Vijesti iz kulture
Kultura

Kultura (55)

Ocijeni...
(1 glasova)

djozoknjigaS ponosom Vas obavještavamo da je Asocijacija za kulturu, obrazovanje i sport (AKOS) izdavač nove knjige o uvaženom balkanskom intelektualcu i reformatoru prof. Huseinu Đozi. Autor – priređivač je saradnik portala Akos.ba Admir Iković.

Knjiga ima 194 stranice i podjeljena je u tri poglavlja. Predgovor za knjigu napisao je uvaženi prof. dr. Šefik Kurdić, a riječ recenzenta prof. Nedim Botić član redakcije portala AKos.ba.

O tome kako je došlo do ideje za pisanje i izdavanje ove knjige pojasnio nam je i sam priređivač, a o tome ko od naših cijenjenih alima i ustanova zaslužuje posebnu pažnju za očuvanje vrijednog Đozinog spisateljskog blaga, na samom kraju knjige istakao je u ime izdavača predsjednik AKOS-a Ensar Mulaosmanović.

Urednik izdanje je Sanadin Voloder, urednik portala Akos.ba.

U ovoj zanimljivoj i veoma korisnoj knjizi naći ćete odgovore na slijedeća pitanja:

    O čemu je najviše pisao prof. Husein Đozo?
    Koje su to bile prepoznatljive navike i odlike ovog velikana?
    Kako su tekle pripreme za popis stanovništva 1971. godine?
    Kako je Husein ef. Đozo provodio svoje slobodno vrijeme?
    S kim je bio u braku?
    Šta su drugi alimi pisali o ovom balkanskom mudžtehidu?
    Koliki je bio doprinos Huseina Đoze Islamskoj zajednici i muslimanima Balkana?
    Kakav je status žene u islamu?
    Koje su to vrste vakufa postojale kod muslimana u prošlosti?
    Zašto žene ne uče ezan i ikamet?
    Kako islam gleda na pitanje seksualnosti i seksulanog odgoja?
    Koji su to najčešći običaji balkanskih muslimana na čije ukidanje je pozivao prof. Đozo?
    Zašto je Đozo tvrdio da džuma nema šesnaest rekata?
    Ko je najodgovorniji za zaostalost i letargičnost muslimana u svijetu?
    Šta je Đozo kazivao o sufizmu i odlikama tesavufske misli?
    Zašto su sljedbenici ideje Muhammeda ibni Abdul-Vehhaba u prošlosti porušili određena turbeta i svetišta ?
    Da li je po mišljenju Ebu Hanife dozvoljeno učiti Kur'an na kaburu?
    Koji su bitni propisi gusula i posta?
    Šta islam govori o lutriji i igrama na sreću?
    Kako je Đozo pisao o kamati i porezu?
    Zašto je prof. Đozo gozbe u kući umrlog nazivao bid'atima?
    Da li ubistvo na Kerbeli smijemo gledati kao mrlju u historiji islama?
    Kako su se tevhidi na sedam i četrdeset dana birvaktile nazivali u Beogradu?
    Koji je to bid'at (novotarija) bio posebno zastupljen u Mostaru i okolini?
    Šta je to nekada iznimno odlikovalo odbor IZ Dabra?
    Šta je kod obreda ukopa posebno smetalo džematlijama OIZ Zagreb?
    Da li smiju klanjati oni koji su pili alkoholna pića?
    Zašto moramo biti pažljivi i brižni prema našim imamima?
    Nakon kojeg rekata je potrebo predavati selam kod teravije?
    Kakav je stav imama mezheba o povlasticama za putnike?
    Šta treba znati o meshu po čarapama?
    Kako trebaju biti uređena muslimanska mezarja?
    Šta je zabranjeno graditi na mezarju?
    Šta učiti za umrle prilikom posjete mezarlucima?
    Koji je najveći sevap koji možemo poslati našim umrlima?
    Zašto je VIS preporučivao pomoć medresama i đacima umjesto hatmi i tevhida?
    Šta islam kaže o abortusu i kontracepciji?
    Da li je muslimanu dozvoljeno držati kafanu?
    Zašto moramo nazivati selam i učtivo pozdravljati i one koji ne idu u džamiju?
    Kako trebamo razumijevati hadise o predznacima Smaka svijeta?
    Gdje je najčešće Muhammed, a.s., klanjavao akšamske sunnete?
    Šta je pisao prof. Đozo o pojavi tekfira među muslimanima?
    Kakav je status brade u islamu?
    Šta trebamo znati o pjesmi i muzici?
    Koja umjetnost je dozvoljena u islamu?
    Šta trebamo znati o slikarstvu?
    Da li smijemo upotrebljavati sirće u ishrani?
    Otkud navika nekih da kolju kurbane na novim temeljima kuća i zgrada?
    Kako se boriti protiv praznovjerja i gatanja?
    Kakav je stav imama mezheba o statusu akike u islamu?
    Kako obilježavati svoje rođendane?
    Kako islam gleda na bračne dužnosti?
    Kako postupiti po propisima Kur'ana kada nam brak zapadne u krizu?
    Kakav je stav islama prema eutanaziji?
    Kako izražavati saučešće porodicama umrlih?
    Koji su to ružni običaji bili prisutni među muslimanskim masama u periodu šezdesetih i sedamdesetih godina na području bivše Jugoslavije?
    Ko je prvi uveo naziv hadžija u terminologiju muslimana i zašto?
    Šta uraditi sa novcem dobijenim od kamate i igara na sreću?
    Šta trebamo znati o propisima vezanim za bračna putovanja?
    Zašto ne treba učiti sallu dok se umrli nosi prema groblju?
    Kako islam gleda na prihvatanje tuđih običaja i koja je granica u prihvatanju ili odbijanju istih?
    Kakvi trebaju biti naši međuljudski odnosi po preporukama poslanika Muhammeda, a.s?
    Šta je Đozo pisao o životu poslije smrti?
    Šta je Husein ef. Đozo kazao o mevludima za umrle?
    Koji zikr poslije namaza ima utemeljenje u hadisima?
    Šta trebamo znati o važnosti mehra (''predbračnog'' dara)?
    Ko je i zašto svojevremeno palio svijeće po turbetima?
    Otkud kumstvo u islamu?

Cijena knjige je 10 KM.

Knjigu možete naručiti popunjavanjem narudžbenice na OVOM LINKU , dolaskom u prostorije udruženja ''Svitanje'' (Sagrdžije 43, Sarajevo) ili narudžbom na brojeve  062 164 709 i 062 563 698.

Za sve druge upite i informacije o knjizi javite se na navedene kontakte. Tu smo da sarađujemo i da direktno komuniciramo sa našim cijenjenim čitaocima.

 

(nasevijesti.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

jahicNa Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli danas je upriličena promocija Rječnika bosanskoga jezika akademika Dževada Jahića.

Rječnik bosanskoga jezika autora Dževada Jahića proteklih dana je uzdrmao javnost te izazvao brojne polemike.

"Ovo je je projekat koji traje 15 godina i zove se višetomni Rječnik bosanskoga jezika", kazao je danas Dževad Jahić na promociji Rječnika.

Ocijenio je da je ovo najveći projekat bosanskoga jezika koji je do sada urađen.
"Leksikografski posao je direktno u službi normiranja jezika, međutim, mi imamo velike problem s tim da se ljudi ili neće ili ne umiju dovoljno koristiti rječnikom. Ovaj rječnik rješava blizu 95 posto svih jezičkih nedoumica u bosanskom jeziku", rekao je akademik Jahić.

Dodao je da njegov Rječnik otkriva da bosanski jezik zaista ima svoj historijski kontinuitet, još od prije povelje Kulina bana.

"Ovo nije historijski rječnik, ovo je rječnik književnog jezika. Ovo što se izdešavalo u javnosti u posljednje vrijeme nažalost usmjereno je da bi se on osporio i doveo u sumnju", ocijenio je Jahić.

Prema njegovim riječima, Bosanski jezik je normiran jezik, ali primjena te norme zavisi od društvenog mehanizma, pa tako imamo velike probleme u kojima učestvuju i mediji.

"Sve što smo do sada uradili za ovih 25 godina vodi nas ka novom Pravopisu bosanskog jezika, koji je zakon, o jeziku, ali on nije glavna knjiga", pojašnjava Jahić.

Trenutno se radi na osmom od dvanaest tomova ovoga Rječnika.

"Ovo je kapitalno djelo za bosansku jezičnu zajednicu, njime dobijamo prvi enciklopedijski rječnik, kakve imaju zapadnoevropske kulture poput oksfordskoga", izjavila je Amira Turbić-Hadžagić, profesorica na Filozofskom fakultetu UNTZ, koja je ujedno i saradnica na ovom Rječniku.

Dodala je da ovim rječnikom Dževad Jahić bosanski jezik uvodi u ravnopravnu zajednicu svih indoevropskih jezika, na prvom mjestu slavenskih jezika.

"Mislim da je Rječnik bosanskoga jezika prvorazredni kulturološki značaj u bosanskohercegovačkoj nauci, historiji i bosnistici u najširem smislu. Bosanski jezik je činjenica koja ima vrlo staro historijsko porijeklo, prvi pomen bosanskoga jezika je sadržan u notarskom zapisu u Kotoru iz 1436. godine, gdje se govori o tome da je lokalni vlastodržac u to vrijeme kupio jednu djevojku bosanskog porijekla, Djevana se zvala, govorila je bosanski jezik i ima heretičku vjeru", izjavio je Enver Halilović, rektor UNTZ.

O rječniku su govorili Enver Halilović, rektor Univerziteta, i Amira Turbić-Hadžagić, profesorica Bosanskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Izdavač ovog rječnika je sam autor, a pokrovitelj Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Centar za leksikologiju I leksikografiju, a suizdavač je Bošnjačka asocijacija 33.

Glavni urednik Rječnika bosanskoga jezika je akademik Muhamed Filipović, a stručni saradnici su: dr. Lejla Nakaš, dr. Amira Turbić-Hadžagić, mr. Alen Kalajdžija, prof. Senudin Jahić, Orhan Tikveša i Haris Ćatović.

(Klix.ba)

četvrtak, 22 Oktobar 2015 00:00

Neke stvari koje možda niste čuli o Kalesiji

Ocijeni...
(2 glasova)

kalesijaOpćina Kalesija je u toku Drugog svjetskog rata imala jake muslimanske milicije, jak „Zeleni kadar“, muslimanske jedinice koje su čuvale muslimanski živalj od četničkog noža. Većina četnika iz okolnih kalesijskih sela su, kad su vidjeli da gube rat, 1944. i 1945. godine prešli u partizane. Zbog jakog „Zelenog kadra“ Kalesija je u vrijeme komunističkog režima sistematski zapostavljana, bila je najnerazvijenija općina u BiH i na svaki način prikazivana je zaostalom sredinom. Ciljano su izmišljane neumjesne šale i pogrdni vicevi u kojima su se Kalesija i Kalesijci predstavljali kao zaostali, glupi…

Oni koji bolje poznaju Kalesiju i Kalesijce imaju sasvim drugu predstavu o ovom kraju i ovdašnjim ljudima.

Navest ćemo nekoliko činjenica o Kalesiji koje možda niste znali.

Kalesija je tokom minule agresije 1992 – 1995. bila prvi oslobođeni grad u BiH.

Kalesijac je heroj oslobodilačkog rata Senad Hodžić – Mehdin, poznat i po nadimku Crni Labud, po kojem je i čuvena jedinica „Crni labudovi“ dobila naziv.

Kalesija je prva u BiH u poslijeratnom periodu Usvojila deklaraciju o proglašenju Kalesije otvorenim gradom.

Kalesija sa svojih oko 500 sačuvanih stećaka je među vodećim bh. općinama po brojnosti ovih vrijednih kulturno-historijskih spomenika.

Kalesija je jedna od rijetkih općina u kojoj su nakon privatizacije sačuvani svi prijeratni proizvodni pogoni (Kartonaža, Kaletex, Spreča, UNIS TOK, Plastikal). Svi ovi pogoni i danas rade. Neki su nadmašili prijeratnu proizvodnju.

Kalesija prva općina po proizvodnji mlijeka.

Kalesija je među vodećim općinama po proizvodnjni namještaja (Kalesijske fabrike namještaja: Izazov, Prima Sofa, Rile promet, Bešić Stil, Ahi trade…).

Kalesijska firma UNIS TOK je među vodećim proizvođačima elemenata za šinska vozila, otkivaka i prstenova za autoindustriju u Jugoistočnoj Evropi. Prstenove za ležajeve proizvedene u „Unis Tok-u“  koriste teretna vozila i kamioni „Mercedes“, „Volvo“, „Dajmler-Krajsler“, „Daf“, „Man“, „Scania“…

Kalesijac prof. dr. Izudin Džafić jedan je od vodećih evropskih stručnjaka u oblasti energetike.

Kalesijac je i prof. dr. Senad Softić, guverner Centralne banke BiH.

Kalesijac je i dr. med. sc. Alen Karić, jedan od vodećih liječnika u oblasti kardiohirurgije i vaskularne hirurgije.

Kalesija je organiziranjem Kulturne manifestacije „IKRE“ prva u poslijeratnoj BiH počela da obilježava oktobar – Mjesec knjige.

Manifestacijom „Dani Povelje“ Kalesija je prva u posijeratnoj BiH počela da obilježava 29. avgusta, dan kada je 1189. godine napisana Povelja Kulina Bana.

Kalesijac je i muderis Ahmed ef.  Dubničanin, koji je za muderrisa Gazi Husrev- begove medrese postavljen 12.  juna 1765. godine i na tom je položaju ostao 47 godina,  sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev-begova hanikaha i vaiz u Baščaršijskoj džamiji. Četrdeset sedam godina profesure u Gazijinoj medresi, tada vodećoj obrazovnoj ustanovi na Balkanu,  niko nije imao doli hadži Ahmed ef.  Dubničanin. Ahmed ef.  Dubničanin bio je savremenik Mula Mustafe Bašeskije i on ga ubraja među učene ljude svoga vremena u gradu Sarajevu. Bašeskija za njega tvrdi ”da ne bi uzalud raspravljao niti se bez razloga ljutio,  nego je sa svijetom blago postupao. Predavao je blagim glasom. Ni za jednu granu nauke ne bi rekao da je ne poznaje. Bio je sposoban stilističar i logičar. ” Ahmed Dubničan umro je 27.  maja 1812. godine/15.  džumadel-ula 1227. h. g.  Pokopan je na mezaristanu Alifakovac.

Kalesijac je i Ibrahim Smajić – Seljubac, jedan od reformatora bosanskog jezika, koji je bio među prvim zagovornicima mektebske nastave na bosanskom jeziku. Živio je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je čuvene ”Nove bosanske elifnice”,  koja je štampana u Istanbulu.  Skrenuo je pažnju na važnost prevođenja korisnih djela na bosanski jezik, naglašavajući uz to da muslimani bosanskog podneblja zaostaju iza kršćana baš zbog pasivnosti s tim u vezi. Kao jedan od reformatora bosanskog jezika Seljubac je spomenut i u Gramatici bosanskog jezika.

Danas u Sarajevu žive i rade četiri kalesijska hafiza: hafiz Aid ef. Smajić, hafiz Rijad ef. Đedović, hafiz Omer ef. Zulić i hafiz Jahja Imamović (Dželal Imamović, otac hafiza Jahje Imamovića, je iz Miljanovaca kod Kalesije). Kalesijac je bio i rahmetli prof. dr. Hafiz Fadil ef. Fazlić.

Kalesija ima tri profesora na Fakultetu islamskih nauka: doc. dr. Ahmert Alibašić, doc. dr. hfz. Aid Smajić i prof. dr. Jusuf Ramić.

Kalesijac je i rehmetli. Besim ef. Čanić, jedan od osnivača Agencije za halal certifikaciju BiH

Kalesijac je i mr. Ibrahim Husić, direktor sarajevskog ureda NEDWE, svjetske asocijacije muslimanske omladine.

Nemali je broj kalesijskih profesora na  univerzitetima u Sarajevu i Tuzli.

Mnogi Kalesijci su na Univerzitetu u Tuzli bili najbolji studenti u svojoj generaciji i učenici generacije u nekoj od tuzlanskih srednjih škola. Jedan od takvih je i Ademir Hujdurović koji je studij matematike završio sa prosjekom 10, na 49 ispita dobio je 49 DESETKI.

Prvu klupsku pobjedu za bh. sport u nekom evropskom takmičenju ostvarila je kalesijska ekipa OK „Bosna“, koja je 1998. godine u Kupu CEV-a pobijedila austrijski Puntigamer.

Kalesijac je i Hamid Subašić, doskorašnji selektor ženske odbojkaške reprezentacije BiH, a iz Kalesije su i Erna Sinanović, donedavni kapiten ženske odbojkaške reprezentacije BiH, i Rusmir Halilović, kapiten odbojkaške reprezentacije BiH.

Kalesijac je Miralem Pjanić, jedanod najboljih mladih veznih igrača u Evropi.

Kalesijci su i Semir Musić, Eldar Ćivić, Mirza Mustafić članovi mlade, juniorske i kadetske nogometne reprezentacije BiH.

Kalesijac je i Miralem Ramić (15), jedan od najboljih mladih igrača Evrope, koji danas nastupa za Hertu.

Kalesijac je i Sinan Sinanović, urednik „Sporta“, jedan od najboljih sportskih  novinara u BiH.

Kalesija bi, kada je riječ o novinarima, mogla, kao malo koja općina, okupiti izuzetno jaku redakciju: Fuad Halilović, Sinan Sinanović, Almasa Hadžić (kalesijska snaha), Elvir Huremović, Fahrudin Sinanović, Samir Karić, Abdulah Suljkanović, Mirsad Zulić, Ramo Abidović, Sedin Selimović, Nedim Selimović

 

Fahrudin Sinanović (bhplus.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

afrikagladFotograf Kevin Carter je u 33. godini života izvršio samoubistvo, zarobljen u slikama živih sjećanja na ubijanja i leševe... bol... djecu koja umiru od gladi.

Fotograf je Kevin Carter. Rođen je 1960. u predgrađu Johannesburga, Južnoafrička Republika.

Kao mladić, svjedočeći južnoafričkom aparthejdu, prepoznao je ono što mnogi bijeli ljudi nisu željeli vidjeti, uključujući i njegove roditelje.
Služeći vojsku doživio je probleme jer su ga smatrali “ljubiteljem crnaca” ("nigger lover").

Dobio je žestoke batine kada je stao u zaštitu jednog crnog čovjeka. Osjećajući da se nalazi na strani loših momaka odlučio je dezertirati.

Pod lažnim imenom David radio je neko vrijeme kao DJ. U tom periodu, istraumatiziran, ogorčen i generalno rastrojen prvi put pokušava izvršiti samoubojstvo.

Preživio je. Vraća se u vojsku da dovrši službu, a nakon toga počinje raditi kao sportski fotograf za Johannesburg Sunday Express.

Sa počecima pobune protiv aparthejda, Carter kao fotograf uzima aktivno učešće prikazujući svu brutalnost sukoba.

Prvi je fotograf koji je snimio izvršenje monstruoznog kažnjavanja gdje se optuženiku (uglavnom kolaboracionistima sa režimom) stavlja guma oko vrata i tijela nakvase benzinom, a potom zapali.

Umiranje kažnjenika traje i do dvadeset minuta. Nije mu bilo jasno ima li uopće smisla to fotografirati?

U vezi sa tim fotografijama sam je izrazio sumnju da možda prisustvo kamera potpiruje želju za takvom vrstom brutalnosti.

Zbližio se sa nekolicinom fotografa među kojima su Ken Oosterbroek, Joao Silva i Greg Marinovich. U periodu unutarnjih sukoba u JAR-u izlažu se velikim opasnostima svakodnevno riskirajući vlastite živote.

Zbog svog stila rada, postaju poznati kao “Bang-bang klub”. Kako bi se lakše suočili s opasnostima, te približili uličnim ratnicima, Carter kao i još neki uglavnom su drogirani.

Dok većina ostaje na marihuani, Carter počinje koristiti sve jače i teže droge.

Za fotografiju iz 1990. godine na kojoj jedan član ANC-a probada pripadnika Zulua, Greg Marinovich dobija Pulitzera.

Lešinar koji čeka svoju gozbu

Dok je najveći broj fotoreportera odlazio ka Bosni, Carter zajedno sa Portugalcem Silvom 1993. godine odlazi u Sudan. Slijeću 11. marta sa avionom koji dovozi humanitarnu pomoć. Na aerodromu je dočekao prizor izgladnjelih ljudi nalik skeletima.

Odmah počinje fotografirati. Udaljio se malo od kampa i ugledao je nevjerovatan prizor.

Pred njim je bila izgladnjela djevojčica za koju je pretpostavio da pokušava puzati prema UN-ovom kampu. U tom trenu slijeće i lešinar.
Fotografija je snimljena 1993. godine tijekom humanitarne katastrofe u Sudanu.

Vladala je nestašica hrane. Ljudi su izgledali poput onih na snimcima iz Auschwitza.

Zbog ove fotografije Kevin Carter je 1994. godine proglašen dobitnikom Pulitzerove nagrade.

Fotografija prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema selu Ayod, gdje je bio smješten kamp Ujedinjenih naroda. Bio je udaljen samo jedan kilometar od mjesta na kome je fotografija nastala. Na fotografiji se ne vidi kamp UN-a, ali je tu lešinar koji nad zgrčenom djevojčicom čeka svoju gozbu.

New York Times je objavio fotografiju 26. marta 1993. kao metaforu stanja u Africi. Fotografija je šokirala cijeli svijet.

Hiljade ljudi je reagiralo prevashodno u želji da saznaju šta se desilo sa djevojčicom. Da li je preživjela?

Objavljena je dodatna informacija o tome da je djevojčica smogla snage da se udalji od lešinara, ali da je njena sudbina nepoznata.
Pretpostavlja se da je snimljena djevojčica poput mnogih umrla.

Šta se sa njom dogodilo nije znao ni Kevin Carter.

Fotografija je utjecala na mnoge da shvate da postoje hiljade djece čija je sudbina bila da se nađu u okruženju lešinara.

Odgovornost fotografa, a ne onih koji vladaju

Ipak, umjesto priče o stvarnim lešinarima u Africi, mnogima su bile zanimljivije ptice.

Umjesto priče o uzrocima stanja u Africi, više se pisalo o dodatnim kontingentima humanitarne pomoći.

Umjesto priče o kroničnoj pasivnosti UN-a i njihovoj funkciji, mnogima je bilo važnije to da fotograf nije učinio ništa da bi pomogao djevojčici, osim što ju je uredno kadrirao zajedno sa pticom.

Ne umanjuje to njegovu osobnu odgovornost, ali čudan li je svijet gdje se u takvim situacijama odgovornost očekuje od fotografa, a ne od onih koji vladaju moći, novcem i oružjem.

Priča svedena na individualnu krivicu izgledala je zbilja potresnom. Navodno je Carter čak dvadeset minuta čekao u nadi da će lešinar raširiti krila. Potom je otjerao pticu.

Sjeo je ispod jednog drveta i zapalio cigaretu. Plakao je i obraćao se Bogu.

Morao je osjetiti da je to to. To je ta fotografija. Onaj trenutak koji vjerovatno svaki fotograf želi i ne želi da dočeka.

Kako stoji u opisima ove scene, a o kojima je pričao njegov prijatelj Silva, očigledno Carter nije uzeo djevojčicu, niti ju je prenio do kampa. Pretpostavljalo se da su njeni roditelji tu u blizini, u redu za humanitarnu pomoć.

U biti, Carter se držao i uputstava o načinu ponašanja novinara u Sudanu. Naprimjer, jedno od uputstava za novinare u Bosni bilo je „uvijek budi ljubazan sa lokalcima“.

Ne znam šta je još pisalo onim koji su dolazili u Bosnu, ali u Sudanu novinari nisu smjeli dirati žrtve gladi zbog rizika da bi se mogli zaraziti nekom bolešću.

Dva lešinara na fotografiji

Bez obzira na to, kritičari Carterove ignorancije na fotografiji su pored djevojčice vidjeli dva lešinara. Jednog kojeg vidimo i drugog koji je fotografiju snimio. Trećeg ne spominju.

Rasprave o ovoj temi će se posebno rasplamsati nakon što mu je 12. aprila 1994. javljeno da je osvojio Pulitzerovu nagradu.

Pogođen ovakvim napadima branio se vlastitim profesionalizmom. Ni nagrada kao ni riječi hvale kolega i prijatelja nisu mogle umanjiti depresiju koja ga je obuzimala.

Drogiranje je dodatno otežavalo situaciju. Čitav niz događaja nije mu išao u prilog.

Samo šest dana nakon informacije o nagradi, njegov prijatelj Oosterbroek ubijen je u Tokozi. Marinovich je teško ranjen. Njegova depresija bila je sve gora i gora, a zbog drogiranja ga ostavlja  djevojka.

Imao je i finansijske probleme, a uslijed teškog mentalnog stanja i droge, sve češće mu se događaju profesionalni propusti.

Radeći za Time prvo je prespavao avion za Mozambik, a nakon šest dana provedenih tamo izgubio je sav snimljeni materijal.

Dvadeset i sedmog jula 1994, u 33. godini života, izvršio je samoubojstvo. Bio je u depresiji, u dugovima, bez para, zarobljen u slikama “živih sjećanja na ubijanja i leševe... bol... djecu koja umiru od gladi, ranjenu djecu…”

Za razliku od ljudi koji mu s pravom nikada neće preći preko činjenice da nije pomogao djevojčici, mnogi profesionalni fotografi i novinari osjećaju duboko razumijevanje prema svim Carterovim slabostima, manama i greškama.

Čovjek kojem je uspjeh donio smrt

Ako vam je biti fotograf posao, to se značajno razlikuje od postavljanja fotografija na Instagramu ili Facebooku.  

Kao i profesionalno obavljanje bilo kojeg posla, nije lahko biti ni fotograf. Klikate, klikate i klikate... Čekate svoju sekundu. Onda, jednog dana razvijete film i na njemu ugledate lešinara pored djeteta koje umire od gladi.

Shvatite da napokon imate „remek-djelo“, fotografiju po kojoj će vas svi prepoznati. Zagledajući fotografiju tražite sebe na njoj. Osjećate da je ta fotografija poput fotke iz vaše osobne karte.

Gledate čas u dijete, čas u lešinara... Tražite... Pitate se: "Gdje sam tu ja?"

Odjednom, cijeli svijet vam se sruši i dobijete sekundu da se odlučite izabrati između uloge djeteta koje umire ili lešinara.

To je priča Kevina Cartera, čovjeka kojem je uspjeh donio smrt.

Što se tiče Afrike situacija je još gora. Širom kontinenta i dalje UN-ovim avionima stižu kukuruz i riža, dok velike sile otvaraju banke, a korporacije nemilosrdno iskorištavaju rudnike zlata, dijamanata i sve on čime je Bog obasuo taj predivni kontinent i te lijepe ljude.

Umjesto da su sila, cijeli život gledamo njihovu izgladnjelu djecu, ponižene ljude, oboljele od side, drogirane polugole ratnike-divljake sa modernim puškama zapadne proizvodnje.

Za to vrijeme svijet, bez osjećaja osobne krivice, raspravlja o moralu Kevina Cartera i njegovoj fotografiji crno-bijelog svijeta u koloru.

 Nihad Kreševljaković (Al Jazeera)

 Saznajte još na Al Jazeeri Balkans: Pakistan ne odustaje od nuklearnog oružja

 

 

ponedjeljak, 19 Oktobar 2015 00:00

Na Ahiret preselio profesor Munib Maglajlić

Ocijeni...
(0 glasova)

maglajlicNa Ahiret je danas preselio prof. dr. Munib Maglajlić, jedan od naših najistaknutijih intelektualaca. 
Rođen je 1945. u Banja Luci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij iz književnosti, a zatim i doktorsku disertaciju o bošnjačkoj usmenoj baladi odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka i rasprava, pretežno o bošnjačkoj usmenoj književnosti te priredio niz antologija i različitih zbornika sa istog područja. Posvetio se aktivnom učešću u radu nevladinog građanskog udruženja Bošnjaka "Preporod". Od 1994. radio je na Odsjeku za južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Njegova djela su od izuzetne važnosti za kulturu i povijest književnosti naše domovine.

Munib Maglajlić: Ogledanje na temu: ime, jezik i pismo, domovina, država


Ime. Složeno i dramatično političko stanje u kojem se bošnjački narod zatekao na prijelomu iz XIX u XX stoljeće, na jednoj, kao i ono u kojem se našao u posljednjoj deceniji XX stoljeća na drugoj strani, odredili su i udaljavanje od i povratak historijskom narodnom imenu. Obično se ideja bošnjaštva kao interkonfesionalne i nadnacionalne kategorije veže za austrougarsku vlast u Bosni i njenog ministra Benjamina Kallaya, a zapravo se zamisao o "Bošnjacima triju vjera" začela i rano doba života provela već potkraj osmanske vladavine. Pri tome je Kallayeva zasluga što je ovoj ideji "državne nacije" u Bosni pod okriljem Carevine ponudio i varijetet u vidu naizgled prihvatljivijeg bosanstva, što je dakako bilo neprihvatljivo za probuđene nacionalizme u Bosni pod budnim okom i nadzorom matica. Ponuđeno bošnjaštvo/bosanstvo, kao spasonosno rješenje za ublažavanje narastajućih nacionalističkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihvaćeno od onih kojima je bilo nuđeno (Srba i Hrvata) i bilo je, ustvari, grubo odbačeno. Paradoksalan, ali logičan učinak ove prakse ogleda se u pojavi da su se od bošnjačkog "imena i pridjeva" udaljili i oni kojima je to historijski i praktično pripadalo - Bošnjaci, koji su pod vjersko kao etničko ime - Musliman - utekli ne samo zato što im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otuđeno i korišteno u političke svrhe, nego dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na vjerskom razlikovanju, tj. ističući da su pripadnici islamske vjere - muslimani. U decenijama koje su slijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali su bošnjaštvo - bez krivice Bošnjaka za to - sa unitarističkim nastojanjima, čijim su se žrtvama unaprijed osjećali. Sve izneseno uticalo je vremenom na sticanje omraženosti uz bošnjaštvo, što je u nacionalističkoj historiografiji za vrijeme Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podržavano jer se na taj način pospješivao u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i nacionalističkih previranja koncem šezdestih godina XX stoljeća, nisu posegnuli za svojim historijskim imenom, kada im je uz državnu zaštitu omogućeno da se na popisu stanovništva izjasne kao zaseban narod, nego su se zadovoljili sa odranije stečenim vjerskim kao etničkim imenom (Musliman). Oživljavanje bošnjačkog narodnog imena u emigranstskoj publicistici te u vrijeme, koje prethodi prvim parlamentamim izborima u BiH nakon završetka drugog svjetskog rata (konac osamdesetih), probudili su svijest u Bošnjaka samo do mjere da su na popisu stanovništva ondašnje Jugoslavije (1991) u ogromnoj većini svoj jezik označili bosanskim. Konačno, odsudan povratak Bošnjaka svom historijskom narodnom imenu desio se u toku odbrane od Agresije na R BiH, što je ozvaničeno na Prvom bošnjačkom saboru, s jeseni 1993.godine.

Jezik i pismo. Bošnjaci svoj maternji jezik odvajkada nazivaju bosanskim. Činjenica da su neki franjevački pisci u Bosni također nazivali svoj jezik bosanskim ne dovodi u pitanje kontinuitet pojave o kojoj je riječ i tiče se zajedničkog bosanskog okvira naroda koji stoljećima dijele isti životni prostor. S druge strane, ne ulazeći i raščlanjivanje ovog pitanja u hrvatskoj kulturi, ta pojava pripada prošlosti s obzirom na neupitnu odluku Hrvata u Bosni da svoj jezik označe kao hrvatski. Ni politička upotreba naziva za jezik, pri kraju osmanskog i tokom austrougarskog razdoblja u Bosni - koja je težila interkonfesionalnom i transnacionalnom značenju - ne osporava ustanovljeni kontinuitet. Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine - neutemeljena su i izvanlingvistička, zapravo: nacionalistička su i politikantska. Što se tiče pisma, u skladu sa ukupnim kultumim tokovima u balkanskom i evropskom okruženju, većina Bošnjaka danas koristi latiničko pismo. U predislamskoj eri narodnog života Bošnjaka, u srednjovjekovnom razdoblju, zajednička sa ostalim narodima u Bosni bila su pisma: glagoljica i oblik ćirilskog pisma zvani bosančica ili bosanska ćirilica, dok se korištenje arapskog pisma u Bošnjaka, arabice ili arebice, za potrebe izražavanja na maternjem jeziku, proteglo ne samo tokom dugog osmanskog razdoblja, kada je to pismo usvojeno i prilagođeno glasovnom sistemu bosanskog jezika, nego u manjoj mjeri i tokom austrougarskog razdoblja te slabašnoj niti sve do drugog svjetskog rata. Uz prevladavajuću upotrebu latiničkog pisma, među Bošnjacima se za izražavanje na maternjem jeziku koristi danas ćirilica još u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.

Odnos bosanskog jezika prema hrvatskom i srpskom u Bosni i šire (u kojem slučaju treba dodati crnogorski) u znaku je neosporne činjenice da riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i mnoge osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse. U odnosu na hrvatski i srpski, bosanskom i crnogorskom u znatnijoj mjeri nedostaju gramatički i normativno-pravopisni priručnici kojim bi se uredilo i discipliniralo korišten je jezika na razini i zajedničkog i posebnog. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od onog što je zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj. Slikovita izreka kojom relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, koja glasi: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu!", može se - za potrebe ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost te ponekad na složene međuodnose, i onome što je zajedničko, i u onome što je posebno - prikazati proširenje iskaza koji bi mogao glasiti, bez umišljanja da je sve zakovano dokraja: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, a Bošnjak ima kuću i dom i na domu domaćicu!" Razuman pristup pri uređivanju bosanskg jezičkog vrta vodiće računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika - uređivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda, besmislena je i predstavlja gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim nasušnim potrebama.Domovina.

Domovina. Domovina Bošnjaka su sve one zemlje u kojima oni čine starosjedilačko stanovništvo. U tom smislu Bosna ima središnji značaj, ali su domovinske zemlje za Bošnjake još Crna Gora i Sandžak, dok su ostali prostori bivše jugoslavenske državne zajednice - Srbija, Kosovo, Makedonija, Hrvatska i Slovenija - na različite načine za njih zemlje iseljenja. Današnje prisustvo u nekim od spomenutih prostora u vezi je sa iseljavanjem Bošnjaka u Tursku, koje je općenito bilo najmasovnije za bošnjački narod i u neujednačenim talasima odvijalo se čitavo jedno stoljeće - od austrougarske okupacije Bosne (1878) do sedamdesetih godina XX stoljeća. Veće i manje skupine Bošnjaka koje danas žive u Makedoniji i na Kosovu uglavnom su potomci onih bošnjačkih porodica koje su se tu zaustavile u nemogućnosti da se domognu Turske. U gastarbajterskom kretanju, koje je od kraja šezdesetih godina XX stoljeća bilo zahvatilo bivšu Jugoslaviju i u neujednačenom intenzitetu trajalo do njezina kraja, najvažnija od zapadnoevropskih zemalja iseljenja za Bošnjake postala je Njemačka. Ta okolnost pridonijela je da se u razdoblju velikih progona i izbjeglištva Bošnjaka, u vrijeme Agresije na R BiH (1992-1995), u Njemačkoj nađe najveći broj pripadnika bošnjačkog naroda, koji su tada potražili utočiste i u nizu drugih evropskih i prekookeanskih zemalja. Danas Bošnjaci žive, u većim ili manjim skupinama, u nekoliko desetina država u svijetu, kao davnašnji iseljenici, jučerašnji gastarbajteri ili skorašnji prognanici i izbjeglice. Općeprihvaćena je procjena da broj Bošnjaka koji danas žive širom svijeta premašuje broj onih koji žive u domovinskim zemljama.

Država. Najraniji državno-pravni okvir u kojem su Bošnjaci živjeli jeste Bosansko kraljevstvo. Nakon prodora Osmanlija u Bosnu i propasti Bosanskog kraljevstva (1463), državno-pravni okvir u kojem će Bošnjaci provesti dulje od četiri stoljeća postaje Osmansko carstvo. Padom Bosne pod osmansku vlast Bošnjaci su postali jedan od naroda u mnogoljudnoj i višenarodnoj svjetskoj imperiji, koja se na vrhuncu svoje moći prostirala na tri kontinenta (Azija, Afrika, Evropa). Bošnjaci su, kao muslimani, uživali određene povlastice u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi - učestvovali su u vlasti i obavljali najviše vjerske, vojne i upravne dužnosti, izuzimajući mjesto sultana- ali je temeljna nepogodnost za njih bila sadržana u okolnosti da je ideja narodne samosvojnosti bila prigušivana i konačno zatomljena, što je imalo dugoročne nepovoljne posljedice, sadržane u zakašnjelom nacionalnom buđenju u odnosu na komšije i susjede u Bosni (Srbe i Hrvate). Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mijenja se i državno- pravni okvir za Bošnjake, koji će narednih četrdeset godina provesti kao podanici Austrougarske carevine, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila "corpus separatum". I bez obzira na nepovoljnu činjenicu udaljavanja od narodnog imena, za Bošnjake su se u društvenom životu u austrougarskom razdoblju počeli odvijati neki procesi koji su bili od značaja za nacionalno osvješćivanje (borbe u Bosanskom saboru, osnivanje političkih stranaka, pokretanje političkih listova, borba za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju i sl). Položaj Bošnjaka u tri navedena državno-pravna okvira bio je svaki put drukčiji, počevši od temeljne, vjerske razine: bosanski krstjani u srednjovjekovlju, jedan muslimanskih "milleta" tokom četiri stoljeća pod Osmanlijama (1463-1878), muhamedanci (muhamedovci, muslomani, muslimani) pod habsburškom krunom, tokom četiri desetljeća austrougarske vladavine (1878- 1918). Razdoblje osmanske vlasti može se označiti i kao vrijeme u kojem su okolnosti pogodovale potiskivanju svijesti o narodnosnoj samosvojnosti - pri čemu nije od važnosti da li se radi o stvarnom ili hinjenom previđanju narodnosne samosvojnosti Bošnjaka od strane Osmanlija. U svakom slučaju, teško bi se moglo govoriti o smišljenoj antibošnjačkoj državnoj politici Osmanlija. Spontana je reakcija Porte, a ne posljedica sistemski razvijene smišljene politike, kada se iz Stambola guši Pokret za autonomiju Bosne pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića, kojem sa Porte biva uskraćeno ono što se u isto vrijeme daje knjazu Milošu Obrenoviću. S druge strane, u austrougarskom razdoblju izvjesno je provodena smišljena, ali vješto prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog klera. I dok je u austrougarskom razdoblju državna politika s obzirom na Bošnjake bila prikriveno protivbočnjačka, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) takvo usmjerenje vlasti bilo je manje-više otvoreno. Otimačina bošnjačke zemlje pod državnim nadzorom (agrarna reforma, čija je oštrica bila uperena protiv bošnjačkih zemljoposjednika) te osiromašenje i društvena skrajnutost Bošnjaka bili su uzeli takve razmjere da nije bila pretjerana slikovita izjava jednog tadašnjeg bošnjačkog političara koji je primijetio da je njegovom narodu ondanja vlast otela sve, osim ponosa (Džafer-beg Kulenović). Ipak, vještim taktiziranjem u parlamentarnom životu, bošnjački politički poslenici (prije svih Mehmed Spaho) uspjeli su održati kontinuitet posebnosti Bosne kao cjeline u ondašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici sve do šestojanuarske podjele zemlje na banovine. Protivbošnjačka praksa društveno-političkih struktura Kraljevine Jugoslavije dovela je u predvečerje drugog svjetskog rata Bošnjake kao narod u krajnje nezavidan položaj. Pronicljivi politički analitičar tadašnjeg stanja Bošnjaka. Suljaga Salihagić je u brošuri Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice duhovito ustanovio kako su Bošnjaci u to vrijeme, što se tiče državnih službi, napredovali jedino kao podvornici. Protivbošnjačka praksa nastavila se i u novom državno-pravnom okviru, u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji, usprkos činjenici da su Bošnjaci u antifašističkoj djelatnosti te u borbi za oslobođenje zemlje od "okupatora i domaćih izdajnika" dali nemjerljiv doprinos. Uz raniju "tursku krivicu" (napuštanje "vjere pradjedovske" i pristajanje uz "okupatore" Turke) na Bošnjake je stavljena dodatna hipoteka zbog njihovog učešća - u toku drugog svjetskog rata - u upravnim i vojnim strukturama fašističke tvorevine poznate kao Nezavisna država Hrvatska (kao državni činovnici, politički poslenici i domobrani), kao i u nekim vojnim jedinicama u sklopu Trećeg Rajha (SS "handžar-divizije"), mada je istovremeni bošnjački antifašistički doprinos, i u političkoj djelatnosti (muslimanske rezolucije, protiv progona Srba, Jevreja i Cigana), i u oružanoj borbi, bio mnogo značajniji. Ipak, zahvaljujući zaokruženom državnom školskom sistemu, Bošnjaci su - sada već u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji - dočekali bolje dane i došlo je do prave kadrovske eksplozije bošnjačkih stručnjaka u nizu područja, te izrastanja vrhunskih znanstvenika, umjetnika i sportaša, što se dobrim dijelom može dovesti u izravnu vezu sa radom Univerziteta u Sarajevu, kao i niza znanstvenih ustanova (brojni instituti različitog usmjerenja, ANUBiH). Taj bošnjački uspon na jugoslavenskom planu u području umjetnosti najavila je pojava dva vrhunska književna djela u istoj godini (1966), tj. Selimovićeva romana Derviš i smrt te Dizdareve pjesničke zbirke Kameni spavač, što če biti nastavljeno drugim djelima istih, kao i novih, mladih autora (Susić, Ibrišimović, Sidran, Horozović) te prošireno likovnu umjetnost (Berber, Hozo, Zec, Tikveša, Dragulj) i film (Kusturica) Sve je to doprinosilo jačanju "republičke državnosti" i vodilo zabrinutosti nosilaca nacionalističkih pretenzija prema BiH, koje će se - i sa najbližeg istoka i sa najbližeg zapada - na najgrublji način obznaniti, iako ne istovremeno, u vrijeme agresije na RBiH (1992-1995). Činu agresije prethodilo je priznavanje Bosni i Hercegovini prava na osamostaljenje (Badenterova komisija), što je s obzirom na ondašnje (ne)prilike i nedovoljnu pripremljenost probosansih snaga za otpor - podrazumijevalo posluženje ove zemlje i njezinih građana na krvnički pladanj: R BiH bila je pokošena, a da se zapravo nije ni uspjela uspraviti na noge. Bio je vidljiv vanjski pokazatelj o postojanju države (međunarodno priznanje u UN, uz evidentiranje agresije, a u međunarodnoj javnosti i genocida protiv Bošnjaka). U takvim okolnostima, dramatičnoj zbilji nedoraslo (SDA)bošnjačko vodstvo, kao domaćin na prostoru ostatka Bosne, nepovratno je trošilo politički kapital vlasništva međunarodno ovjerene tapije na R BiH kao državu, pristajući na pregovore sa SDS i HDZ-HVO krvnicima, te praveći se da ne vidi ili čak pospješujući unutaraje rastakanje ionako nejake multietničnosti vojske, policije i državnih struktura. U takvom razvoju događaja, nakon uvođenja kroz Ženevu i Vašington, uslijedio je Dejton, gdje su predstavnici R BiH konačno na karti ozvaničili ono što su u ranijim pregovorima - priznajući RS - već i najavili, tj. teritorijalno razgraničenje unutar Bosne i Hercegovine, gdje su se u historijskim granicama te zemlje našli sadržaji bez primjera u državno-političkoj praksi u današnjem svijetu: jed republika i jedna federacija, pri čemu učesnici u federaciji (pola)Bosni Hercegovine do dana današnjeg imaju različito mišljenje o pitanju karaktera federacije: jedni tvrde da je to federacija kantona, a drugi da je to federacija naroda. Da stvar bude gora, to dejtonsko rahitično čedo nikad nije ni prohodalo, ni na razini (na geografski pojam svedene) Bosne i Hercegovine, niti na razini federacije (gdje, bez obzira na promjene imena i taktiku, ne prestaje djelovati para-državica u kao-federaciji, Herceg-Bosna). Tako se Bošnjaci godinama nalaze u paradoksalnoj situaciji da, polazeći od nečega čega zapravo nema (federacija), govore o nečemu što ne postoji (državnost), pokušavajuči to povremeno i obilježiti. Cinično raspoloženi analitičari federalne političke zbilje vide u tom stanju i kaznu za Bošnjake, koji su u predizbomoj kampanji vezali zastave sa slabijim od moguća dva partnera u Bosni, koji se već ranije dogovorio sa jačim. Ili: Bošnjaci su zbog svoje političke lahkovjernosti kažnjeni da žive u kao-entitetu te da se odatle bore za državu Bosnu i Hercegovinu sa onima koji ju zapravo neće. Poražavajuće za Bošnjake jeste saznanje da je njihovo političko vodstvo licemjemo govorilo o jedinstvenoj Bosni, a u isto vrijeme - tj. od Lisabona i prije do Dejtona i poslije - radilo na njezinoj podjeli. Po tome su Bošnjaci zaista jedinstven narod u svijetu: dok su drugi ginuli i političkim sredstvima borili se da steknu državu, oni su to isto činili na putu razgradnje državno-pravnog okvira koji ih je mogao voditi izgradnji države. Ideja vodilja kratkovide političke pameti koja razmišlja na slijedeći način: Mi to nećemo tražiti (državno-pravna jedinica za svaki od tri naroda u Bosni), ali ćemo to ipak dobiti, jer to drugi odlučnije i upornije traže i međunarodna zajednica će to konačno odobriti da bi bio mir u Bosni - preskupo je koštala Bošnjake, jer danas, umjesto u normalnoj državi, žive na vjetrometini, u neograđenoj i nezaštičenoj zemlji predaka, koja je svačija i ničija: svačija je kada treba uvesti šta ko želi i to prodati jadnicima koji je nastanjuju, ili kada treba iz nje izvesti ono što se želi (uključivši i ono najvrednije: mladost, i to najbistriju i najpametniju); ničija je kada treba u nju ulagati, osim ako se radi o ulaganju koje se odnosi na (kratkoročne ili dugoročne) interese ulagača. Bošnjaci danas u svijetu u sređenim državama žive samo kao (jučerašnji) gosti-radnici ili (jutrošnji) prognanici. U domovini Bosni nemaju državu, a kako rade - neće je ni imati.


(Diwan, broj 5-6, 2002)
__________________________________________________


LITERATURA

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Što misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886;

Isti, Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1893;

Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. (Od g. 1463.-1850.), Sarajevo 1900;

Antun Hangi, život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1906;

Vladimir Ćorovič, Mehmed-beg Kapetanović. Književna slika, Sarajevo 1911;

Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912;

Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu, Beograd 1939;

Suljaga Salihagić,Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice, Banja Luka 1940;

Salim Ćerić, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Sarajevo 1968;

Atif Purivatra Nacionalni i politički razvitak Muslimana. (Rasprave i članci). Sarajevo 1969;

Smail Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Wien l973;

Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo 1974;

Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Sarajevo 1974;

Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Sarajevo 1976;

Kasim Suljević Nacionalnost Muslimana između teorije i prakse, Rijeka 1981;

Enver Redžić Muslimansko autonomaštvo i 13 SS divizija. Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo 1987;

Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718,Sarajevo 1989;

Muhsin Rizvić, Između Vuka i Gaja, Sarajevo 1989; Bosna i bošnjaštvo Zbornik radova , Sarajevo 1990;

Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana Sarajevo 1990;

Alija Isaković, O "nacionaliziranju" Muslimana, Zagreb 1990;

Senahid Halilović, Bosanski jezik, Sarajevo 1991;

Dževad Jahić, Jezik bosankih Muslimana, Sarajevo 1991;

Atif Purivatra, Mustafa Imamović, Ruzmir Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjastvo, Sarajevo 1991;

Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, Sarajevo 1992;

Ibrahim Kajan, Zavođenje Muslimana. (Budi svoj!), Zagreb 1992;

Alija Isaković, Rječnik karaktenstične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo 1992;

Nijaz Duraković Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993

Bosna, bošnjastvo i bosanski jezik Zbornik referata sa Osnivačke skupštine Matice Bošnjaka, Zurich/Wuppertal 1993;

Noel Malcolm, Bosnia-A Short History, London 1994;

Muhsin Rizvić, Panorama bosnjačke književnosti, Sarajevo 1994;

Đenana Buturović, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo 1995;

Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija Poezija Bošnjaka na orjentalnim jezicima, Sarajevo 1995;

Munib Maglajlić Usmena balada Bošnjaka, Sarajevo 1995;

Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo 1995;

Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine; Sarajevo 1996;

Šaćir Filandra, Bošnjaci i Moderna, Sarajevo 1996;

Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigracij, Monografija Bosanskih pogleda, Sarajevo 1996;

Isti, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1996;

Vera Kržišnik-Bukić, Bosanska identiteta med preteklostjo in prihodnostjo, Ljubljana 1996;

Munib Maglajlić, Programski ciljevi Bošnjaka u kulturi, Sarajevo 1996;

Hajrudin Numić, Bošnjaštvo i bosanstvo. Sarajevo 1996;

Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo, Sarajevo 1996;

Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo 1998;

Ibrahim Kajan, Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Zagreb 1998;

Simpozij o bosanskom jeziku (Zbomik radova), Sarajevo 1999;

Andrić i Bošnjaci. Zbornik radova - Bibliografija, Tuzla 2000;

Mustafa Imamović, Bošnjaci. Bosniaks, Sarajevo 2000;

Zija Sulejmanpašić, 13. SS divizija "Handžar": istine i laži, Zagreb 2000;

(Preporod)

petak, 16 Oktobar 2015 00:00

Dajte djeci nož!

Ocijeni...
(1 glasova)

dijetenozVeć sa 18 mjeseci, deca u Montesori jaslicama dobijaju u ruke nož za mazanje kako bi pravili sendviče. Zatim prelaze na sjeckanje mekanog voća kao što su banane. Na kraju, stižu i do nazubljenog noža. “Napredak je spor i nadgledan. Djeci se polako pokazuje kako da uhvate dršku, gdje da stave drugu ruku, kako da pridrže bananu,” kaže En Peri, direktorka Seton Montesori instituta i škola čikaške oblasti.

Baratanje noževima samo je dio Montesori programa, ali odražava osnovnu filozofiju njegovanja samostalnosti. Upravo onoga, što društvo kod djece guši.

Kako kaže Dejvid Lensi, antropolog i autor knjige “Antropologija djetinjstva”, odrastanje je nekad bilo ispunjeno oruđima poput čekića, mačeta, grabulja, avana…

Danas su jedine prave alatke koje djeca koriste – kašike i viljuške. Lensi upoređuje ovo sa iskustvom njegovog kolege iz amazonske prašume. Dijete iz plemena Piraha igralo se oštrim drugačkim kuhinjskim nožem, mašući naokolo, često i blizu svojih očiju, grudi i ruku. Kada mu je nož konačno ispao na tlo, majka, koja je za to vreme razgovarala sa nekim, podigla ga je i vratila mu u ruke.

Drugi antropolog zabilježio je stav roditelja iz plemena Aka u Centralnoj Africi. “Ne volim kad nam se djeca igraju sa mačetama, ali ako beba to želi, dozvolim joj. A ako se posječe i vidi krv, onda će i sama odustati od igre.”

Ovaj opušteni roditeljski stav potiče od nevoljnosti roditelja u određenim kulturama da nametnu svoju volju drugima, pa čak ni djeci, kao i u vjerovanju da djeca moraju učiti istražujući, pa makar to bilo i opasno.

Stručnjaci smatraju da odlaganje upoznavanja djece sa alatima remeti njihov prirodan razvoj i guši radoznalost. Isto kao kad se navikavanje na nošu odlaže do polaska u školu, kaže Elizabet Norman, direktorka u Brikston Montesori školi iz Čikaga: “Bespotrebno stvarate zavisnost. Zašto biste to činili djetetu?”

 

(Npr.org)

ponedjeljak, 12 Oktobar 2015 00:00

Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski

Ocijeni...
(1 glasova)

bosancicaNakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci.

„U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.“

Ovako počinje povelja bana Kulina, koja je napisana 29. augusta 1189. godine, na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom.

Bosančica je, opet, autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i ostalim krajevima.

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i istoričara.

Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu istoriju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument kojeg je izdao jedan bosanski vladar vladaru, tačnije knezu druge države.

Vjerovatno je ovih par ispisanih redova, koji predstavljaju istorijski fakt, sasvim dovoljno da možemo reći da bosanski jezik postoji.

'Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac'

Ustavom BiH definisana su tri službena jezika - bosanski, hrvatski i srpski, te dva pisma - ćirilica i latinica.

Ne tako rijetko, naići ćete na objašnjavanja korištenja jezika u BiH, pa tako stoji da je bosanki jezik - jezik Bošnjaka, hrvatski - Hrvata, a srpski - Srba. U tom kontekstu danas tvrde da bosanski jezik ne postoji, te su ga preimenovali u "bošnjački".

Nakardna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci, jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski.

Prihvatam da svako govori jezikom kojim želi i bilo bi krajnje netolerantno ne dozvoliti ljudima da biraju, kada već mogu birati, jezik koji osjećaju maternjim, ali ne prihvatam tvrdnju da jezik kojim govorim i pišem ne postoji, samo zato što se zove - bosanski.

Kome i zašto smeta Bosna, smeta bosanski?

Ne mogu se sjetiti da li sam ovu rečinicu čula u okviru serijala „EX files“ ili „Ritam Balkana“ na Al Jazeeri Balkans, ali se dobro sjećam rečenice koju prenosim po sjećanju: “I dok je Bijelo dugme punilo stadione i dok su svi pjevali 'Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac', niko ovo Bosanac nije smještao u negativan kontekst, a najmanje u kontekst nacionalog isticanja, što ne bi bio slučaj da je refren glasio 'Tako ti je mala maja kad ljubi Hrvat ili Srbin'.“

Možda je baš to osnovni problem nepriznavanja bosanskog jezika.

Pričati o Kulinu banu

Ja ne znam da li ću ja doživjeti da jednoga dana svi građani ove zemlje uz svoju nacionalnu pripadnost ne vežu maternji jezik i ne određuju ga tim osjećajem. Ne znam da li ću doživjeti da prihvatimo naše istorijsko jezičko bogatsvo?

Svi oni koji negiraju njegovo postojanje, ne poznaju niti minimum bosansko-hercegovačke istorije, ne poznaju porijeklo Kulina bana, ne znaju da je do pred kraj života bio odan Crkvi bosankoj.

Novinar i istoričar William Miller 1921. godine je o Kulinu banu pisao: “Narod ga smatra za ljubimca vila, a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pričati o Kulinu banu' je omiljena uzrečica o nekome ko govori o dalekoj prošlosti, kada su šljive stenjale pod teretom plodova, a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama.“

Ne znaju da je za vrijeme vladavine Bana Stjepena Kotromanića 1326. godine anektiran/pripojen veći dio Huma – Hercegovine, te ja tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu.

Sigurna sam da ne znaju da je i ban Stjepan podupirao Crkvu bosansku, mada je, najvjerovatnije bio pravoslavne vjere.

Mada kralj Tvrko zaslužuje puno više, ipak puno o njemu i njegovoj vladavini dovoljno govori sljedeće - za vrijeme Tvrtkove vladavine Bosna je bila najmoćnija zemlja na zapadu Balkana.

Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića, za koju se vjeruje da je ispisao logotet Vladoje, jedan od najboljih majstora ćirilice, koji pri pisanju ove povelje uzima u obzir navike bosanske sredine, tačnije vrijednosti i duha bosančice.

Možda ni ja ovaj tekst ne bih pisala da u pozadini negiranja postojanja bosanskog jezika ne leži negiranje postojanja Bosne i Hercegovine.  

Rijeki su, naročito oni malo stariji, koji bar jednom nisu pogledali monodramu Josipa Pejakovića “On meni nema Bosne“.

Čini mi se ne mogu ljepše završiti ovaj tekst do završnim tekstom ove monodrame: “Ljudi moji, sjednem ja u onaj autobus, a meni srce velikačko, hoće da izleti iz ovih mojih prsa. Bosna se moja približava, moja najrođenija... A ne prođe malo, a pukla ona Bosna, sva zelena i čista k'o potok, oni bistri u planini. Gledam ja onu ljepotu i mislim se, reko' - 'Gdje si čovo sa brkovima da viđaš ovo?' Ne prođe malo, dođem i kući, pita me žena: “Što se vrati crni Slačine?“, reko' – 'On meni nema Bosne! On meni nema Bosne!'“

A ja dodajem „On meni nema bosanskog jezika“.

 

Nataša Gaon-Grujić (Al Jazeera)

ponedjeljak, 21 Septembar 2015 00:00

Čitanje je hrana za mozak

Ocijeni...
(0 glasova)

djecaRoditelji znaju da je čitanje djeci izvrstan oblik učenja. Čitanje, osim što omogućuje učenje, istovremeno potiče specifične funkcije mozga koje su osnova kasnijem učenju u životu djeteta.

U ovom tekstu donosimo vam deset načina na koji rituali čitanja mogu poticati dijete na kasnije uspješnije učenje.

  1. STVARANJE POSEBNOG MJESTA ZA ČITANJE
Osigurajte stalno mjesto za čitanje, mjesto na kojem će se vaše dijete osjećati sigurno i ugodno. Smjestite se na omiljenom kauču, okruženi omiljenim igračkama i pokriveni omiljenom dekicom.
Ovim POTIČETE VIŠE-SENZORNI RAZVOJ MOZGA. Kada se vaše dijete osjeća sigurno i ugodno, svi osjeti (njuh, okus, sluh, vid i dodir) su stimulirani. Vaše dijete će povezivati čitanje s ugodom, čitanje će postati nešto čega će se ono rado sjećati i rado mu se vraćati.

  1. PRIBLIŽITE SE
    Osigurajte djetetu osjećaj sigurnosti tako što ćete ga posjesti u krilo ili ga smjestiti što bliže sebi.
    Ovime SMANJUJETE IZLUČIVANJE KORTIZOLA U MOZAK. Kortizol je hormon koji djeluje poput obrambenog mehanizma kada su ljudi prestrašeni ili se osjećaju nesigurno. Ovaj hormon može ometati učenje. Kada dijete sjedi što bliže vama (tijela vam se dodiruju), kortizol se luči značajno manje.
  2. JAČAJTE DJETETOVE POTENCIJALE ZA UČENJE
    Počnite s kraćim pričama. Ubrzo ćete primijetiti da se djetetova pažnja povećala, pa nedugo zatim kako se opet povećala i tako stalno.
    Ovime POVEĆAVATE ZONU proksimalnog RAZVOJA. Ova "zona" je razlika između onoga što dijete može naučiti samo i onoga što može naučiti uz pomoć odrasle osobe. Kako postupno povećavate vrijeme čitanja, dijete postaje sve pripremljenije za samostalno učenje.
  3. DRAMATIZIRAJTE
    Koristite različite glasove, različite zvukove i sl. Kad čitate naglas, dramatizirajte različite likove.
    Ovime POTIČETE SLUŠNU PERCEPCIJU DJETETA. Kad je dijete u prilici slušati različite zvukove, ne samo da time priča postaje zabavnija, već kod djeteta potiče razvoj vještina kritičkog slušanja.
  4. ČITAJTE POMOĆU PRSTIJU
    Dok čitate naglas, prelazite prstom ispod riječi, "podcrtajte" prstom naslov, autora i glavne riječi u priči.
    Ovime pomažete USVAJANJU SMJERA ČITANJA OD LIJEVA NA DESNO. Slijedite li riječi prstom, usmjeravate i djetetovo oko da prati tekst od lijeva prema desno.
    Osim toga, POTIČETE FONEMSKU SVJESNOST. Fonemska svjesnost je mogućnost da čujemo, identificiramo i koristimo zvukove u govornom jeziku. Čuti glas u riječi prvi je korak učenja čitanja.
  5. ČITAJTE PONOVNO I PONOVNO
    Možda ste se vi i zasitili jedne te iste priče koju vaše dijete voli stalno slušati, ali postoje razlozi zašto djeca žele čuti neku priču ponovno i ponovno.
    Time djeca ORGANIZIRAJU MIŠLJENJE VIŠEG REDA. Kada dijete čuje ili čita priču ponovno i ponovno, ono se uči predvidjeti ishode na osnovu prethodnog iskustva i prepoznavanja poznatih rečenica.
    RAZVIJAJU PAMĆENJE – čitanje iste priče ponovno i ponovno pomaže djeci razviti vještine pamćenja.
  6. OSVIJESTITE
    Istaknite slike, oblike, boje i brojeve stranica naglašavajući ih dok čitate.
    Ovime potičete RAZVOJ VIZUALNE PERCEPCIJE. Isticanjem različitih elemenata tiskanog teksta ili slike pomažete djetetu uočavati detalje na tiskanom materijalu.
  7. SNAGA RIJEČI
    Govorite što je moguće normalnije, no budite svjesni da naglašavate riječi što točnije i jasnije. Vaše vas dijete vrlo pozorno sluša!
    Ovime potičete RAZVOJ GOVORA. Kada vas vaše dijete sluša, ono sluša jezik koji se govori. To je proces u kojem pomažete djetetu da svoje misli pretoči u riječi i da istovremeno nauči osnovna pravila korištenja jezika.
  8. USPOREĐUJTE I UOČAVAJTE RAZLIČITOSTI
    Uspoređujte dok čitate, npr. možete pitati dijete: "Koje je drvo više?", ili možete unositi elemente stvarnog života: "Ti imaš smeđu kosu, koje je boje kosa Snjeguljice?"
    Ovime potičete ANALITIČKO MIŠLJENJE. Uspoređivanjem i uočavanjem različitosti djetetu pomažete prepoznati odnose među stvarima i uočavanje različitosti i sličnosti.
  9. PRIČANJE PRIČE PO SJEĆANJU
    Nakon što ste zajedno pročitali priču, propitajte dijete što se dogodilo na početku i na kraju priče, koji su glavni likovi i što im se dogodilo i sl.
    Ovime potičete MIŠLJENJE VIŠEG REDA. Dok dijete pokušava objasniti događaje svojim riječima, stimulira mišljenje višeg reda. Ovo može biti težak zadatak u početku, ali ubrzo ćete primijetiti kako je dijete naučilo procesirati informacije u višim kategorijama. Ova aktivnost istovremeno potiče i aktivnosti slušanja i razumijevanja.

 

(roda.hr)

Ocijeni...
(5 glasova)

arapskiArapski jezik govori više od 420 miliona ljudi uz oko 3,5 miliona Arapa koji žive samo u Americi i 5 miliona Arapa koji žive u Evropi, jedan je od šest službenih jezika Ujedinjenih naroda. Službeni jezik je u 27 država svijeta. Trenutno je peti jezik po rasprostranjenosti u svijetu koji dolazi iza kineskog, engleskog, španskog i hindu / urdu.

Arapski jezik ima više od 100 000 korijena iz kojih je izvedeno 20 puta više riječi. Postoji više od 20 ispisanih tomova izvedenica arapskog jezika.

Znate li zašto Arapi pišu zdesna nalijevo? Naime, jednostavnije je bilo uklesati slova na kamenu ploču zdesna nalijevo. Takvo su pisanje prvi koristili Feničani dok Grci nisu započeli slijeva nadesno.

Arapsko pismo ima 28 slova i svi su suglasnici. U arapskom jeziku nema posebnih slova za oznaku samoglasnika, nego za samoglasnike služe posebni znakovi koji se stavljaju nad suglasnike ili ispod njih. Većina arapskih slova ima različite oblike, no ti oblici nisu beskonačni; najčešće tri ili četiri. Također, arapsko pismo ne poznaje veliko i malo slovo, niti ima razlike između pisanih i štampanih slova.

Arapski je jezik najbrojniji od svih semitskih jezika.

Postoje različiti dijalekti, ali standardni jezik je arapski i svi Arapi se mogu međusobno razumjeti ako govore standardnim arapskim jezikom.

Arapski jezik je poput spužve; upio je puno riječi iz različitih kultura. Primjera radi, u Alžiru je osjetan francuski utjecaj te postoji jedan 'međujezik' koji nije ni arapski niti francuski nego mješavina. Tako je, primjerice, i u Libiji, gdje je osjetan utjecaj Italije.

Isto tako postoji više od 70 kaligrafskih stilova te da su pravila u kaligrafiji povezana s matematikom.

Primjera radi, postoji tzv. stil kufi za koji čak i izvornim govornicima treba neko vrijeme da pročitaju riječ napisanu njime.

Arapski jezik predstavlja i neodvojivi segment historijskog i kulturno-civilizacijskog identiteta ne samo bošnjačkog nego i drugih naroda naše države. U obrazovnom sistemu na području BiH u kontinuitetu je prisutan od kraja 15. vijeka pa sve do danas:

Prvo, u vjerskim odgojnim institucijama, a krajem devetnaestog vijeka, arapski jezik, kao jezik svjetske kulture i civilizacije, ulazi i u svjetovne škole.

Drugo, vijekovima je ostao jezik nauke, kulture i napredne misli u BiH na kojem je napisan ogroman broj djela u oblasti religije, književnosti, jezika, logike, filozofije i historije.

Arapski se udomaćio i kod nas

-  Riječi koje su se u potpunosti adaptirale tako da više i ne osjećamo njihovo orijentalno porijeklo, kao npr:

šafran, alkohol, limun, nafta, sat,...

-  Riječi koje se smatraju nezamjenjivom leksikom, npr.:

čaj, dinar, duhan, džamija, džennet, džehennem, džezva, hadžija, imam, islam, kafa, kesa,  munara, muftija, mujezin, musliman, marama, sapun...

-  Riječi za koje postoji određeni sinonim u jeziku primaocu, npr,:

alat/oruđe, inat/prkos, nar/šipak, sanduk/kutija...

Od sakralne leksike u okviru islamske vjere koja ne egzistira kod govornika drugih nacionalnosti je npr.: dova, ezan, ibadet, šehadet, šehid, fatiha, inšalah, mašalah, selam, resul, sedžda, sure, šart, ashabi, farz, sunnet, insan, dunjaluk, kijamet, dženaza, amidža, din, ahlak, kurban, merhaba, tespih, širk...

 

(dzematrahic.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

dijete9''Treba li moje dijete znati čitati prije polaska u školu?'' često je pitanje roditelja.
Prije nego li odgovorimo na to pitanje, evo nekih činjenica koje je dobro znati:
Čitanje je složena aktivnost koja ovisi o više sposobnosti i vještina koje se postupno razvijaju. Da bi dijete naučilo čitati, ono mora svaki glas u riječi prevesti u dogovoreni znak – slovo.
No, da bi moglo naučiti čitati (poznavati slova i povezivati ih u riječ), dijete mora savladati čitav niz vještina koje zovemo predčitačkim vještinama.
Predčitačke vještine su:
-rado slušanje dječjih priča i pjesmica;
-djetetovo razumijevanje onog što mu se priča ili čita;
-upoznavanje djeteta s karakteristikama teksta (slijeda teksta s lijeva na desno i odozgo prema dolje);
-uočavanje činjenice da se govor sastoji od rečenica, rečenice od pojedinih riječi, a riječi od slogova i glasova;
-uočavanje rime (svijest o tome da različite riječi imaju jednake skupove glasova: kra-VA – tra-VA);
-glasovna osviještenost (uočavanje prvog i/ili zadnjeg glasa u riječi);
-glasovna sinteza (sastavljanje riječi od pojedinih glasova);
-glasovna analiza (rastavljanje riječi na pojedine glasove točnim redoslijedom);
-abecedno načelo (pridavanje različitih simbola, slova, različitim glasovima);
-šifriranje i dešifriranje (pretvaranje glasova u slova i obratno).

Posljednje dvije navedene vještine predstavljaju učenje čitanja, koje se sustavno poučava u školi, i nije ga potrebno provoditi ranije.
No, da bi dijete moglo bez problema u školi usvojiti čitanje, potrebno je da prethodno, u predškolskom periodu, usvoji predčitačke vještine.

Predčitačke vještine su preduvjet za razvoj čitačkih vještina, a njihova razvijenost u određenom razdoblju djetetova razvoja može biti jasan znak hoće li dijete imati teškoća u čitanju u školi, pa i u odrasloj dobi. Stoga u vrtiću veliku pozornost pridajemo pravilnom razvoju tih vještina i njihovoj zastupljenosti u našem predškolskom programu.


Predčitačke vještine kod djece vrtićne dobi:
Dijete s 2 i 3 godine upoznaje se s tekstom, prepoznaje da netko upravo čita ili piše, i da pisani tekst nosi neku poruku, a svrha čitanja je da se ta poruka uoči i primi.
Oko 4. i 5. godine života dijete osvještava pojmove o pismu. To su: razlike među slovima, svijest o smjeru pisanja slijeva nadesno i odozgo-dolje, usvajanje pojmova: slovo, riječ, točka,... U ovom periodu pojavljuje se i osviještenost glasovne strukture riječi, tj. da se svaka riječ sastoji od zasebnih glasova. Ta svijest se u početku pojavljuje kao prepoznavanje rime, a kasnije kao prepoznavanje prvoga glasa u riječi.
Između 5. i 6. godine poboljšava se primjećivanje glasovne strukture riječi, što možemo vidjeti kao želju za igrom s rastavljanjem riječi na glasove, izmišljanje i uživanje u rimi. To omogućuje djetetu da tijek glasovnog govora podijeli u apstraktne jedinice (foneme) koji će odgovarati pisanim simbolima, odnosno slovima.
Između 6. i 7. godine, a kod mnoge djece i prije, javlja se svijest o povezanosti glasa i dogovorenog znaka za taj glas, tj. slova. Usvajanjem veze glasa i slova, dijete poboljšava predčitačke vještine raščlambe riječi na glasove.
Dijete je usvojilo predčitačke vještine, ako:

• Može rastaviti poznate riječi na slogove
• Prepoznaje i imenuje s kojim glasom počinje i s kojim glasom završava riječ
• Zna imenovati riječi na zadani glas (igra “na slovo”)
• Zna prepoznati je li zadani glas na početku riječi, na kraju ili u sredini
• Zna rastaviti jednostavne riječi na glasove
• Od pojedinih glasova zna sastaviti jednostavnu riječ (npr. M-A-M-A, O-K-O i sl.)
• Prepoznaje simbole slova i brojki

Okruženje koje potiče razvoj predčitačkih vještina
Kvalitetno djetetovo okruženje doprinosi razvijenosti predčitačkih vještina, i potiče dijete na korištenje pisanog jezika. To je okruženje bogato pisanim sadržajima, u kojem roditelji i odgajatelji pružaju pomoć kod buđenja djetetove svijesti o vezi između slova i glasova.
Već od najranije dobi možete dijete početi uvoditi u svijet knjiga kroz listanje i čitanje priča i bajki. Na taj način omogućujete djetetu razvijanje jezičnih vještina, slušne pažnje i govorne memorije te vizualne percepcije - svega onog što će mu kasnije trebati pri samom učenju čitanja i pisanja.


Ponovimo sada pitanje s početka:
Je li potrebno dijete učiti čitati i pisati prije polaska u školu?

Odgovor: ne, i to zato što:

• Dijete koje ima dobro razvijene (grafomotoričke) vještine korištenja olovke i crtanja crta brzo će naučiti pisati slova
• Dijete koje nauči pisati slova prije škole, može ih naučiti pisati na neispravan način, što mu može otežati učenje pisanja u školi
• Dijete koje ima dobro razvijene predčitačke vještine, brzo će i bez napora naučiti čitati
• Prvih dana u školi, dok će druga djeca usvajati vještine čitanja i pisanja, takvom djetetu može biti dosadno, pa možda i neće usvajati radne navike učenja kao druga djeca. To mu može predstavljati problem kada dođe vrijeme učenja onog njemu nepoznatog
• Važnije od usvojenosti vještine čitanja i pisanja je da dijete bude psihofizički zrelo za školu.

 

(zeko.hr)

Stranica 4 od 4

S5 Box