustavu Livansjog kantona. Bosanski jezik se nikako ne spominje u Ustavu Kantona Sarajevo, niti u Ustavu Bosne i Hercegovine", naglasio je Hajdarević.
'Brutalno demonstriranje fašizma'

Tako su, ističe ovaj književnik, govornici bosanskoga jezika od Livna pa do Banje Luke dovedeni u žalosnu, segregacijsku situaciju da u diplomama koje donose pojedini kantonalni organi, kao i nadležni organi unutar bh. entiteta RS, ne mogu imati naziv maternjeg jezika onako kako to sami osjećaju i žele.

"I tu je situacija veoma šarolika i 'neprincipijelna', pa je u Glamoču to moguće, učenicima u svjedodžbama i diplomama piše 'bosanski jezik', dok u Livnu to nije moguće još od 1907. godine. Moguće je to i u Kozarcu, i tamo u školskim svjedodžbama i diplomama piše 'bosanski jezik', ali to, nažalost, još uvijek nije moguće u Banjoj Luci ili Konjević-Polju. To antidemokratsko ponašanje pojedinih dijelova bh. vlasti ne treba umotavati ni u kakve eufemizme, treba jasno reći: gdje god se, bilo kojem govorniku, oduzima elementarno ljudsko pravo na vlastiti jezik i na ime njegova maternjeg jezika, u pitanju je brutalno demonstriranje fašizma", kazao je Hajdarević.

Ističe da ohrabruje cijela plejada mladih naučnika bosnista, od Mostara i Sarajeva do Bihaća. Smatra da budućnost bosanskoga jezika ovisi od njihovih zajedničkih inicijativa, ali i od blagovremenog proučavanja bogate književnosti što se, od najstarijih vremena do danas, ispisuje na bosanskom jeziku.

"Za mene, kao pisca, sve što mogu pročitati na svome maternjem jeziku, i napisano je na bosanskom jeziku, bez i najmanje želje da osporavam hoće li neko, ili neće, čitati isto štivo na svome maternjem jeziku – crnogorskom, hrvatskom, ili srpskom", zaključuje Hajdarević.

 

Samir Karić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Pozivamo Vas na javnu tribinu koja će se održati u S. Mostu, 04.05.2018. god., (petak) između akšama i jacije - namaza, tačnije u 20:30h, u haremu Hamzibegove džamije.

Predavač: Hfz. dr. Halil Mehtić

Ocijeni...
(0 glasova)

rjecnikBosanskohercegovački lingvisti govore o drugom izdanju Pravopisa bosanskog jezika, koje je objavljeno nakon gotovo 22 godine.

Osim kao knjiga, novi pravopis objavljen je i kao aplikacija za mobitele, koja će biti besplatnaFena
Gotovo 22 godine nakon što je objavljen prvi Pravopis bosanskog jezika Senahida Halilovića izašlo je njegovo novo izdanje, s osavremenjenim sadržajem te dopunjeno novim poglavljima, rječnikom skraćenica i vlastitih imena, kako je naveo autor.

Prema riječima Halilovića, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u izradi novog izdanja učestvovalo je 30-ak saradnika, članova Pravopisne komisije, većinom njegovih nekadašnjih studenata i studentica.

Nakon 20 godina mnogo toga nije prihvaćeno, dodao je, te se odbacilo ono za što se pokazalo da nije ukorijenjeno u navikama. To se odnosi i na pisanje glasa H u pojedinim riječima.

Koji je značaj novog izdanja Pravopisa, na koje se čekalo gotovo 22 godine, i šta se promijenilo u te dvije decenije pitali smo ugledne bosanskohercegovačke lingviste i profesore.

"Drugo izdanje Pravopisa ne donosi radikalne promjene. Slijedi sva uspješna rješenja iz prvog izdanja. Pojedina rješenja su 'osvježena', odnosno preporuke su usklađene sa savremenom pisanom praksom", kaže Halid Bulić, profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Kako objašnjava, sada su potpuno ravnopravni oblici lahak i lak, mehak i mek, opština i općina, kahva, kafa i kava, dok je u prvom izdanju bilo preporučeno samo lahak, mehak, općina i kahva. Ranije je bilo ravnopravno udovac i hudovac, udovica i hudovica, a u drugom izdanju samo je udovac i udovica.

"U novom je izdanju dopušteno da se oblici futura I pišu i kao jedna riječ – ispašću, i kao dvije riječi – ispast ću, za razliku od prvog izdanja, gdje je bilo preporučeno samo rastavljeno pisanje – ispast ću. Tu se novi Pravopis prilagodio praksi. Neke pravopisne dileme nisu ni postojale u vrijeme prvog izdanja, pa su ponuđena rješenja i za njih. Rječnik imena izdvojen je kao posebna cjelina, a rječnik skraćenica mnogo je bogatiji nego u prvom izdanju – to su najznačajnije strukturne promjene. Vjerujem da će mnogima biti značajno i to što je znatno proširen popis izvora iz kojih su uzimani primjeri za ilustracije pravila", kaže Bulić.

'Proizvoljna i haotična rješenja'
Međutim, lingvist i profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ismail Palić, koji je u koautorstvu sa Dževadom Jahićem i Senahidom Halilovićem napisao Gramatiku bosanskoga jezika, smatra da je prvo izdanje Pravopisa bosanskog jezika iz 1996. donijelo dosta proizvoljnih i haotičnih rješenja.

Iako, kaže, novo izdanje Pravopisa još nije čitao, tako da ne može reći ništa konkretno o njegovom sadržaju, dodaje da u protekle dvije decenije nije bilo ozbiljne stručne rasprave o toj temi.

"Nisam primijetio da su u proteklih 20-ak godina u Bosni i Hercegovini vršena bilo kakva istraživanja niti da je vođena ikakva ozbiljna stručna rasprava o pravopisu, a posebno ne ona u kojoj je autor učestvovao, tako da ostaje nejasno na temelju čega je sačinjeno novo izdanje. Prvo izdanje (iz 1996) nepotrebno je i preko mjere kompliciralo pravopisna pravila te donijelo dosta proizvoljnih i haotičnih rješenja. Ako se nešto radikalno nije promijenilo, a bojim se da nije, onda se nemate čemu nadati", misli Palić.

O novom izdanju Pravopisa bosanskog jezika pitali smo i Sanjina Kodrića, profesora na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Alena Kalajdžiju, direktora Instituta za jezik, koji nisu htjeli komentarisati jer, kako su naveli, nisu još imali priliku vidjeti novo izdanje. Hanka Vajzović, profesorica bosanskog jezika na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, nije odgovarala na naše upite.

'Preporuke koje odgovaraju savremenom trenutku'
S druge strane, prema Bulićevom mišljenju, novo izdanje Pravopisa bosanskog jezika značajno je na više načina te ima stručni, praktični i simbolički značaj.

"Sa stručnog aspekta gledano, svaki je pravopis preskriptivno djelo. Po mom mišljenju, najvažniji principi kojih se treba držati prilikom davanja pravopisnih preporuka jesu gramatičke osobine riječi, učestalost upotrebe oblika, tradicija pisanja i, na kraju, simbolički značaj pojedinih pravopisnih rješenja. Nije uvijek lahko pronaći idealno rješenje, jer se u nekim slučajevima dva principa sukobljavaju, pa autor mora 'presuditi' kojem principu treba dati prednost. Profesor Senahid Halilović, po mom mišljenju, dobro je procijenio čemu treba dati prednost u kojem slučaju i dao je preporuke koje odgovaraju većini korisnika bosanskog jezika u savremenom trenutku."

Kako smatra Bulić, danas nije ni prerano ni prekasno za novo izdanje Pravopisa i ono se, dodaje, pojavilo baš na vrijeme.

Osim kao knjiga, novi pravopis objavljen je i kao aplikacija za mobitele, koja će biti besplatna.


Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Stranica 1 od 4

S5 Box