Vijesti iz kulture
Kultura

Kultura (55)

Ocijeni...
(0 glasova)

citanjeMaštanje je pravo i obaveza svih građana, poručuje Neil Gaiman, popularni britanski pisac knjiga za djecu i odrasle.

U predavanju koje je održao, u organizaciji humanitarne organizacije Reading Agency 2013. godine, Gaiman govori o promjeni koja se dešava kada čitamo. Prenosimo vam isječke iz njegovog govora.
Jednom sam u Njujorku čuo kako se izgradnja novih zatvorskih kapaciteta planira pomoću vrlo jednostavnog algoritma zasnovanog na podatku od tome koliko djece uzrasta 10 i 11 godina ne zna da čita. Taj odnos, naravno, nije prost: ne možemo reći da u pismenom društvu nema kriminala, ali postoji veoma jasna veza. A mislim da je jedna od tih veza sasvim jednostavna - pismeni ljudi čitaju fikciju.

Fikcija ima dvije upotrebe. Prvo, to je početna droga za čitanje. Potreba da saznate šta se poslije desilo, da želite okrenuti stranicu, nastaviti čitati, čak i ako je teško, jer neko je u nevolji i morate saznati kako će se sve završiti … to je veoma jak poriv. I to vas tjera da učite nove riječi, da mislite nove misli, da idete dalje. Da otkrijete da je čitanje samo po sebi užitak. A kada to shvatite, počećete da čitate i sve ostalo. A čitanje je ključ.

Prije nekoliko godina mogle su se čuti priče da živimo u post-pismenom svijetu, u kojem je sposobnost da razumijete pisanu riječi nekako suvišna, ali ti dani su prošli. Riječi su važnije nego ikada; istražujemo svijet riječima, a kako se svijet preselio na web, moramo ga pratiti, komunicirati i razumijevati ono što čitamo. Ljudi koji ne mogu razumjeti jedni druge, ne mogu razmjenjivati ideje, ne mogu komunicirati…

Najjednostavniji način da budemo sigurni da odgajamo pismenu djecu jeste da ih naučimo da čitaju i da im pokažemo da je čitanje prijatna aktivnost. A to znači da treba naći knjige u kojima uživaju, učiniti im takve knjige dostupnim i dopustiti im da ih čitaju.

Mislim da ne postoji loša knjiga kad su djeca u pitanju. Svako malo postane moderno među odraslima da proglase neki žanr ili autora za loše knjige koje treba zabraniti djeci da čitaju. Za stripove se govorilo da šire nepismenost. To je snobizam, to je ludost.

Dobronamjerni odrasli mogu lako uništiti dječju ljubav prema čitanju tako što će im zabraniti da čitaju ono u čemu uživaju ili će im dati da čitaju dobre-ali-dosadne knjige koje se njima sviđaju. Dobićete generaciju uvjerenu da čitanje nije cool ili, još gore, da je neprijatno.

Moramo djecu “navući” na čitanje: šta god da vole čitati, to će ih postepeno, stepenicu po stepenicu, dovesti do pismenosti.

Druga stvar koja se postiže čitanjem fikcije je izgradnja empatije. Kada gledate TV ili film, gledate stvari koje se dešavaju drugim ljudima. Proza se pravi od svega 30-ak slova i nekoliko znakova interpunkcije, a vi sami koristite svoju maštu, stvarate svijet i ljude u njemu i gledate ga tuđim očima. Doživljavate stvari i posjećujete mjesta i svjetove koje inače ne biste upoznali. Spoznajete da su svi ti ljudi zapravo vi sami. Na trenutak ste neko drugi i onda kada se vratite u svoj svijet, bićete malo drugačiji.

Pomoću empatije gradimo grupe, da ne bismo bili samo egocentrični individualci.

Dok čitate, otkrivate i nešto što je od velike važnosti za vaš život u stvarnom svijetu. A to je da svijet ne mora biti ovakav. Stvari mogu biti drugačije.

Bio sam u Kini 2007. godine, na prvom skupu pisaca naučne fantastike koji je odobrila komunistička partija. Pitao sam jednog od visokih zvaničnika komunističke partije zašto je naučna fantastika tako dugo bila osporavana. Šta se promijenilo?

Jednostavno je, odgovorio je. Kinezi su briljantni u pravljenju stvari ako nam neko drugi da planove. Ali nisu sami stvarali inovacije i izume. Nisu izmišljali stvari. Pa su poslali svoju delegaciju u SAD, u Apple, Microsoft, Google, i ljude koji su stvarali budućnost ispitivali o njihovom životu. Otkrili su da su svi oni čitali naučnu fantastiku kad su bili djeca.

Fikcija vam može pokazati drugačiji svijet. Može vas odvesti negdje gdje nikada niste bili. Kada posjetite druge svjetove, kao oni koji su jeli zabranjeno voće, ne možete nikada biti potpuno zadovoljni svijetom u kojem odrastate. Nezadovoljstvo je dobra stvar: nezadovoljni ljudi mogu mijenjati svoje svjetove, učiniti ih boljim, drugačijim.

I dok smo na toj temi, želio bih da kažem nekoliko riječi o eskapizmu. Čujem da se ovaj termin koristi kao nešto loše. Kao da je eskapistička fikcija jeftini opijat koji koriste zbunjeni i blesavi, a da je jedina fikcija koja valja ona koja realno prikazuje najgore od svijeta u kojem se čitaoci nalaze.

Kada biste bili zarobljeni u bezizlaznu situaciju, na neprijatnom mjestu, sa ljudima koji vam žele zlo, i neko vam ponudio privremeni izlaz, zašto ga ne biste prihvatili? Eskapistička fikcija je upravo to: fikcija koja otvara vrata, pokazuje sunce vani, nudi vam mjesto na koje možete otići i gdje vi vladate situacijom, sa ljudima sa kojima želite da budete (a knjige su stvarna mjesta, budite sigurni u to), a što je najvažnije, tokom vašeg bijega, knjige vam mogu pružiti znanje o svijetu i vašim nedaćama, dati vam oružje, dati vam oklop: prave stvari koje možete ponijeti natrag sa sobom u svoj zatvor. Vještine i oruđe koje možete upotrijebiti da stvarno pobjegnete.

JRR Tolkien nas je podsjetio da jedini ljudi koji se protive bijegu jesu tamničari.

Mislim da to ima veze sa prirodom informacija. Informacije imaju vrijednost, a prave informacije imaju ogromnu vrijednost. Tokom cijele istorije čovječanstva, živjeli smo u doba oskudice informacija, a imati potrebne informacije je uvijek važno i uvijek ima određenu vrijednost: kada zasaditi usjeve, gdje pronaći nešto, mape i istorija i priče – uvijek su bile dobre uz jelo i u društvu. Informacije su bile na cijeni i oni koji su ih posjedovali ili mogli doći do njih mogli su naplatiti tu uslugu.

Posljednjih godina, od ekonomije zasnovane na oskudici informacijama prešli smo na ekonomiju zasićenosti informacijama. Prema Ericu Schmidtu iz Google-a, svaka dva dana ljudi stvore toliko informacija koliko smo ukupno stvorili od nastanka civilizacije do 2003. godine. To je oko pet egzabajta podataka dnevno, za one koji računaju. Izazov postaje ne pronaći tu rijetku biljku koja raste u pustinji, već pronaći određenu biljku koja raste u džungli. Potrebna nam je pomoć u traženju te informacije da bismo našli ono što nam je zaista potrebno.

Kao što mi je Douglas Adams jednom rekao, više od 20 godina prije nego što se pojavio Kindle, knjiga je kao ajkula. Ajkule su stare: ajkule su bile u okeanima prije dinosaurusa. A razlog zašto su ajkule još uvijek tu jeste zato što su ajkule bolje u tome da budu ajkule od bilo koga drugog. Štampane knjige su čvrste, teško ih je uništiti, otporne su na vodu za kupanje, na solarni su pogon, dobar je osjećaj kada ih držite u ruci: dobre su u tome da budu knjige, i uvijek će biti mjesta za njih.

Pismenost je važnija nego ikad, u ovom svijetu teksta i emailova, svijetu pismenih informacija. Moramo čitati i pisati, potrebni su nam globalni građani koji mogu čitati bez teškoća i razumjeti to što čitaju, razumjeti fina značenja i biti razumljivi drugima.

Knjige su način da komuniciramo sa mrtvima. Knjige su način da naučimo lekcije od onih koji više nisu sa nama, a koje je čovječanstvo ugradilo u sebe, napredovalo, učinilo da je znanje nešto što se nadograđuje, a ne nešto što se stalno mora učiti ispočetka. Postoje priče koje su starije od većine zemalja, priče koje su nadživjele kulture i zgrade u kojima su prvi put ispričane.

Mislim da imamo odgovornost prema budućnosti. Odgovornost i obavezu prema djeci, prema odraslima u koje će ta djeca izrasti, prema svijetu u kojem će oni živjeti. Svi mi – kao čitaoci, kao pisci, kao građani – imamo obaveze. Pokušaću ih sve ovdje pobrojati.

Vjerujem da imamo obavezu da čitamo iz zadovoljstva, privatno i na javnim mjestima. Ako čitamo iz zadovoljstva, onda učimo, vježbamo svoju maštu. Ako nas drugi vide da čitamo, pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.

Imamo obavezu da podržimo biblioteke. Da koristimo biblioteke, da podstaknemo druge da ih koriste, da protestujemo protiv zatvaranja biblioteka. Ako ne cijenite biblioteke, onda ne cijenite informacije, ni kulturu, ni mudrost. Utišavate glasove iz prošlosti i nanosite štetu budućnosti.

Imamo obavezu da čitamo glasno svojoj djeci. Da im čitamo stvari u kojima uživaju. Da im čitamo priče od kojih smo se već umorili. Da oponašamo glasove, da im učinimo priče interesantnijim, da im ne prestajemo čitati kada oni naučr sami da čitaju. Koristite vrijeme čitanja naglas kao vrijeme povezivanja, kao vrijeme kada se ne provjeravaju telefoni, kada je sve što vam odvlači pažnju ostavljeno po strani.

Imamo obavezu da koristimo jezik. Da potjeramo sebe: da otkrijemo šta riječi znače i kako da ih koristimo, da jasno komuniciramo, da kažemo šta mislimo. Ne smijemo pokušavati da zamrznemo jezik ili da se pretvaramo da je to mrtva stvar koju moramo poštovati, već ga trebamo koristiti kao živu stvar, koja teče, koja posuđuje riječi, koja dozvoljava da se značenja i izgovor mijenjaju vremenom.

Mi pisci – a naročito pisci za djecu, ali i svi pisci – imamo obavezu prema svojim čitaocima: to je obaveza da pišemo istinite stvari, naročito kada izmišljamo priče o ljudima koji ne postoje i mjestima koja nikada nisu postojala – da razumijemo da istina nije u tome što se desilo već u tome šta to govori o nama samima. Fikcija je laž koja na kraju ipak govori istinu. Imamo obavezu da ne budemo dosadni našim čitaocima već da ih natjeramo da okreću stranice. Jedan od najboljih lijekova za nezainteresovanog čitaoca je, ipak, priča koju ne može prestati čitati. Jer iako moramo pričati svojim čitaocima istinite stvari i dati im oružje i oklop i prenijeti na njih koliko god mudrosti smo prikupili za svog kratkog boravka na ovom zelenom svijetu, imamo obavezu ne da propovijedamo, držimo predavanja, ne da guramo gotove pouke i poruke niz grlo naših čitalaca, kao što odrasle ptice hrane svoje bebe svarenim crvima; i imamo obavezu da nikad, ni u kom slučaju, ne pišemo za djecu nešto što ne bismo željeli sami pročitati.

Imamo obavezu da razumijemo i prepoznamo da kao pisci za djecu radimo važan posao, jer ako zabrljamo i napišemo dosadne knjige koje će djecu odvratiti od čitanja i od knjiga, onda smo oštetili vlastitu budućnost i osiromašili njihovu.

Svi mi – odrasli i djeca, pisci i čitaoci – imamo obavezu da sanjarimo. Imamo obavezu da zamišljamo. Lako je pretvarati se da niko ne može ništa promijeniti, da živimo u svijetu u kojem je društvo ogromno, a pojedinac je manji od makovog zrna: atom u zidu, zrno riže u polju riže. Ali istina je, pojedinci mijenjaju svoj svijet iznovi i iznova, pojedinci stvaraju budućnost i rade to zamišljajući da stvari mogu biti drugačije.

Pogledajte oko sebe: zastanite na trenutak i pogledajte prostoriju u kojoj se nalazite. Ukazaću vam na nešto što je toliko očigledno da se često zaboravlja. A to je sljedeće: sve što vidite, uključujući i zidove, bilo je u jednom trenutku zamišljeno. Neko je odlučio da je lakše sjediti na stolici nego na podu i zamislio je stolicu. Ta prostorija i sve stvari u njoj i sve druge stvari u vašoj zgradi, u vašem gradu, postoje zato što su, iznova i iznova, ljudi zamišljali stvari.

Imamo obavezu da učinimo stvari lijepim. Ne da ostavimo svijet ružnijim nego što smo ga mi zatekli, ne da ispraznimo okeane, ne da ostavimo probleme sljedećoj generaciji. Imamo obavezu da očistimo iza sebe, i da ostavimo svojoj djeci svijet koji smo zbog svoje kratkovidosti zaprljali, prevarili i obogaljili.

Imamo obavezu da kažemo političarima šta želimo, da glasamo protiv političara koji ne razumiju vrijednost čitanja i stvaranja vrijednih građana, koji ne žele da rade na tome da sačuvaju i zaštite znanje i podstaknu pismenost. To nije stvar stranačke politike, to je stvar zajedničke ljudskosti.

Alberta Einsteina su jednom pitali kako da učinimo svoju djecu inteligentnom. Njegov odgovor je bio jednostavan i mudar. “Ako želite da vaša djeca budu inteligentna, kazao je, čitajte im bajke. Ako želite da budu još inteligentnija, čitajte im još bajki.» Shvatao je vrijednost čitanja i zamišljanja. Nadam se da možemo pružiti svojoj djeci svijet u kojem će čitati, u kojem će im se čitati, u kojem će maštati i razumijevati.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

vrsnjackonasiljemahalaU Osnovnoj školi “Mahala” počeli su s pripremama za sansku promociju i premijeru filma Enesa Hotića pod nazivom “Bol moje tišine” koji je nedavno snimljen u ovoj sanskoj školi.

Pored autora filma, sastanku su prisustvovali i glumci Mensur Seferović i Meho Batić, pedagog škole Samir Topić te psiholog škole Dijana Sulejmanović.

Premijera filma “Bol moje tišine” biće 23. februara od 19:30h u Sanskom Mostu, a 28. februara 2018. od 18h film će se prikazati i na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću.

Pratite naš portal za više informacija.

(Inmedia.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

“Bol moje tišine”, film Enesa Hotića snimljen u našoj školi, bihaćku će premijeru imati na Islamskom pedagoškom fakultetu na međunarodni Dan prevencije vršnjačkog nasilja.

Film će biti prikazan u okviru javne tribine, a moderator tribine je Dijana Sulejmanović, viši asistent na Univerzitetu u Bihaću. Pored režisera Hotića, glumca Jasmina Talića i naše psihologinje, svoje učešće su potvrdili i dr.sc. Vildana Aziraj-Smajić, klinicki psiholog te dekan IPF-a Fuad Sedić i prodekan za nastavu Izet Terzić.

Projekat je realiziran uz podršku Općine Sanski Most i Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija.

Imate li 17 minuta da čujete našu priču?

(Nasevijesti.com)

bolmojetisinefilmbihacplakat

 

Ocijeni...
(0 glasova)

vrsnjackonasiljesnimanjeJučer je u Osnovnoj školi “Mahala” završeno snimanje filma o vršnjačkom nasilju.

Priču dječaka Tarika uskoro ćete imati priliku pogledati u kratkometražnom filmu Enesa Hotića, a dotad uživajte u fotogaleriji posljednjeg dana snimanja.

Uprava škole koristi priliku da se zahvali filmskoj ekipi što su odabrali upravo našu školu i omogućili nam da budemo dio ovog projekta. U filmu ćete, pored glumca Jasmin D Talic vidjeti i uposlenike i učenike naše škole. Projekat je realiziran uz podršku Općine Sanski Most i Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija.

(Inmedia.ba)

 

 

 

Ocijeni...
(0 glasova)

U galeriji pogledajte kako nam je bilo na snimanju filma. Prvi kadrovi su vec završeni, a snimanje nastavljamo u srijedu. U filmu glume naši ucenici i nastavnici, a cilj nam je ukazati na problem vršnjackog nasilja.

 

ponedjeljak, 20 Novembar 2017 00:00

Porez i besparica uništavaju bh. izdavaštvo

Ocijeni...
(0 glasova)

knjigestandDjelujući godinama u nepovoljnom poslovnom okruženju, bosanskohercegovački izdavači uspijevaju svake godine objaviti određeni broj novih naslova, održavajući tako izdavačku djelatnost na životu. Uz mnogo truda i muke, kažu, jer način na koji je država Bosna i Hercegovina uređena i način na koji vlastrodršci shvataju tu industrijsko-intelektualnu djelatnost mnogo više otežava nego što pomaže razvoju izdavačke industrije.

Kada govore o uslovima poslovanja i podršci koju imaju od državnih struktura, bh. izdavači kao primjer navode susjedne zemlje, u kojima je cijela oblast mnogo bolje uređena i ima mnogo veću državnu podršku. Kao pozitivan primjer navode posljednji zagrebački sajam knjiga Interliber, gdje je izlagačima ponuđena cijena najma od jedne kune (13 eurocenti) po kvadratnom metru samo s ciljem da bi prodajni rezultat hrvatskih izdavača u konačnici bio što veći.

Problemi s kojima se izdavači u Bosni i Hercegovini susreću su ogromni i veliki je posao samo ih pobrojati, ali oni najkrucijalniji su visoki fiskalni nameti na promet knjigama i nedostatna finansijska podrška izdavanju novih naslova, kaže direktor izdavačke kuće University Press Dragan Marković, potcrtavajući kako su ti problemi još izraženiji u izdavačkim kućama koje su orijentirane na izdavanje akademskih i stručnih knjiga. On kaže da je porez na dodanu vrijednost kao sistem naplate poreza dobra stvar, jer se na taj način vrši regulacija tržišta, ali je nezadovoljan jedinstvenom i relativno visokom stopom nameta.

'Uništi nsa visok PDV'
"Pitanje stope PDV-a je najvažnije pitanje. Bh. izdavači nisu protiv PDV-a, nego su protiv jedinstvene stope od 17 posto koja se plaća bilo da je riječ o draguljima, ljekovima, kruhu, vikendicama i knjigama. Mi se zalažemo da se uvede, kao u susjedstvu, posebna stopa PDV-a kada su u pitanju knjige i kada su u pitanju novine i neke druge vrste artikala koje su neophodne za šire stanovništvo. Stopa PDV-a je u susjedstvu od pet do osam posto, i to je korektna i podnošljiva stopa, koja će omogućiti bolje punjenje budžeta, jer ćemo više proizvoditi, a i uredit će tržište."

Uspješno izdavaštvo u gotovo svim zemljama Evrope bazira se na sistematskoj podršci izdavanju knjiga, što podrazumijeva postojanje moćnih subvencionih i otkupnih fondova, dodaje Marković, konstatirajući kako je u Bosni i Hercegovini pomoć izdavačima svedena na "pristojan" minimum.

"Pitanje otkupa je, isto tako, važno pitanje. Svote koje izdvajaju razna ministarstva i fondacije su skromne i one ne mogu na adekvatan način poticati, niti podržavati izdavaštvo u Bosni i Hercegovini. Prema tome, treba povećati sve te iznose bez obzira koje ministarstvo to radilo, ministarstvo obrazovanja ili fondacije za izdavačku i biliotečku djelatnost. Poređenja radi, prošle godine je ukupan iznos koje su fondacije i federalno ministarstvo izdvojili za otkup i podršku knjige i za podršku proizvodnje knjiga bio oko pola miliona konvertabilnih maraka [oko 250.000 eura]. U susjednoj Hrvatskoj taj iznos je mnogo veći, a samo Ministarstvo kulture izdvojilo je 12,3 miliona kuna, što iznosi 3,3 miliona KM [1,7 miliona eura]. To je samo Ministarstvo kulture, a s istim iznosom raspolaže i Ministarstvo znanosti", rekao je Marković.

O lošem stanju izdavaštva i groznom statusu knjige u Bosni i Hercegovini najbolje govore statistički podaci, kaže vlasnik izdavačke kuće Buybook iz Sarajeva Damir Uzunović. S rezigniranošću otkriva da jedna izdavačka kuća srednje veličine iz Srbije godišnje objavi više naslova nego svi bh. izdavači zajedno, i to je najslikovitiji primjer koji govori u kakvom se stanju nalazi izdavaštvo u Bosni i Hercegovini.

Šatori puni 'stranih' knjiga
"Osnovna konstatacije je da knjizi, ili knjigama, u Bosni i Hercegovini nije dobro, a nije im dobro što ih ima malo i što izdavači ne mogu objaviti više od 300 naslove godišnje. Poznato je da je samo jedna izdavačka kuća iz Srbije, srednje veličine, prošle godine objavila više od 360 naslova. Dakle, više nego svi izdavači u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nije joj dobro ni zbog toga što od količine od 300 naslova 80 posto te produkcije otpada na desetak agilnih, preživjelih izdavača."

"Nije dobro ni zato što u Bosni i Hercegovini postoji najveća stopa PDV-a u regiji na knjigu, od 17 posto. Nije dobro ni što se sredstva koja se prikupe prodajom knjiga, a koja odu u porez, ne vraćaju ni u nekom minimalnom procentu kroz određene fondove, pri čemu svota koju fond može doznačiti izdavaču i autoru ne može pokriti ni 10 posto troškova", govori Uzunović.

Najveći neprijatelj bh. izdavaštva je nelegalna konkurencija i široko rasprostranjena distributivna piraterija, koja narušava same temelje izdavačke djelatnosti, detektira problem Uzunović, upirući prst krivnje na nelegalne prodavače knjiga koji u Bosnu i Hercegovinu dolaze iz Srbije i Crne Gore.

"Najgore je je to što se većina prodaje knjiga u Bosni i Hercegovini, pa je 80-tak posto prodatih knjiga nelegalno zatečene prodaje, naslovi koji se prodaju na beskrajnim uličnim pijacama diljem Bosne i Hercegovine. Jer, cijela zemlja je od maja do oktobra prekrivena šatorima u kojima se prodaju uglavnom nelegalno zatečene knjige, koje nemaju deklaraciju, carinu, nemaju označen PDV , nemaju označenu cijenu, ljudi koji prodaju knjige nemaju registriranu djelatnost, nemaju boravišnu dozvolu, jer se radi uglavnom o knjigama koje dolaze iz Srbije i Crne Gore."

Najmanje bh. knjiga u bibliotekama
Veliki je problem, nastavlja objašnjavati Uzunović, i što biblioteke u Bosni i Hercegovini pri otkupu knjiga ne favoriziraju bh. izdanja, pa je u mnogim bibliotečkim fondovima u zemlji samo deset posto knjiga bh. izdavača.

"Bh. biblioteke moraju početi kupovati izdanja bh. izdavača, a ne izdanja koja nisu štampana u Bosni i Hercegovini. U redu je, potreba za knjigama treba biti zadovoljena knjigama izdavača iz cijele regije, jer govorimo istim jezikom, ali ne može zastupljenost izdanja bh. izdavača u našim bibliotekama biti manja nego onih koje su kupljene u zemljama regije. Manje od 10 posto knjiga u bibliotekama je od izdavača iz Bosne i Hercegovine."

Konačno, Uzunović kaže da bi državni organi trebali hitno poduzeti niz mjera kako bi se stalo ukraj nelegalnoj prodaji knjiga po ulicama i kako bi se ojačali fondovi koji distribuiraju novac izdavačkim kućama

"Tamo gdje se knjige prodaju, moraju se prodavati s računima fiskalnih kasa, da bi se promet mogao legalizirati i da svi imaju iste poslovne uvjete i da svi koji se bave knjigom od nje plaćaju poreze. To se sve treba objediniti i onda ta veća objedinjena sredstva usmjeriti u fondove, zatim formirati neke nove fondove, na svim nivoima, i povećati postojeće fondove i davati novac, po normalnim kriterijima, onima koji su u stanju da napišu, urede i objave knjigu na jeziku koji je zvaničan u zemlji."

Izdavaštvo kao temelj razvoja
Oba sagovornika Al Jazeere saglasna su da država mora na ozbiljniji način shvatiti izdavačku djelatnost, jer je ona temelj intelektualnnog i naučnog razvoja države i društva. Pored toga, izdavaštvo je i industrijska grana i koliko god u Bosni i Hercegovini bila mala, iz objektivnih razloga, ona može biti snažan ekonomski i socijalni katalizator razvoja, kaže Marković.

"U Bosni i Hercegovini profesionalnih izdavača ima 15 ili 16, dakle izdavačkih kuća koje se bave, žive i rade od proizvodnje i plasmana knjiga. Mi smo objektivno, po statističkim brojevima, mala populacija, ali da bi nastala knjiga, mi izdavači angažiramo dosta drugih snaga. Od autora, lektora, korektora, urednika, grafičkih dizajnera, prodavača, štampara, prodavača papira... što znači da od ovog segmenta živi solidan broj ljudi. Kada saberete sve koje sam nabrojao, a koji učestvuju u proizvodnji knjiga, to je kvalitetna socijalna struktura stanovništva u Bosni i Hercegovini, koja se, nažalost, smanjuje svakim danom."

Jedan od načina da se "popravi" status knjige jeste organiziranije esnafsko djelovanje, kažu Marković i Uzunović, a prvi korak na putu skupnog jačanja mjesta bh. izdavača na tržištu već je napravljen formiranjem Zajednice izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine.

 

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

hidzab1Olimpijka Ibtihaj Muhammad dobila je Barbie lutku koja je izrađena u njenu čast i to je ujedno prva Barbie s hidžabom na svijetu. Ovo je drugi put da Muhammad piše historiju. Naime, prošle je godine debitovala u timu SAD-a na olimpijskim igrama i tako postala prva sportašica koja se takmičila u hidžabu.

Sada je poslužila kao nadahnuće za novu Barbie lutku, prvu koja nosi hidžab.

Lutka je najavljena u ponedjeljak na Glamour Women of the Year samitu gdje je Muhammad bila gošća programa Barbie Shero koja odaje priznanje pionirima i inovatorima. Glasnogovornik kompanije Mattel je kazao da će lutka biti dostupna u jesen naredne godine.

Osim hidžaba, lutka izrađena po uzoru na olimpijku u mačevanju nosi uniformu za mačevanje, Nike obuću, kacigu i mač.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

islamskakulturaKnjiga autora Adisa Tanovića „Islamsko kulturno nasljeđe u Evropi“ predstavljena je večeras u Sarajevu, u Hanikahu Gazi Husrev-begove medrese.
Istovremeno je otvorena izložba Tanovićevih fotografija na kojima su primjerci islamske umjetnosti graditeljstva Al-Aldanusa (Španija i Portugal) iz perioda od 8. do 15. vijeka te s prostora nekadašnjeg Osmanskog carstva - Turske, Grčke, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Albanije i Mađarske, iz razdoblja od 15. do 20. vijeka.

Fotosi su nastali tokom autorovih putovanja ovim područjima i zastupljeni su također u knjizi, pa po riječima jednog od promotora, književnika Mirsada Sinanovića, autor nastoji da znanja s njegovog puta što više približi čitaocu. Stoga knjiga može imati i praktičnu upotrebnu vrijednost.

Može biti i dobar uvod budućim istraživačima, ali i turistički vodič, rekao je Kenan Šurković, također promotor, urednik Islamic Art Magazin web portala.

Šurković detaljiše o Tanovićevoj impresiji ljepotama islamskih građevina, između ostalih u španskoj Kordobi i Sevilji, osmanskim primjericama graditeljske ljepote u albanskim gradovima Beratu i Đirokastri, makedonskom Bitolju, čuvenim džamijama u Istanbulu, mostovima i džamijama po Bosni i Hercegovini, sačuvanim primjericima arhitekture u Grčkoj i Mađarskoj.

Knjiga je na stotinjak stranica sažetak najvrijednijeg što je autor uspio da vidi u navedenim i drugim gradovima, iz islamske umjetnosti i tradicije u Evropi, napomenuo je treći promotor Midhat Kasap, direktor Gradske biblioteke u Zenici.

Ovo je deseta knjiga Adisa Tanovića čija su djela u većini prožeta predstavljanjem ljepota i znamenitosti, tradicije i kulture Bosne i Hercegovine.

Večerašnjoj promociji je među ostalim zvanicama prisustvovao španski ambasador u BiH Bosco Gimenez Soriana.

Knjiga je pisana na bosanskom i engleskom jeziku. Nakon promocije u BiH, bit će predstavljena u bibliotekama i kulturnim institucijama širom Evrope.

(FENA)

Ocijeni...
(1 glasova)

knjigaKao muslimani, ne možemo potcijeniti značaj čitanja, posebno uzimajući u obzir da je prva riječ koja je spuštena našem poslaniku Muhammedu salallahu alejhi ve sellem bila “Čitaj!”. A ipak, kad god se započne tema čitanja, iako prepoznajemo njen značaj, uvijek nađemo izgovore kako smo zauzeti ili pretpostavljamo da je čitanje gubitak vremena u poređenju sa drugim aktivnostima koje trebamo obaviti tokom dana.

Nedavno me je na značaj čitanja podsjetila knjiga o samorazvoju koja ohrabruje čitatelje da čitaju knjige različitih tematika i žanrova kako bi proširili svoje horizonte. Evidentna je razlika između nekoga ko čita i nekoga ko ne čita, makar u vokabularu koji koriste, da ne spominjem ideje i kreativno razmišljanje koje ljubitelji knjiga obično pokazuju.

Kao produktivni muslimani, trebali bismo prakticirati dvije vrste čitanja:

    1.islamsko čitanje (Kur’an, hadisi i islamska literatura),
    2. opće čitanje.

Kada bih danas upitao bilo kojeg muslimana koja je vrsta značajnija, odgovorio bi da je islamsko čitanje važnije od općeg. Slažem se, i bilo bi teško bilo kome da pokuša ustvrditi suprotno. Ali ja tvrdim da je opće čitanje također važno, zavisno od namjere od koje polazite. Ako uzmem da čitam knjigu o marketinškim vještinama i moja namjera je da poboljšam svoje poslovanje, povećam profit, i budem u prilici da dajem više zekata i pružim bolje uslove mojoj porodici, zar se to ne bi smatralo korisnim? I zar ne bih bio nagrađen za takvo čitanje? Ako uzmem da čitam vijesti iz industrije kako bih bio u toku sa dešavanjima u industriji i moja namjera je da poboljšam ummet tako što ću u industriji biti na vodećoj poziciji umjesto da slijedim druge, zar to nije nešto lijepo?

 

Neko bi mogao tvrditi da osim čitanja Kur’ana, hadisa i islamskih knjiga nema potrebe da se išta više čita. I slažem se s time; to je sveto znanje koje svako od nas treba da izučava i istražuje i ako istinski i iskreno pokušamo da razumijemo Kur’an, u njemu ćemo naći mudrost koja prevazilazi sve knjige ovoga svijeta! Ali važno je napomenuti da je također lijepo i istraživati razne teme koje nas interesuju, od materijala koji su nam potrebni za studiranje ili posao, preko biografija muškaraca i žena koji su dostigli velike ciljeve nezavisno od okolnosti u kojima su se nalazili, pa do literature za samopomoć koja podstiče samorazvoj ili bilo koje druge navike i blagodati koje možemo u sebi razviti. Trebamo čitati, čitati i konstantno čitati kako bismo primijenili korisno znanje u svom životu.

Moj savjet je da budete selektivni u čitanju. Islamsko čitanje treba biti prioritet iznad svakog drugog čitanja, ali nemojte zaboraviti da čitate i druge stvari i da budete otvorenog uma i za druge teme. Sigurno ćete primijetiti kako se razvijate!

 

Neminovno se postavlja pitanje: kako trebamo čitati? Ili preciznije, kako da razvijemo naviku čitanja tako da konstantno čitamo, i islamsku i opću literaturu?

Ispod su neki od savjeta koji vam mogu biti od pomoći:

    1. Ako još niste razvili dnevnu naviku čitanja Kur’ana i islamske literature, počnite prvo sa razvijanjem te navike. Savjetujem vam da prve sedmice svoga vježbanja odvojite 10 minuta nakon sabah-namaza i čitate 5 minuta Kur’an i 5 minuta hadise. Uradite to svakodnevno! Ključno je da to uradite nakon sabah-namaza, jer će vam tako dan početi na pravi način.

     

Nakon jedne sedmice, dodajte 10 minuta, tako da čitate po 10 minuta Kur’an i 10 minuta hadise. U trećoj sedmici produžite vrijeme na pola sata, tako da čitate Kur’an 20 minuta i hadise i ostale islamske knjige 10 minuta. I držite se toga! 30 minuta, ne više! Možda ćete reći da možete više. Rekao bih vam da probate, ali za svrhu koju ovdje opisujem, potrebno je da razvijete naviku koja je konzistentna umjesto da pokušavate više nego što možete a zatim potpuno zaboravite na vježbu. Konzistentnost će se razviti iz učenja korisnih lekcija iz knjiga koje čitate.
    2. Na sličan način možemo razviti i naviku čitanja knjiga sa općim znanjem. I tu počnite sa 10 minuta dnevno sa bilo kojom korisnom knjigom koju želite da čitate. Savjetujem vam da čitate prije spavanja, jer vam se tada čitanjem um istovremeno opušta i stimulira. Činite to cijele sedmice i nemojte odustati! Bez obzira koliko ste umorni, čitajte 10 minuta. Druge sedmice produžite vrijeme na 20 minuta, a naredne na 30 minuta, i to je to. Držite se tog programa i budite konzistentni.

Nakon što poradite na gore opisanoj vježbi mjesec dana, možete ići korak dalje. Što se tiče islamskog znanja, probajte razviti naviku da konstantno čitate nešto od islamske literature nakon namaza. Ili između akšama i jacije. To je vrijeme kada se možete zakopati dublje ili možda učiti ajete ili izučavati islam. Slično, što se tiče općeg čitanja, nakon mjesec dana vježbanja na gore opisani način, uključite još malo čitanja npr. u pauzu za ručak. Možete čitati nešto vezano za posao, a ostaviti vrijeme prije spavanja za knjige o samorazvoju i knjige koje vas motivišu i inspirišu.

Nadam se da će nas ovo sve podstaći da kontinuirano čitanje učinimo dijelom svojih života i razvoja.


Mohammed Faris (produktivanmusliman.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

hamzibegovadzamijaHamzi-begova džamija s četiri minareta i kao takva jedinstvena u cijeloj Bosni i Hercegovini privlači pažnju ljepotom i grandioznošću.
Specifična je po mnogo čemu, a dva minareta su izgrađena za dva brata šehida Bišćevića.

Hadži Husein ef. Kovačević, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Sanskom Mostu, kaže za Anadoliju da Medžlis ima 29 džemata, 30 imama i 32 džamije. Po svemu specifična i posebna je Hamzi-begova džamija, ne samo za Medžlis Sanski Most, nego i Muftiluk bihaćki, pa i cijeli Rijaset u Bosni i Hercegovini.

"Ovo je jedina džamija u Bosni i Hercegovini s ovako jedinstvenim stilom gradnje i s četiri minareta. Prva Hamzi-begova džamija je izgrađena 1557. godine i nije bila ovakvog oblika, a dva puta je rušena i obnavljana. Konačni oblik koji imamo sada je dobila 2.000 godine. Dimenzija je 20x30 metara s četiri minareta koji su visoki 51,5 metara. Ovo je zasigurno i najposjećenija džamija u Bosanskoj Krajini gdje svakog petka ovdje džumu obavlja oko 1.000 vjernika. Svaki dan od sabaha do jacije negdje oko 500 vjernika prođe kroz džamiju", kaže efendija Kovačević i dodaje da su ovo "živa džamija" i "živ džemat".

Veoma posjećena mektebska nastava

Efendija Kovačević naglašava da je mektebska nastava izuzetno posjećena i da džamiju posjećuju koliko stari, toliko i mladi. U sklopu džamije pored molitvenog prostora postoji i Hamzi-begova biblioteka, knjižara, restoran i nekoliko poslovnih prostora namjenjenih za potrebe džamije.

"Imamo i jednu divanhanu, prostor koji je predviđen ne samo za radne sastanke, nego i druženja naše omladine, te edukacije za naše majke i sestre. Izgradnju džamije su jednim dijelom pomogli Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, ali je većim dijelom finansirana sredstvima naših džematlija ovdje i onih u dijaspori. Izgradnja je koštala 1.300.000 KM", naglašava Kovačević.

Kada dođe dijaspora sve oživi

Dolaskom dijaspore u Hamzi-begovoj džamiji se osim na džumi i sabah-namazu okuplja veliki broj vjernika, a organizuju se i književne večeri, te druženja mladih, tako da ova džamija "živi" tokom cijele godine na jedan specifičan i poseban način.

Brojni turisti i stranci koji posjete Sanski Most su veoma zainteresovani da posjete Hamzi-begovu džamiju i dožive atmosferu čak i za vrijeme molitve.

"To je jedna posebnost, pogotovo kada je u pitanju multikulturalnost, jer su ovdje osim džamija i katoličke i pravoslavne crkve, pa su ljudi u prilici vidjeti da to sve funkcioniše na jedan kvalitetan i skladan način i predstavnici svih konfesija se zaiste trude poslati u svijet sliku Bosne i to one koja je stvarna, među običnim ljudima, da se vidi da možemo funkcionisati zajedno, upravo kako smo funkcionisali i ranijih stoljeća. To je jedna posebna dragocjenost koju ima Sanski Most i koju želimo čuvati i predstaviti kao nešto što bi trebalo funkcionisati na sličan način na svakom drugom mjestu", kaže za Anadoliju efendija Kovačević.

Značenje četiri minareta

"U islamskoj arhitekturi četiri minareta nemaju posebnog značenja, ali dva minareta koja su izgrađena na našoj džamiji su posvećena dvojici braće Bišćevića, šehida, koji su ubijeni na putu prema logoru Manjača u minulom ratu. Njihov treći brat doktor Nedim Bišćević je u spomen i sjećanje na svoju braću zajedno s ocem i majkom donirao sredstva za izgradnju dva minareta i oni su vakifi, odnosno donatori kada su u pitanju dva minareta. Ujedno je to simbolika i sjećanje na sve nedužne žrtve proteklog rata", priča za efendija Kovačević.

Bijeli jorgovan u haremu

Zanimljiva je priča o stablu bijelog jorgovana, koji se nalazi u haremu, odnosno dvorištu Hamzi-begove džamije. Efendija Kovačević kaže da su ovo stablo donijeli prije dva vijeka muslimani koji su iz Mađarske doselili u Sanski Most, u vrijeme kada su se Turci povlačili prema današnjoj Krajini.

"To su muslimani koji nose prezimena Saleš, Taraš, Heder i čiji potomci i danas žive u Sanskom Mostu", navodi efendija Kovačević.

Hamzi-begova džamija ponos je i ukras Sanskog Mosta, grada na devet rijeka. Prvu džamiju davne 1557. godine izgradio je turski namjesnik bosanskog porijekla Hamza-beg, po kojem i današnja džamija nosi ime.

(AA)

Stranica 2 od 4

S5 Box