Vijesti iz svijeta
Svijet

Svijet (1644)

Ocijeni...
(0 glasova)

pozarSituacija s požarima u Sjevernoj Makedoniji je alarmantna, trenutno je aktivno 10 požara, a najozbiljnija je situacija u općini Makedonski Brod, kao i u regiji Pehčevo i Delčevo, prenosi Tanjug pozivajući se na makedonsku agenciju MIA.

Na lokaliziranju i gašenju požara angažirani su svi raspoloživi kapaciteti – lokalne samouprave, Centar za krizne situacije, vojska, policija i građani.

Pomoć je stigla i iz susjednih država, Srbije i Bugarske, a danas se očekuje i dolazak pomoći iz Slovenije u vidu 16 vatrogasnih vozila i 46 vatrogasaca.

Promjene iz sata u sat

Prema posljednjim podacima koje je jučer saopćio direktor Centra za krizne situacije Stojanče Angelov, u državi je 10 aktivnih požara.

Zbog alarmantne situacije, Upravni odbor za koordinaciju i upravljanje kriznim situacijama predložio je Vladi Sjeverne Makedonije da u roku od 30 dana donese odluku o postojanju krizne situacije na cijeloj teritoriji države.

„Situacija se mijenja iz sata u sat. Ne možemo unaprijed predvidjeti kako će se požari ponašati, jer isključivo suha vegetacija, visoke temperature i vjetar doprinose njihovom brzom širenju i promjeni pravca“, rekao je Angelov u izjavi za MIA.

On je najavio pomoć iz Slovenije i u avionima, a to je zatraženo i od Grčke i očekuje se, kako kaže, pozitivan odgovor.

Povučeni helikopteri

Za gašenje velikog šumskog požara u Pehčevu, koji je zahvatio sela Mačevo, Robovo i Umlena, prvo je poslano pet helikoptera, dva makedonska i tri srbijanska, ali su odmah po dolasku povučeni zbog izuzetno visokih temperatura.

Naporima stanovnika, vatrogasaca i svih uključenih spasen je manastir Svete Petke od požara.

Navečer su na području Prilepa bila aktivna dva požara, a bilo je i aktivnih žarišta u mjestu Lipac, u kumanovskom kraju.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

erdogan7Možda je logično pitati za cijenu koju bi okupatori mogli tražiti za unapređenje odnosa, pogotovo što Ankara pokazuje veću spremnost i želju da pristupi tome.

Tokom posljednjih nekoliko godina, iz Ankare i Tel Aviva dolaze znakovi da bi se odnosi dvije države mogli poboljšati, bez nekih konkretnih rezultata koji bi se iskristalizirali, i to iz više razloga. Međutim, ono što dolazi u posljednje vrijeme, konkretno iz Ankare, ukazuje da je navedeno postalo samo pitanje vremena, a čini se da je i Izrael ovog puta zainteresiraniji da odgovori na to.

Diplomatski odnosi između Turske i Izraela zamrznuti su 2010. godine nakon izraelskog napada na humanitarni brod Mavi Marmara koji je išao prema opkoljenom Pojasu Gaze. Iako su dvije strane normalizirale odnose 2016. godine, oni se nikada nisu vratili u prvobitno stanje.

Nakon upotrebe sile protiv demonstranata koji su učestvovali u marševima za povratak u Gazu te premještanja američke ambasade u Jerusalem 2018. godine, Turska je povukla svog ambasadora iz Tel Aviva i proglasila izraelskog ambasadora personom non grata na svojoj teritoriji. Od tada su u medije curjele vijesti o sastancima između dvije zemlje ili mogućem unapređenju odnosa između njih, s tim da se to nije sprovelo u stvarnosti.

Pokazatelji

Ankara je imenovala kulturnog atašea u svojoj ambasadi u Tel Avivu 9. jula ove godine, prvi put nakon 11 godina, odnosno od incidenta sa brodom Mavi Marmara. To znači da kultura i turizam mogu biti vrata kroz koja će bilateralni odnosi ući u novu fazu.

Dvanaestog jula, samo tri dana od imenovanja atašea za kulturu, turski predsjednik je nazvao novoizabranog izraelskog kolegu Isaaca Herzoga kako bi mu čestitao. Razgovarali su o bilateralnim i regionalnim pitanjima, naglašavajući da njihove zemlje imaju “veliki potencijal za saradnju na raznim poljima”, kako je navedeno u tweetu na nalogu turskog predsjednika. U drugom tweetu je naglasio kako je “nastavak komunikacije i dijaloga s Izraelom, uprkos svim razlikama u mišljenjima, od velike važnosti”.

Herzog je sa svoje strane potvrdio, kao i Erdogan, da su odnosi dvije zemlje “od izuzetnog značaja za sigurnost i stabilnost regije Bliskog Istoka”, i da su se njih dvojica složili da “nastave dijalog u cilju poboljšanja odnosa” između dvije zemlje.

Uzimajući u obzir formulacije koje su koristile obje strane, zatim da je telefonski razgovor trajao 40 minuta, kako je navedeno u medijima, i da je to prvi telefonski razgovor takve vrste u posljednjih nekoliko godina, može se reći kako je ovo jasan pokazatelj da bi uskoro moglo doći do unapređivanja odnosa između dvije strane. U najmanju ruku, to je pokazatelj jasne turske želje da se ide u ovom smjeru.

Omer Celik, glasnogovornik vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, rekao je da je razgovor dvojice predsjednika rezultirao “okvirom prema kojem treba postići napredak i preduzeti korake” između dvije strane vezano za dijalog o spornim pitanjima. Rekao je da Turska i Izrael imaju mnoga pitanja o kojima trebaju razgovarati vezano za saradnju, kao što su trgovina i turizam, ističući da će od sada biti “više konkretnih koraka” s Tel Avivom.

Još jedan od pokazatelja je i učešće izraelskog predsjednika na sajmu turske kafe, koji je organizirao novi ataše za kulturu u Zapadnom Jerusalemu. Tom prilikom je izjavio: “Ako se okupimo za jednim stolom uz kafu, možemo našu regiju premjestiti u bolju budućnost kroz kulturnu i saradnju na raznim poljima.”

Motivi

U decembru 2020. godine proširile su se vijesti da je Turska imenovala svog ambasadora u Tel Avivu u sklopu kampanje diplomatskih imenovanja. U nekim izvještajima je spomenuto čak i ime ambasadora koji je izabran. Do toga tada nije došlo, ali se razumjelo kao nešto što je u principu prihvatljivo za Ankaru, a da su možda ostali neki tehnički detalji koji se trebaju riješiti između dvije strane.

Istražujući razloge i motive koji su doveli do ovakve promjene na turskoj strani, čini se da je novi američki predsjednik Joe Biden zajednički nazivnik za niz regionalnih dešavanja koja uključuju Tursku i druge države. To se, između ostalog, odnosi na poboljšanje tursko-evropskih odnosa, te nastojanje Ankare da otvori novu stranicu u odnosima s nizom saveznika Washingtona, uključujući Egipat, Saudijsku Arabiju i, u nešto manjoj mjeri, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). Okupatorska država Izrael nije izuzetak u tome, jer se čini da u Ankari postoji uvjerenje da razvijanje odnosa s potonjom može ublažiti napetost s Bijelom kućom, što je trenutno prioritet za Tursku.

Također, pitanje istočnog Mediterana postalo je jasan prioritet turske vanjske politike u posljednje vrijeme. Ovdje dolaze do izražaja dvije važne stvari vezano za Tel Aviv iz perspektive Ankare. Kao prvo, mogućnost demarkacije pomorskih granica s tom stranom, što će ojačati poziciju Turske u suprotstavljanju Grčkoj. Turska još uvijek nema partnere po tom pitanju, izuzev sporazuma s libijskom Vladom nacionalnog jedinstva iz 2019. godine, a treba uzeti u obzir i usporeni tempo razvoja odnosa s Egiptom (a time i mogućnosti demarkacije pomorskih granica s tom državom).

Druga bitna stvar je razbijanje ose usmjerene protiv Turske u istočnom Mediteranu koju predvodi Grčka. Okupatorska država Izrael je temeljni stup ove ose i ima utjecaj na neke druge članove koje je čine.

Također, postoji i jasan fokus na aspekte povezane s kulturom, turizmom i trgovinom, jer oni ne predstavljaju sporna pitanja između dvije države, već je to nešto od čega obje strane imaju koristi. S druge strane, ta su pitanja značajna u kontekstu pada turskih ekonomskih pokazatelja u posljednje vrijeme, posebno u svjetlu pandemije korona virusa.

Nova izraelska vlada je okončala, barem privremeno, problem koji je predstavljao Netanyahu i njegova vladavina, što olakšava stvari i pomaže u smirivanju napetih odnosa. Turska je, po svemu sudeći, u tome vidjela priliku, jer smatra da je Netanyahu odgovoran za prethodno pogoršanje odnosa. Prema tome, postoji mogućnost za otvaranje nove stranice s novom vladom, posebno što se u zvaničnom turskom diskursu naglašavalo da problem postoji s izraelskom vladom i njenom politikom.

Cijene

Uzimajući u obzir sve navedeno, čini se da je u Ankari donesena odluka o nužnosti razvoja odnosa s okupatorskom državom Izraelom. Možda je najznačajniji pokazatelj toga spomenuti Erdoganov telefonski razgovor, koji prevazilazi zvanične diplomatske dimenzije razgovora o “regionalnim pitanjima od zajedničkog interesa” i drugim stvarima. Tu je i odgovor druge strane koji je došao kroz izjave Herzoga do ovog momenta.

Još uvijek nije jasno kojom brzinom bi se mogli razvijati odnosi između dvije države. Pored toga, nije sigurno da li je Tel Aviv zainteresiran za ubrzanje ovog puta i koliko je uopće spreman za njega. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Celik rekao, odgovarajući na pitanje o međusobnom imenovanju ambasadora, da “izraelska strana još nije spremna.”

U svakom slučaju, ako krenemo od toga da je odluka donesena, a da su ostalo samo detalji koji se odnose na vrijeme, formu i instrumente, doći će do određenog napretka u ovom ili onom smjeru u bliskoj budućnosti u odnosima između dvije strane, što nameće pitanje o cijeni koja će za to biti plaćena.

Prije svega, Tursku ovakav potez vjerovatno neće koštati ništa na unutrašnjoj sceni, iako ne postoji politički pritisak niti zahtjevi građana da se ide u pravcu razvijanja ovih odnosa. Pojedine ankete pokazuju da turska javnost nije oduševljena ovim korakom, što je podjednako stav pristalica vladajuće stranke i opozicije. Primjetno je da turska javnost slijedi političke odluke u sličnim pitanjima više nego što ih oblikuje, posebno kada su u pitanju odluke koje se predstavljaju u kontekstu nacionalne sigurnosti, podrške ekonomiji itd.

Na vanjskom planu, postoji cijena koju će Ankara platiti, a tiče se njenog imidža i kredibiliteta u regiji, posebno u očima palestinskog naroda. Tri su glavna razloga za to: prvo, Turska je uvijek predstavljala sebe kao jakog, a ponekad i jedinog, branitelja palestinskih prava pred politikom okupacije, što se ne uklapa sa željom za razvoj odnosa s Izraelom. Drugo, Turska je oštro kritizirala sporazume o normalizaciji odnosa između izraelske tvorevine i niza arapskih zemalja. Treći razlog je odabir vremena za ovakav potez, odnosno nakon bitke Mač Jerusalema i zločina koje su okupatori tokom nje počinili, kada su turska javnost i zvanični krugovi zauzeli snažne stavove i oštar diskurs.

Možda je logično pitati za cijenu koju bi okupatori mogli tražiti za unapređenje odnosa, pogotovo što Ankara pokazuje veću spremnost i želju da pristupi tome od druge strane koja je suzdržanija i promišljenija. Uz to se veže još jedno pitanje, a tiče se turskog odnosa s Palestincima, posebno s frakcijama otpora, odnosno u kojoj mjeri očekivano približavanje Ankare i Tel Aviva može utjecati na njih, pogotovo što se među uvjetima Tel Aviva u pogledu zbližavanja nalaze stvari koje se, naprimjer, tiču pokreta Hamas.

U konačnici, očekuje se da će se prvi koraci odnositi na ​​razvoj turizma, trgovinskih i kulturnih odnosa, na čemu će dvije strane moći graditi naredne korake. Međutim, nije sigurno da će odnosi između dvije države krenuti u pozitivnom smjeru, a kamoli da će se vratiti na ranije savezništvo, jer su vrlo male vjerovatnoće za to. Treba uzeti u obzir i konstantnu politiku koju Izrael provodi prema Palestincima, naročito u Jerusalemu i Gazi, jer se očekuje da će Turska otvoreno iznijeti svoje stavove o tome.

Međutim, ako dođe do povratka na politički put između Palestinaca i Izraelaca pod bilo kojim nazivom, to bi moglo pomoći da se ubrza proces unapređenja tih odnosa, na što je ukazao i predsjednik Erdogan u svojim tweetovima. Mogućnost za to povećava i posjeta palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa Turskoj u istom periodu kada je obavljen spomenuti telefonski razgovor. Sve su to pokazatelji početka nove faze koja je, po svemu sudeći, neizbježna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Saeed Al-Haj (Al Jazeera Balkans)

Ocijeni...
(0 glasova)

nezaposlenost1Godinama unazad, pa i desetljećima, demografi ukazuju na sve lošije demografske podatke kada je riječ o Hrvatskoj i činjenici da Hrvatska iz godine u godinu bilježi sve manji broj stanovnika. Prema navodima demografa prvi pokazatelji negativnih trendova uočeni su još tijekom 50-ih godina prošloga stoljeća ali se tome tada nije pridavalo previše pažnje. U međuvremenu su građani svjedočili ekonomskim krizama koje su potaknule iseljavanje u države zapadne Europe. Potom se dogodio Domovinski rat koji je doprinio razaranjima i iseljavanjem. Poslije Domovinskog rata, i godina smirivanja, Hrvatska 2013. godine postaje punopravna članica Europske unije što je značilo i mogućnost nesmetanog putovanja i zapošljavanja po državama EU i zapošljavanja. Uz sve to treba uzeti u obzir i činjenicu da su Hrvati, kao narod, sve stariji te da obitelji najčešće nemaju više od dvoje djece.

Otišlo 400.000 stanovnika

Rezultat svega toga je da Hrvatska, po mišljenju demografa Stjepana Šterca, trenutno ima manje od četiri milijuna stanovnika te da će se taj broj narednih godina nastaviti smanjivati. Procjenjuje se kako je Hrvatska u proteklih deset godina ostala bez gotovo 300.000 stanovnika, a u odnosu na prije 20 godina taj broj je manji i za 400.000 stanovnika. O kakvom broju se radi govori i podatak da toliko stanovnika zajedno nemaju tri najveća hrvatska grada nakon Zagreba – Split, Rijeka i Osijek. Tu je i činjenica da Hrvatska već godinama bilježi manji broj rođene djece u odnosu na broj umrlih.

Problem je dodatno veći kada se zna da su svoje domove napustili mladi i obrazovani građani dok su u svojim selima i gradovima ostali dobrim dijelom stariji građani. Tako je prema posljednjem popisu stanovništva, koji je proveden 2011. godine, u Hrvatskoj bilo 150 nestalih naselja diljem Hrvatske i to najviše na prostoru bivše općine Delnice te u Karlovačkoj i Istarskoj županiji. Kako je od posljednjeg popisa stanovništva prošlo deset godina i novi je u pripremi za očekivati je kako je praznih i nestalih naselja danas još i više.

O razmjerama „bijele kuge“ u Hrvatskoj govore i podaci vezani za Grad Vukovar. Tako je pred početak Domovinskog rata, 1991. godine, Vukovar imao preko 45.000 stanovnika. Popis stanovništva od prije deset godina rekao je da Vukovar broji nešto više od 27.000 stanovnika, među kojima je bio i veliki broj onih koji su se vodili da u gradu žive iako su zapravo živjeli u drugim dijelovima Hrvatske, u Srbiji ili pak negdje širom svijeta. Očekuje se kako će predstojeći popis stanovništva pokazati da Vukovar broji ispod 20.000 stanovnika. To smanjenje broja stanovnika vidi se i po školama gdje su neke od njih, prije 30 godina, imali i gotovo tisuću učenika. Iste te škole danas broje 250-300 učenika.

Razne mjere

O demografskim problemima u više navrata govorili su i čelnici države ali do sada, kako navode hrvatski demografi, nisu uslijedile nikakve konkretne mjere koje bi zaustavile ovaj trend i možda ga u skorijoj budućnosti preokrenuli. Upravo radi toga jedinice lokalne samouprave širom Hrvatske počele su uvoditi svoje mjere kako bi zaustavili iseljavanje sa svojih prostora ali i privukli neke da se vrate svojim domovima ili pak dosele. Slijedom toga postoji niz najrazličitijih mjera načelnika i gradonačelnika poput darovanja zemljišta, nekretnina, povećanja naknada za rođenje djeteta, izgradnje novih naselja, osiguravanja stanova, poslova… U nizu tih mjera su i isplate stipendija, sufinanciranje boravka u dječjim vrtićima, nabavka školskih udžbenika, kupovina preobuće za školu, podmirenje dijela troškova režija za obitelji sa troje i više djece…

Prema podacima Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade Općina Pašman, u Zadarskoj županiji, jedan je od najboljih primjera u isplati naknade za rođenje djeteta. Ova općina isplaćuje najveće iznose za rođenje prvog i drugog djeteta. Prema službenim podacima Općina Pašman za prvo dijete izdvaja 12.000 kuna [1.591 euro], za drugo 24.000 kuna [3.182 eura], za treće 36.000 kuna [4.773 eura], za četvrto 60.000 kuna [7.955 eura], a za peto dijete 100.000 kuna [13.258 eura]. Općina Pašman osim naknade za rođenje djeteta provodi i niz drugih demografskih mjera kao što je jednokratna novčana potpora obiteljima invalidne i hendikepirane djece, sufinanciranje rada dječjeg vrtića i školskih udžbenika, dodjela studentskih stipendija, financiranje radnih bilježnice i materijala, pomoć samohranim roditeljima i stipendije učenicima koji su upisali srednje škole za deficitarna zanimanja.

Jedan od pozitivnih primjera je i Grad Vrbovsko koji dodjeljuje 100.000 kuna [13.258 eura] mladim obiteljima za kupnju nekretnine kako bi potaknuli demografsku obnovu i doseljavanje mladih obitelji. Doniraju sjemenski krumpir i sadnice voća. Uz davanje nepovratnih sredstava za kupnju ili uređenje nekretnina Grad je započeo i s poticanjem obrađivanja zapuštenih prostora.

Grade novo naselje

Vukovarsko – srijemska županija pokrenula je projekt sufinanciranja kupovine stana ili kuće za mlade obitelji koji je naišao na veliki odjek. Obitelji koje se odluče kupiti prvu nekretninu u nekome od sela na području županije dobivaju 35.000 kuna [4.640 eura] bespovratno za tu namjenu dok za obitelji koje kupuju nekretnine u gradu dobivaju po 25.000 kuna [3.314 eura]

Jedan od primjera kako jedinice lokalne samouprave se bore sa bijelom kugom je i Općina Andrijaševci u Vukovarsko – srijemskoj županiji. Naime, ova općina je krenula sa realizacijom projekta izgradnje stambenoga naselja na prostoru nekadašnjeg prognaničkog naselja Blace.

„U planu nam je sagraditi ukupno 152 montažne obiteljske kuće. Naselje sa kućama i ostalim pratećim sadržajima prostirati će se na 11 hektara. U ponudi će biti dva tipa kuća koje će se graditi od modernih materijala. Prije početka gradnje montažnih kuća na području cijeloga naselja biti će sagrađena sva potrebna komunalna infrastruktura sa svim priključcima (voda, struja, telefon, plin, kanalizacija…) dovedenih do parcele. Isto tako odmah će biti sagrađene i sve prometnice“, rekao je načelnik Općine Andrijaševci Ante Rajković.

Najavljuje kako će biti građena dva tipa kuća ali i sadržaji poput sportskih terena za mali nogomet, košarku i tenis, dječja igrališta, energana, zatvoreni bazen… Odmah preko puta naselja nalazit će se gospodarska zona gdje se planira otvaranje raznih pogona sa nizom radnih mjesta.

„Stanovnici budućeg naselja biti će odabrani putem javnoga natječaja u kojemu će biti naznačeni uvjeti kao i tko će imati prednost pri osiguravanja „krova nad glavom“ u jednom takvom naselju. Koji će uvjeti biti još ne znamo ali razmišlja se da prednost imaju mlade obitelji s djecom, gledati će se stupanj obrazovanja, kadrovi koji su neophodni za dalji razvoj općine… Kako god već sada vlada veliki interes mladih i imamo svakodnevne pozive. Smatramo kako je ovo budućnost općine ali i svojevrstan pilot projekt za cijelu Hrvatsku jer bi se slična naselja mogla graditi širom države. To je način kako da osiguramo budućnost naselja i općine i zadržimo mlade“, rekao je Rajković.

Čeka se država

Hrvatski demograf Dražen Živić kaže kako su sve te aktivnosti usmjerene da ljudi ostanu i da su stoga više nego dobro došle ali i da one kao same nisu dovoljne da bi se zaustavila ili pobijedila „bijela kuga“.

„Bilo koja od tih mjera sigurno neće naštetiti ali sumnjam da može usporiti demografske pokazatelje. Da bi ljudi ostali u svojim naseljima, a tu prije svih mislim na mlade i obrazovane ljude, neophodno je da im se osigura krov nad glavom, posao sa solidnom plaćom kao i institucionalna skrb za djecu pri čemu se misli na dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, liječnike i druge sadržaje. Tu je i niz drugih faktora. Ako nešto od toga izostane onda je teško očekivati nekakve promjene na bolje“, ističe Živić.

Dodaje kako je svaka mjera i pomoć od jedinica lokalne samouprave više nego dobro došla ali i da je prije svega neophodna stalna i sustavna skrb države koja izostaje. Za sada, kada je riječ o državi, sve završava na puno priče i obećanja pri čemu izostaju nekakve konkretne mjere. Rezultat toga je da se iseljavanje iz Hrvatske i dalje nastavlja ali iz više razloga ne kao ranijih godina. Jedan od glavnih razloga je i epidemija korona virusa koja je mnogo toga zaustavila u svijetu pa i iseljavanje.

„Problem „bijele kuge“ u Hrvatskoj nije od jučer nego on traje desetljećima i stoga je iznimno teško zaustaviti. Potrebno je puno toga napraviti i pri tome biti strpljiv. Niti jedna od tih mjera ne može rezultate dati u nekoliko dana ili mjeseci. Ipak, najvažnija u svemu tome je država koja mora početi sustavno se boriti s ovim problemom. Smatram kako je neophodno što prije u funkciju staviti sve što je u državnom vlasništvu i omogućiti ljudima da se tu skuće. Kakva je korist od praznoga i neiskorištenoga zemljišta?“, zaključio je Živić.

Branimir Bradarić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

jerusalem1Istaknuti britanski novinar i glavni urednik portala ‘Middle East Eye’ David Hearst kritizirao je šutnju Evropske unije u pogledu rušenja palestinskih domova u okupiranom Jerusalemu.

David Hearst, istaknuti britanski novinar i glavni urednik portala Middle East Eye (MEE), kritizirao je šutnju Evropske unije u pogledu rušenja palestinskih domova u okupiranom Jerusalemu koje provode izraelske okupatorske vlasti.

Izrael neumorno radi na potkopavanju projekta za palestinsku državu, kazao je.

Unija nastavlja provoditi politiku zatvaranja očiju na izraelske zločine, a oni koji zatvaraju oči pred tim stravičnim zločinima okupacije snose odgovornost za njih baš kao i oni koji ih čine, smatra Hearst.

U članku objavljenom na portalu MEE pojašnjava da je novi izraelski ministar vanjskih poslova Yair Lapid postao prihvaćeno lice izraelskog odbacivanja Palestinaca, koji ponavlja iste poruke koje su ranije nosili njegovi prethodnici.

Ubistava, hapšenja, rušenja kuća…

Srdačno je dočekan u Vijeću za vanjske poslove, glavnom političkom tijelu odgovornom za vanjske poslove EU-a u Briselu ove sedmice.

Rekao je da se Lapid osjećao ugodno dok je govorio članovima Vijeća za vanjske poslove EU-a da ne postoji mogućnost uspostave palestinske države.

Niko u Vijeću ga nije podsjetio na ono što Izrael svakodnevno čini u smislu rušenja palestinskih domova i sahranjivanja projekta palestinske države.

Dodao je da se niko od prisutnih evropskih dužnosnika nije usprotivio Lapidu kada se obratio Vijeću mašući prstom: “Moramo imati na umu jednu stvar: ako će postojati palestinska država, to mora biti demokratija koja traži mir… Ne možete tražiti od nas da vlastitim rukama izgradimo još jednu prijetnju svom životu.”

U članku Hearst navodi podužu listu zločina koje je Izrael počinio nad Palestincima proteklih sedmica, od ubistava, hapšenja, rušenja kuća, oduzimanja zemlje i donošenja nepravednih zakona koji razdvajaju palestinske porodice.

Smatra da su zločini koji se dešavaju u Palestini rezultat šutnje EU-a i drugih međunarodnih sila na zločine koje čine okupatorske vlasti.

“Zaista bih volio znati kako Heiko Maas, njemački ministar vanjskih poslova, ili Jean-Yves Le Drian, francuski ministar vanjskih poslova, Sigrid Kaag, holandski ministar vanjskih poslova, ili Jakub Kulhanek, češki ministar vanjskih poslova, opravdavaju rukovanje s Lapidom”, rekao je.

Dijalog čiji su jezik meci i buldožeri

”Molim vas, recite mi kako je Lapidu dozvoljeno da EU kaže ove sedmice da Izrael i EU dijele zajedničke vrijednosti?”, začuđeno je upitao Hearst.

Hearst je članak završio upozorenjem da je u izjavi EU-a povodom sastanka s izraelskim ministrom vanjskih poslova navedeno da su strane “razgovarale o važnosti jačanja odnosa između EU-a i Izraela te razmotrile načine suočavanja sa postojećim izazovima kako bi se postigao ovaj zajednički cilj”.

Iznenadilo ga je ono što je navedeno u izjavi Evropskog vijeća da se na sastanku razgovaralo o “tome kako se može postići napredak u dijalogu s Palestincima”, pitajući: Može li se to postići naredbama za deložaciju, buldožerima i gumenim mecima koje Izrael koristi protiv Palestinaca?

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

cileŠta se to dešava u Latinskoj Americi i da li će čileanski revolucionarni virus istinski redigovati istoriju koju su pisali kolonizatori, a potom je prepisivali vlastodršci prema svojim potrebama i interesima?

Početkom jula, u Santiagu je održana prva sesija ustavotvorne skupštine koja u roku od godinu dana treba da ispiše novu Carta Magnu ove zemlje stešnjene izmedju Pacifika i Cordillera na južnom rogu južnoameričkog kontinenta. Na čelo konvencije izabrana je žena iz naroda Mapuche univerzitetska profesorka i aktivistkinja Elisa Loncon Antileo.

Ni pune dve godine nije prošlo od kada su izbili prvi protesti zbog minimalnog poskupljenja javnog prevoza u Santiagu. Suočena sa nezadovoljstvom, vlada je brzo odustala od namere da za nekoliko centi (30 pezosa) poveća cene karata. Ali izlazak na ulicu nije uspela ni tenkovima da spreči. Više od milion ljudi tražilo je nešto mnogo veće, istorijski dublje i društveno šire od cena karata za metro.

Vrlo retko se u savremenom svetu dešava da se masovno nezadovoljstvo jednom razliveno po ulicama kanališe u neki svrsishodni zajednički cilj koji će promeniti temelje državnog ustrojstva. Ispostavilo se da milioni Čileanaca to umeju bolje od drugih pokreta nezadovoljnika po Evropi i u Severnoj Americi.

Amanet Augusta Pinocheta

U senci prošlogodišnjih izbora u SAD, održavao se u Čileu referendum na kojem je velikom većinom odlučeno da se pisanje nove Magna Carte ne poveri postojećim političkim strankama koje su odavno izgubile poverenje stanovništva, već da se na izborima pruži šansa svim postojećim gradjanskim pokretima – borcima za ženska prava, ekološkim aktivistima, brojnim organizacijama starosedelačkih naroda, učiteljskim udruženjima, lokalnim odborima za pravedniju zdravstvenu zaštitu…

U maju su usledili izbori za ustavotvornu skupštinu, koja je otpočela svoj težak posao u prošlu nedelju, četvrtog jula. Telo koje će u roku od godinu dana utvrditi nove državne temelje, se sastoji od 77 žena i 78 muškaraca, 17 mesta je unapred rezervisano za delegate iz starosedelačkih naroda, a predstavnici iz vladajuće partijske nomenklature nisu dobili ni trećinu glasova neophodnih da ulože veto na nacrt novog ustava.

Jednom gotov tekst Čileanci će morati da potvrde na obaveznom učešću plebiscitarno.

Cilj je da se obori zaostavština Augustea Pinocheta, desničarskog diktatora, koji je pao još 1989. godine (takođe na referendumu koji je sam organizovao), ali je za sobom ostavio u anamet svoja pravila i ustav iz 1980. Model Čilea po Pinochetu minimizuje ulogu države, prednost daje biznisu, rudarskom sektoru i velikoj industriji, ne mari za prava radnika, onemogućava jednakost u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, omalovažava život, jezik, i opstanak, starosedelačkih naroda, bahato se beskrupulozno odnosi prema očuvanju zemlje, vazduha i vode u ime profita…

Vremenom je po ovom modelu, Čile makroekonomski držao barjak u regionu, dok je spirala nejednakosti brzo narastala.

Magna Carta iz praznog papira

Mnogo je onih u Čileu i van njega koji se trude da spopletu ovaj istorijski proces. Pedro Pizano, naučni saradnik na privatnom univerzitetu u Santiagu, za Washington Post piše da je pisanje ustava od početka, sa praznog lista papira, vrlo loša ideja. On argumentuje da je Magna Carta u demokratskim uslovima pretrpela velike izmene, te da su pod nekadašnjim socijalističkim predsednikom Ricardom Lagosom delovi teksta izmenjeni na 54 mesta, kao da je sa ovog dokumenta skinut potpis Augustea Pinocheta.

Poziva se takođe na podatke da je Čile jedna od najrazvijenijih zemalja u regionu koji ima “konvulzivni istorijat” ustavnih promena.

Suprotno je mišljenje univerzitetskog profesora Rodriga Espinose koji u američkom prestoničkom listu podseća na Pinochetov vojni udar pod okriljem SAD-a, njegovu dugogodišnju diktaturu (od 1973. do 1990.), i potonju zaostavštinu kojom je osigurao amnestiju za zločine i ucrtao očuvanje suštine Magna Carte, skrojene tako da garantuje privilegije vladajuće klase.

Po mišljenju Espinose, sam tekst postojećeg Ustava onemogućava svaki značajniji pokušaj reforme sistema, jer se promene uslovljavaju dvotrećinskom podrškom partija koje su na vlast došle putem podrške Pinochetovom režimu. Kao i u mnogim drugim zemljama, politički model je krut jer su ga monopolizovale tradicionalne stranke i istovremeno marginalizovale sve građanske inicijative.

Nije li to isto ono što se desilo u Španiji, gde je pokret pobunjenika stekao poverenje građana, uspeo na početku da prodrma okoštale partijske kaste, ali se na kraju i sam pretvorio u interesnu stranku i izgubio podršku građana.

Ma kako da je politička scena u Srbiji monopolizovana vladajućom strukturom na čelu sa Aleksandrom Vučićem, čak i strančice u opoziciji ljubomorno čuvaju svoje kaste, nespremne da građanskim inicijativama ustupe neku značajniju ulogu.

Uspeh u “građanizaciji politike” je ono što karakteriše današnji Čile i čini ga jedinstvenim u svetu, mišljenje je akademika Gabriela Salazara, koji za argentinski list Pagina 12 ukazuje na podatak iz istraživanja da 98 posto Čileanaca ne vidi interes, niti je privrženo bilo kojoj političkoj partiji.

Mnoge zemlje imaju u vrhu vlasti nekog svog Pinocheta i njegovu svitu i nema načina da se građanstvo sa njima sporazume. Ali čak i u razvijenim demokratijama, gotovo da nema političke partije, bilo da je u opoziciji ili u vlasti, koja je spremna da suštinski posluša vox populi.

Građani su suštinski marginalizovani kada je reč o dizajniranju politike, kaže akademik Salazar, i to je prouzrokovalo sve veće udaljavanje društva od partija.

Vihor iz Santiaga oseća se i u Bogoti

I dok profesorka lingvistike predsednica ustavotvorne skupštine, žena iz starosedelačkog, prekolumbijanskog naroda Mapuche, govori o plurinacionalnom, višejezičnom, socijalno odgovornom, rodno ravnopravnom novom društvu, u Kolumbiji ne jenjavaju protesti zbog revizije poreskog sistema kojim bi i ljudi sa malim primanjima morali da plaćaju veće takse nego do sada.

Santiago je od Bogote udaljen više od četiri hiljade kilometara, avionom se od jedne do druge prestonice putuje i pet sati.

Ipak nekoliko analitičara smatra da je virus suštinskih društvenih promena preko zajedničkog jezika, kolonijalnih problema, socijalne nejednakosti i rodne neravnopravnosti, preleteo iz Santiaga u mnoge krajeve Latinske Amerike, pa i u Kolumbiju. Odatle su svojevremeno zalepršali i žuti leptirići velikog Gabriela Garcije Marqueza i upozorili svet na Sto godina samoće ovog potkontinenta.

Problemi su ogromni – od uništavanja sela, oduzimanjem malih poseda, do neprestanog nasilja, korupcije, narkomafije, brutalnosti policije i vojske…

Korona je pritom u zamahu na južnoj polulopti, gde je zimski period počeo u junu.

Čini se da bi i u ovoj zemlji sve moralo da počne ispočetka, kao u Čileu gde se utvrđuju novi temelji. Setimo se, simbolike radi, da još nije pronađen način da se zaustave nilski konji koje je radi svoje ekstravagancije iz Afrike u Kolumbiju preneo najveći narkobos svih vremena Pablo Escobar. On je likvidiran još 1993., životinje sa njegove hacijende Nepolis prenete su u zoološke vrtove, ali nilski konji su ostali tu gde su i bili. Računa se da danas u slivu reke Magdalene živi najveće krdo nilskih konja van afričkog kontinenta. Kokainski hiposi (tako ih zovu u Kolumbiji) brste seoska imanja i pogubno utiču na biljni i životinjski svet.

Daleko od raja

Koliko će još nevolja prouzrokovati taj kokainski zverinjak u kome vladaju zakoni mafije?

Iz eseja objavljenog u najnovijem broju New York Review of Books (iz pera Alme Guillermoprieto), može se nazreti pokušaj da se civilno društvo u delovima Kolumbije organizuje i ujedini.

U Caliju, gradu od dva miliona stanovnika, koji Kolumbijci vole da zovu svetskom prestonicom salse, ili još ambicioznije “Rajskom filijalom” zbog raskošne prirode cvetnih bulevara, postavljene su barikade na svakom ćošku, oblaci suzavca zamagljuju pogled, a “snage reda” pucaju iz smrtonosnijeg oružja. Atmosfera u Caliju je paklena, nimalo ne liči na raj.

Mladi ne odustaju od protesta i barikada, jer nemaju šta da izgube, sirotinja nema perspektivu, posla nema…

Pa ipak otvoren je sijaset uličnih kuhinja, amaterska pozorišta niču iza svakog ugla, policija se poziva da ne puca, i da se pridruži pobunjenicima, srušen je spomenik Christopheru Columbusu…

Radovi su u toku, kako su to posle petog oktobra u Srbiji govorili Otporaši. Hoće li se i u Kolumbiji izgraditi novo društvo.

  (Al Jazeera)

četvrtak, 01 Juli 2021 00:00

Budite svjesni populizma slobode

Ocijeni...
(0 glasova)

spanijaDok se pandemija polako primiče kraju, novi i smrtonosni oblik populizma raste.

Donald Trump, Jair Bolsonaro i drugi desničarski populisti širom svijeta dokazali su tokom pandemije COVID-19 koliko smrtonosni njihova retorika i politike mogu biti u vrijeme krize. Ali situacija će se pogoršati.

Dok polako ulazimo u postpandemijsku eru, prisutni su znaci u Evropi koji ukazuju na pojavu novog tipa populizma. Populisti diljem kontinenta sada traže podršku tvrdeći da se bore za „slobodu“ pred raznim restrikcijama vezanim za COVID-19 nametnutim evropskoj populaciji od pojave novog korona virusa u ranim 2020-im.

Sve stranke širom političkog spektra, i u vladi i u opoziciji, pokušale su politizirati pandemiju do izvjesnog stepena, ali ovi su pokušaji većinom bili bezuspješni. Dok se virus širio među zajednicama, preopteretio zdravstvene službe i usmrtio desetke hiljada ljudi, većina Evropljana je tražila samo oprez i odgovornost od svojih vlasti.

U proteklih nekoliko mjeseci je situacija, međutim, znatno evoluirala. Vakcinacijske kampanje širom Evrope počele su obuzdavati krizu i glasovi protiv pandemijskih restrikcija počeli su sticati sve veću podršku javnosti. Kao rezultat, populisti sada imaju novu priliku da povećaju svoju političku moć tako što će okupiti ljude protiv novog retoričkog neprijatelja: vlasti koje pokušavaju osigurati kontrolisan i siguran povratak u normalu.

Ovaj „populizam slobode“ postigao je prvu izbornu pobjedu na nedavnim izborima za predsjednika u Zajednici Madrida – jednoj od 17 autonomnih zajednica u Španiji.

Povratak populizma

Aktuelna predsjednica Zajednice Isabel Diaz Ayuso iz desničarske Narodne stranke, koja se natjecala na osnovu obećanja da će „osloboditi“ narod Madrida od restrikcija usljed COVID-19, koje je uvela španska socijalistička vlada, odnijela je ubjedljivu pobjedu na regionalnim izborima.

Da bismo shvatili uspon „populizma slobode“ u Španiji i šire, trebamo se prisjetiti zašto se populizam vratio kao uspješna politička strategija u novije vrijeme, koja je razlika između desničarskih, ljevičarskih i digitalnih oblika, i zašto mu je uvijek potreban „neprijatelj“ da uspije.

Populizam se u posljednoj deceniji vratio kao održiva politička strategija u Evropi u odgovoru na stranke establišmenta koje sve više podržavaju tehnokratsko upravljanje javnim pitanjima u nastojanju da delegitmiziraju ideologije i ostanu na vlasti. Koalicije koje su se pojavile kao rezultat ovog trenda gurnule su desničarske i ljevičarske ideološke stavove u stranu u korist centrističkog statusa quo, i naveli su mnoge da izgube zanimanje za politiku.

Protiv ovih tehničkih koalicija van dosega, čije su politike bile okidač za do sad neviđeni porast u socijalnoj i ekonomskoj nejednakosti, populisti su ponudili da će vratiti politike ljudima oformivši direktan odnos sa nezadovoljnim masama koje vladajuće stranke već dugo ignorišu.

Populisti su se povezali s narodom iskorištavajući njihove strahove, želje i frustracije. Na desnoj strani spektra, iskoristili su strah od stranaca ukorijenjen u mržnji i indiferentnosti; na lijevoj strani su iskoristili želju za boljom, više jednakom i pravednijom budućnosti. A oni koji praktikuju, kako ga nazivam, „digitalni populizam“, kao što je talijanski Pokret pet zvjezdica, iskoristili su i pojavu društvenih mreža kao javnog foruma i frustraciju javnosti sa nepovjerenjem u demokratske izborne sisteme.

Neko vrijeme je izgledalo da su populisti predodređeni za dugoročni uspjeh, ne samo u Evropi već širom svijeta. Nakon pojave novog korona virusa kao globalne prijetnje po javno zdravlje, međutim, populisti širom političkog spektra počeli su se mučiti da održe podršku javnosti.

Populisti kreiraju različite neprijatelje

Zašto je, dakle, pandemija, usporila uspon populizma?

Populizam kao politička strategija uvijek je trebao neprijatelja, stvarnog ili zamišljenog, da ujedini ljude protiv njega. U novije vrijeme su populisti kreirali različite neprijatelje kako bi stekli političku moć: imigrante, feministice, manjinske zajednice, establišment, elite itd.

Kada nas je pogodila pandemija i promijenila prioritete javnosti, populisti diljem političkog spektra osjetili su potrebu da smisle novog neprijatelja kako bi ostali relevantni i održali podršku javnosti.

Mnogi desničarski demagozi, od Bolsonara u Brazilu do Trumpa u SAD-u, pokušali su predstaviti Kinu kao novog javnog neprijatelja. Ljevičarski populisti kao što je Pablo Iglesias u Španiji i Jean-Luc Melenchon u Francuskoj, u međuvremenu, su pokušali za pandemiju i razaranje koje je uzrokovala okriviti ideologiju rasta po svaku cijenu, posebno nauštrb okoline. Nijednja strana, međutim, nije uspjela uvjeriti većinu svojih pristalica.

Mase se ujedinjuju protiv „neprijatelja“ samo onda kada vjeruju da njihovi specifični zahtjevi i problemi mogu biti riješeni ako se taj neprijatelj porazi. Tokom ove pandemije, javnost nije nasjela na tvrdnju da bi okupljanje protiv Kine ili ideologije rasta po svaku cijenu riješilo njihove probleme kratkoročno gledano.

Ali situacija se brzo mijenja. Sada, kada ulazimo u pospandemijsku eru, populisti su shvatili da mogu iskoristiti frustraciju javnosti sa trenutnim pandemijskim restrikcijama kako bi kreirali novog neprijatelja i vratili moć.

Tokom prošle godine, kada je COVID-19 otvoreno predstavljao neposrednu egzistencijalnu prijetnju po stanovništvo, vladama je bilo relativno lako da nametnu izolaciju ili uvedu obavezne maske i socijalnu distancu. Ali sada, kada izgleda da je pandemija „poražena“ zahvaljujući vakcinama, barem na Zapadu, prisutna je sve veća frustracija javnosti zbog nastojanja vlasti da ukinu restrikcije polagano i odgovorno, kako bi spriječili daljnje epidemije.

 

Za populiste, posebno one na desnoj strani političkog spektra, ovo je prilika. Oni se sada okupljaju protiv „ugnjetavačkih“ vlasti i tvrde da oni ograničavaju ljudske slobode zbog vlastite koristi. Ovo je posebno tačno za desničarske populiste u Italiji, Francuskoj i Španiji koji su bili pritajeni tokom vrhunca pandemije.

‘Slobodarski populisti’ preuzimaju vlast

A oni već beru dobrobiti svog navodno otpora „ugnjetavačkim“ vladama koje nasumično ograničavaju ljudsku slobodu.

Diaz Ayuso iz Madrida prva je evropska političarka koja je ubrala koristi „populizma slobode“. Stoga nam raumijevanje razloga iza njene ubjedljive pobjede na izborima može omogućiti da vidimo kako se pojavio ovaj novi brend populizma i kako može utjecati na evropsku političku scenu u bliskoj budućnosti.

U Španiji je socijalistička vlada Pedra Sancheza relativno dobro upravljala krizom. On je proglasio vanredno stanje u državi koje je okončano početkom maja i izvršio je pritisak na sve lokalne lidere da urade sve što je nužno kako bi reducirali pritisak na državnu zdravstvenu infrastrukturu i minimizirali ljudski danak ovog globalnog vanrednog zdravstvenog stanja. Međutim, svaka autonomna zajednica u Španiji zadržala je pravo da implementira pandemijske restrikcije onako kako je smatrala da treba.

Dok je većina lokalnih guvernera pristala da prati federalnu vladu i uvela stroge restrikcije, Diaz Ayuso je odbila da to napravi, tvrdeći da ona želi zaštititi ekonomiju ove regije.

Kao rezultat, u novijim mjesecima, kada su španske bolnice bile preplavljenje pacijentima oboljelim od COVID-19 i većina Španije je bila pod različitim nivoima izolacije, barovi, restorani i pozorišta u Madridu ostajali su otvoreni do kasno u noć. Štaviše, Diaz Ayusina administracija nije poduzela korake da spriječi tajne zabave koje su održavane širom grada.

Kao rezultat, španski glavni grad uskoro je postao oaza zabave u Evropi. Turisti iz cijele Evrope počeli su posjećivati Madrid kako bi izbjegli restrikcije u svojim državama. Ova neodgovorna strategija upravljanja učinila je ovu regiju najsmrtonosnijom i najviše opterećenom zarazom u Španiji.

Dok su mnogi biznisi u regiji aplaudirali pristupu Diaz Ayuso upravljanju ovom krizom od samog početka, njen stav protiv strogih restrikcija inicijalno je izazvao kritike ne samo od političara ljevičara, već i od javnosti. Ali kako je španska vakcinacijska kampanja počela pokazivati svoje efekte, Diaz Ayuso je iskoristila napredak koji je ova država ostvarila na putu ka kontrolisanju virusa da tvrdi kako su njene strategije bile efikasne i da ušutka svoje kritičare.

Populistička taktika polučila uspjeh

U martu, kada se regionalna opozicija pripremala da izglasa nepovjerenje protiv njene vlade, Diaz Ayuso je sazvala rane izbore. Smjesta se upustila u kampanju za reizbor usmjerenu na „odbranu madridske slobode“ protiv socijalista koji upravljaju Španijom. Ironija je u tome da su španski socijalistički federalni lideri već radili na iznalaženju sigurnih načina da ublaže preostale restrikcije zbog pandemije u državi.

Uskoro je drugi zamjenik premijera Španije, Pablo Iglesias iz ljevičarske stranke Podemos, napustio federalnu vladu da bi se natjecao protiv Diaz Ayuso u Madridu. U odgovoru na ovaj potez, aktuelna predsjednica Madrida počela je tvrditi da ovi izbori sučeljavaju „slobodu protiv komunizma“, referirajući se na radikalne ljevičarske poglede Iglesiasa.

Tokom svoje kampanje, osim tog što je svog vodećeg rivala predstavljala kao komunistu koji je riješen da Špancima oduzme temeljna prava i slobode, Diaz Ayuso je u više navrata pokušala iskoristiti rastuće frustracije birača zbog restrikcija usljed pandemije. Postavljala je videosnimke na Twitteru na kojima su bili prikazani vlasnici poznatih madridskih barova i restorana, govoreći „Madrid je sloboda“ i „Življi smo nego ikada“.

Njene pristalice u uslužnim djelatnostima u Madridu čak su osmislile specijalno izdanje piva koje nosi njeno ime za izbore i promovirale su ga uz slogan „Neka nam niko ne oduzme naš način života.“

Na kraju su se populističke taktike Diaz Ayuso pokazale nevjerovatno uspješnim i ubjedljivo je porazila Iglesiasa i druge ljevičarske kandidate. Ona će sada vladati uz podršku ultradesničarske stranke Vox najmanje dvije godine.

„Populizam slobode“ koji promovira Diaz Ayuso i mnogi drugi poput nje širom Evrope i dalje ima potencijal da bude smrtonosniji i destruktivniji od populizma onih koji su bili na vlasti na početku pandemije.

Slobodarski populisti tvrde da se bore protiv političara establišmenta, stručnjaka i javnih institucija „koji koriste pandemiju kao priliku da ograniče slobode“. Oni obećavaju ne samo da će smanjiti finansiranje za globalne i lokalne institucije koje rade na zaštiti populacija od prijetnji po javno zdravstvo, već i da će privatizirati koliko je moguće javnih usluga u ime „slobode“.

Ukoliko steknu dovoljno podrške javnosti da oforme vlade i oblikuju javnu politiku, oni će uništiti sigurnosne mreže koje su sačuvale bezbroj života od početka krize sa COVID-19. Era pandemije se možda polako primiče kraju, ali era „populizma slobode“, koji bi mogao biti jednako smrtonosan, tek počinje.

Santiago Zabala (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska4Rusi i Kinezi, prema Peteru Huessyju, nuklearno oružje vide kao sredstvo prisile SAD-a da se povuče kada izbije bilo kakva kriza, što njihovoj agresiji pruža mogućnost da uspije.

Američki časopis The National Interest objavio je članak stručnjaka za odbrambena pitanja, u kojem je analizirao i komentirao strategiju odvraćanja koja se oslanja na ono što je u vojnoj terminologiji poznato kao “nuklearna trijada”, odnosno arsenal koji se sastoji od tri komponente: strateški bombarderi, balističke rakete i nuklearne podmornice.

Peter Huessy, direktor kompanije Geo-Strategic Analysis za odbrambeno konsultiranje, osvrnuo se na prijedlog američkog fizičara Frank von Hippela, iznesen u njegovoj analizi u Biltenu atomskih naučnika (Bulletin of the Atomic Scientists), da se Sjedinjene Američke Države (SAD) trebaju riješiti svojih interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM).

Lažna tvrdnja

Huessy je naglasio da američki arsenal interkontinentalnih balističkih projektila čini oko 64 posto svih američkih nosača nuklearnog oružja dozvoljenih prema Ugovoru o smanjenju nuklearnog naoružanja između SAD-a i Ruske Federacije, poznatom kao ugovor Novi START, i gotovo 60 posto američkih nukleranih bojevih glava u pripravnosti.

Peter Huessy stoga postavlja pitanje: ”Na kojoj je logičkoj osnovi Von Hippel izgradio svoju tezu?” Odgovara da fizičar, koji radi kao profesor i pridruženi direktor Programa za nauku i globalnu sigurnost na Univerzitetu Princeton, iznosi “lažnu tvrdnju” kada kaže da se SAD u provođenju svoje strategije odvraćanja oslanja na destabilizirajuće pokretanje interkontinentalnih balističkih raketa zasnovano na politici ”upotrebe prilikom primanja upozorenja”.

Kao što su prethodni šefovi američke Strateške komande jasno stavili do znanja, SAD neće lansirati nijednu balističku raketu dok ne dobije dvostruku potvrdu da je zemlja izložena napadu. Ne postoji i nije postojala politika zasnovana na lansiranju raketa prilikom primanja upozorenja, a ta situacija se do danas nije promijenila.

Zapravo postoje brojne stroge procedure i tehničke preventivne mjere kako bi se izbjeglo bilo kakvo slučajno ili neovlašteno lansiranje te osigurao najviši nivo zaštite, sigurnosti, pouzdanosti, upravljanja i kontrole nad nuklearnim oružjem.

U svom članku Huessy objašnjava da SAD u vrijeme mira ne mobilizira svoje strateško oružje protiv potencijalnih neprijateljskih ciljeva. ICBM ciljaju velika okeanska područja, dok su rakete na američkim podmornicama s balističkim raketama na moru (SSBN) usmjerene protiv ciljeva sličnih ICBM-u na otvorenom moru.

Budući da bombarderi u mirnodopsko vrijeme nisu bili u pripravnosti još od 1991. godine, nisu bili usmjereni na nuklearne ciljeve, a osim toga, američka politika se ne oslanja na lansiranje raketa po primanju upozorenja.

Prema tome, reći da su američke rakete stavljene u stanje visoke pripravnosti zapravo je “pogrešna karakterizacija”. One su dizajnirane tako da uvijek mogu čekati, navodi se članku lista The National Interest.

Čak i ako bi Sjedinjene Američke Države razmatrale mogućnost lansiranja balističke rakete, američki sateliti moraju potvrditi da je uočen raketni napad protivničkih snaga prije nego odgovori na njega.

Pored toga, radari također moraju potvrditi da je raketa usmjerena prema američkim ciljevima, a tek tada će razne vojne i civilne vođe sazvati ”konferenciju o lansiranju i/ili prijetnji” kako bi utvrdili prirodu napada i prijetnju koju on predstavlja.

Margina greške

Peter Huessy u svom članku tvrdi da nijedna takva konferencija nikada nije sazvana tokom gotovo 75-godišnje nuklearne ere. I što je najvažnije, dodaje autor, nijedan američki predsjednik nije formalno konsultiran o lansiranju nuklearnog oružja.

Ali šta je s Von Hippelovim tvrdnjama o lažnom upozorenju koje bi moglo pokrenuti pogrešni uzvratni odgovor na navodni napad?

Istina je da je postojao izvještaj Komiteta za vojna pitanja američkog Senata 1980. godine o dva lažna upozorenja zbog raketnog napada.

U tom se izvještaju zaključuje da ne postoji opasnost da Sjedinjene Američke Države lansiraju raketu “nenamjerno, slučajno ili greškom”. Američki su zvaničnici do ovog zaključka došli nakon što su ispitani detalji dva upozorenja na lansiranje sovjetske balističke rakete s mora i na kopnene balističke rakete 1979. i 1980.

Eliminacija balističkih raketa

Huessy ponovo pita: ”Može li Amerika riješiti ovaj problem tako što će se riješiti ICBM-a?” Odgovorio je citirajući riječi Von Hippela da je bivši američki ministar odbrane William Perry pozvao na ukidanje svih programa ICBM-a, uključujući i uklanjanje trenutnog nuklearnog arsenala Minuteman.

Međutim, interkontinentalne balističke rakete su dokazale svoju pravu vrijednost. Američki predsjednik John F. Kennedy je naglasio da je inicijativa njegove zemlje da nuklearni arsenal Minuteman stavi u pripravnost onog dana kada je otkrila da je Sovjetski Savez rasporedio svoje nuklearne rakete na ostrvu Kuba bila ”kec u rukavu” čime je okončana poznata kubanska raketna kriza bez izazivanja oružanog sukoba ili katastrofe.

Uprkos brojnim kasnijim krizama koje su se dogodile između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza ili između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, nijedan američki predsjednik nije izdao naredbu za lansiranje ICBM-a ili slične rakete iz podmornice otkako je to oružje stavljeno u pripravnost u oktobru 1962. godine, koja je trajala oko 70 miliona minuta.

Granice odvraćanja

Međutim, glavna briga Von Hippela, smatra autor, nije ta da će SAD požuriti s lansiranjem balističkih projektila prije vremena prilikom izbijanja krize. Čini se da je njegova zabrinutost dvostruka, jer vjeruje da Amerika ne bi trebala slijediti politiku koja ugrožava nuklearne snage svog neprijatelja ciljajući ih, što je poznato kao “strategija protusile”.

Von Hippel je također zabrinut da se nuklearno oružje ne može koristiti za okončanje ili ”pobjedu” u sukobu.

Oba gledišta zahtijevaju od Sjedinjenih Američkih Država da vjeruju da Rusi i Kinezi, od svih nuklearnih sila koje su neprijateljski raspoložene prema Americi, imaju isti pogled na ljudski život i upotrebu nuklearnog oružja kao i SAD.

Pretpostavka je da odvraćanje Rusije i Kine jednostavno zahtijeva od Sjedinjenih Američkih Država da imaju sposobnost uništavanja ruskih i kineskih gradova.

Pretpostavka koju iznosi Von Hippel zasniva se na tome da američka strategija nuklearnog naoružanja ne bi trebala ugroziti vojne sposobnosti drugih, jer se pretpostavlja da američki neprijatelji više cijene svoj narod nego oružje.

Međutim, Rusi i Kinezi, prema Peteru Huessyju, nuklearno oružje vide kao sredstvo prisile SAD-a da se povuče kada izbije bilo kakva kriza, što njihovoj agresiji pruža mogućnost da uspije.

Huessy dalje komentira da Von Hippelova analiza ima ozbiljnih nedostataka, jer pretpostavlja da svaki mogući napad Rusa, na primjer, ne bi bio ništa drugo nego sveobuhvatan nuklearni napad na Sjedinjene Američke Države, u nastojanju da se vojska na američkom tlu unaprijed onesposobi.

Prema tom scenariju, svaki uzvratni napad Sjedinjenih Američkih Država, ako se poduzme samo nakon dobijanja upozorenja o napadu, mogao bi pogoditi prazna ruska skladišta, luke i aerodrome.

Po mišljenju Von Hippela, dovođenje ruske vojske u opasnost dalo bi Rusiji poticaj za nuklearni napad u bilo kojoj krizi, što bi uzrokovalo ozbiljnu nestabilnost.

Ukratko, ako Rusija započne sveobuhvatni napad na Sjedinjene Američke Države, ta država će imati mogućnost da uzvrati u znak odmazde što će joj omogućiti da eliminira preostalu rusku vojnu moć i dovede do njenog nestanka, prema riječima Petera Huessyja.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija3Neuspjeh u obnovi prekogranične akcije pomoći u Siriji, koja ističe naredni mjesec, mogao bi izazvati novu “humanitarnu katastrofu“ u regiji pod kontrolom pobunjenika na sjeverozapadu države, saopćeno je u petak iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Milioni osoba ovise o humanitarnoj pomoći koja trenutno dolazi iz Turske direktno na sjeverozapad Sirije, u skladu s dogovorom koji je odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, prenosi Fena, pozivajući se na Reuters.

Iz WHO-a su objavili saopćenje uoči, kako se očekuje, okršaja narednog mjeseca između zapadnjačkih članica Vijeća sigurnosti UN-a, koje podržavaju obnovu dogovora o transportu, te Rusije, koja je ranije znala blokirati druge prekogranične operacije.

Moskva, koja ima moć veta na Vijeću sigurnosti UN-a i koja je podržavala borbu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada protiv pobunjenika, tvrdi kako se pomoć sjeveru može dostaviti direktno iz prijestolnice Damaska.

Milioni na granici

“Velika UN-ova prekogranična akcija u narednih 12 mjeseci ostaje od ključne važnosti pri spašavanju života. Ukoliko se odobrenje ne obnovi, to će značajno poljuljati centralne humanitarne operacije i gurnuti sjeverozapad Sirije u novu humanitarnu katastrofu“, istakao je glasnogovornik WHO-a Christian Lindmeier.

Blizu 1.000 kamiona svakog mjeseca prođe graničnim prelazom Bab al-Hawa kako bi dostavili pomoć i lijekove, uključujući vakcine protiv COVID-19, za 2,4 miliona ljudi koji trenutno borave duž granice s Turskom, pokazuju podaci UN-ovih agencija.

“Obustava ovih dostava može dovesti samo do povećanja broja oboljelih i preminulih“, kaže Lindmeier.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

americkavojska1U odgovoru na napade dronovima na ameriko osoblje i objekte u Iraku, SAD je napao tri lokacije u dvije zemlje.Američka vojska izvela je zračne napade na snage koje u Iraku i Siriji podržava Iran, odgovorivši time na napade dronovima na američko osoblje i objekte u Iraku, priopćio je Pentagon.

Meta napada američke vojske bili su operativni objekti i skladišta oružja na dvije lokacije u Sirijji i jednoj u Iraku, stoji u priopćenju, u kojemu se ne otkriva je li u napadima bilo ranjenih ili poginulih.

Napadi su izvedeni na zapovijed predsjednika Joea Bidena i ovo je drugi put da je američki predsjednik, otkako je prije pet mjeseci preuzeo dužnost, zapovjedio napad na snage koje podupire Iran.

“Kao što pokazuju večerašnji napadi, predsjednik Biden jasno je pokazao da će djelovati kako bi zaštitio američko osoblje”, priopćio je Pentagon, prenijela je Hina, pozivajući se na Reuters.

Borba protiv ostataka ISIL-a

Nije rečeno je li u napadima neko ubijen ili povrijeđen, ali Sirijska opservatorija za ljudska prava iz Velike Britanije tvrdi da je poginulo pet boraca, te da ih je još nekoliko ranjeno.

Sirijska državna agencija SANA navela je da je u napadu ubijeno jedno dijete i da su još tri osobe ozlijeđene.

Portparol Pentagona John Kirby rekao je da objekte koristi „nekoliko grupa koje uživaju podršku Irana“, među kojima i Kataib Hezbollah i Katain Sayyid al-Shuhada.

SAD u Iraku ima 2.500 vojnika, koji se, kao dio međunarodne koalicije, bore protiv preostalih grupa Islamske države Iraka i Levanta (ISIL).

(Al Jazeera i agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

glasgowCilj je posaditi 18 miliona stabala do 2030. godine, a to će značiti hiljadu hektara nove šume svake godine. Time će se šumsko područje u ovom škotskom gradu povećati sa 17 na 20 posto.

Riječ je o projektu koji je nazvan "Clyde Climate Forest", a koji podrazumijeva sadnju stabala u ruralnim i urbanim područjima. To će omogućiti i stvaranje prirodnog koridora za divlje životinje, saopćili su iz organizacije Green Network.

Sadnja će imati višestruke koristi po okoliš i zdravlje ljudi. Svako stablo može apsorbovati 620 kilograma ugljen dioksida tokom svog životnog vijeka, a to znači čistiji zrak.

Osim toga, drveće tokom ljeta može sniziti lokalnu temperaturu i do šest stepeni Celzijusovih, te doprinosi smanjivanju rizika od poplava.

(klix.ba)

Stranica 1 od 118

S5 Box