Vijesti iz svijeta
utorak, 10 Avgust 2021 00:00

Svrha Palestinske samouprave oduvijek je da ‘ubije’ palestinsko pitanje

Ocijeni...
(0 glasova)

palestinaSmrt Nizara Banata za koju su krive sigurnosne snage Palestinske samouprave nije anomalija.

Smrt istaknutog kritičara Palestinske samouprave (PA) Nizara Banata 24. juna od strane sigurnosnih snaga Palestinske samouprave, pokrenula je sedmice protesta i međunarodnih kritika. Ovaj je događaj uslijedio nakon neviđenih protesta protiv oduzimanja palestinskih domova od strane izraelskih doseljenika u Istočnom Jerusalemu i brutalnog izraelskog rata u Gazi.

Palestinci koji su protestovali protiv Banatove smrti smatraju predsjednika PA Mahmouda Abbasa sačesnikom u djelima izraelske okupacije i pozivaju na pad njegove vlade.

U nedavnom intervjuu za The Media Line, ministar PA za civilna pitanja Hussein al-Sheikh izvinio se Banatovoj porodici u ime predsjednika Abbasa. Dodatno je pojasnio, „Možda se greška desila tokom akcije policije. Sve i ako je on [Banat] bio tražen ili se želio pojaviti pred sudom, ne postoji ništa što bi moglo opravdati ovu stvar.“ Međutim, pred kontinuiranim kritikama, PA je također otkazala Član 22 „Kodeksa ponašanja“ za državne službenike koji garantuje „slobodu izražavanja“.

PA pod vodstvom Mahmouda Abbasa ima dugu i dobro zabilježenu historiju brutalnog gušenja opozicionih aktivista. Ali kriza legitimiteta s kojom se PA trenutno suočava nije samo rezultat Abbasovog autoritarizma.

Ova kriza je u jednakoj mjeri zaostavština Mirovnog sporazuma iz Osla koji je uspostavio PA, ne kao sredstvo palestinskog nacionalnog pokreta, već kao institucionalni mehanizam izgrađen da ograniči svaki oblik palestinskog aktivizma koji ima za cilj da se suprotstavi izraelskoj okupaciji. Palestinski demonstranti sve više izazivaju tu strukturu, i dvodržavno rješenje kojemu ona navodno teži.

Svrha PA je da osigura izraelsku sigurnost

Da se PA neće zanimati za palestinski nacionalni pokret bilo je očito u „pismima uzajamnog priznavanja“ koje su razmijenili predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i lider Fataha Yasser Arafat i izraleski premijer Yitzhak Rabin 9. septembra 1993.

U svom pismu je Arafat priznao izraelsko pravo da „postoji u miru i sigurnosti“, izjavio je da će PLO odbaciti nasilje i preuzeti odovornost za sprečavanje nasilnih napada na Izrael i discipliniranje prekršitelja sporazuma.

U svom odgovoru Rabin nije priznao palestinski zahtjev za državom ili suverenitetom. On je umjesto tog, samo prihvatio PLO kao „predstavnika palestinskog naroda“ i pristao je započeti pregovore.

Mirovni sporazum iz Osla je potom uspostavio PA i Palestinsko zakonodavno vijeće (PLC) kao prelazni mehanizam za samoupravljanje. Ali proces iz Osla nije učinio mnogo da stvori prostor za dolazak suverene palestinske države, budući da su se konfiskovanje zemljišta, širenje pokreta naselja i naknadna fragmentacija okupiranih palestinskih teritorija (oPt) nastavili tokom prelaznog perioda. A nakon neuspjeha samita iz Camp Davida koji je uslijedio nakon Druge intifade 2000, Izrael je samo dodatno učvrstio svoju vojnu kontrolu nad oPt-om.

Sa beskompromisnom izraelskom okupacijom na snazi, mandat uprave PA danas je većinom ograničen na primjenu Člana 8 Sporazuma iz Osla koji kaže da PA mora održavati „javni red i internu sigurnost“ kroz „snažnu policiju“. To je rezultiralo time da je sigurnosnim snagama Palestinske samouprave dodijeljen najveći nacionalni budžet. Sigurnosni sektor također zapošljava gotovo polovinu osoblja javnog sektora.

Ova infrastruktura je iskorištena da se ostvari snažna sigurnosna saradnja sa Izraelom. Sigurnosne snage PA redovno guše i ometaju palestinski aktivizam koji cilja na izraelsko vojno prisustvo i naselja na Zapadnoj obali. PA se također upušta u razmjenu obavještajnih informacija sa izraelskim vlastima, i iz predostrožnosti ometa planirane palestinske napade u predjelima i situacijama gdje izraelska vojska ne može djelovati.

Tu je i „politika hapšenja rotirajuća vrata“ i Palestince hapsi izraelska vojska odmah nakon njihovog puštanja iz zatvora Palestinske samouprave ili obratno. Ovaj dvoslojni sistem hapšenja i pritvora koji često uključuje mučenje zatvorenika u pritvoru, ima za cilj da odvrati palestinske aktivnosti otpora protiv Izraela.

Osvrćući se na neobičnost ove saradnje, jedan aktivista mi je rekao: „To je naprosto frustrirajuće…mi se borimo protiv Izraelaca, ali PA i Fatah rade s njima i pomažu im. Ironično, moj je aktivizam protiv Izraela, ali češće me prebila PA“.

Revolucionar je postao birokrata

Iza ponašanja PA stoji i generacija Fatahovih funkcionera koji su odložili svoje revolucionarno ruhotokom mirovnog procesa iz Osla.

Arafatovo odbacivanje nasilja 1993. najočitiji je primjer odmaka od revolucionarnog etosa palestinske nacionalne borbe. Arafat se 1947. pojavio u UN-u kao znameniti simbol palestinske borbe za oslobođenje i izjavio je da je došao noseći oboje „i grančicu masline i pištolj borca za slobodu“. Onda je preklinjao međunarodnu zajednicu da „ne dozvole da grančica masline padne iz moje ruke“. Pa ipak, manje od dvije decenije kasnije, on je kriminalizirao palestinsku oružanu borbu.

Njegova je transformacija inspirisala druge, kao što je bliski saradnik i odani član Fataha koga sam intervjuisao 2012. Govoreći o vojnom krilu rivalske islamističke frakcije Hamasa i njegovom odgovoru na izraelsku operaciju Stub odbrane u Gazi, kazao je, „Vidite, bio sam veoma blizak sa Arafatom. Obučavan sam da postanem borac. Bio sam sa Arafatom u Libanu i borio se protiv Izraelaca u građanskom ratu. Vidio sam njegovu patnju. Izraelci su ga tražili, kuću po kuću. Spavao bi u jednoj kući 20 minuta, a potom bismo ga premjestili u narednu. Ali borili smo se jer smo se borili za poštovanje.“

Međutim, on nije podržavao Hamasove vojne operacije. Umjesto tog, objasnio je on „stvari su se sada promijenile. Sa Oslom, naš lider nam je rekao kako je vrijeme da se palestinski borac odrekne teškog rada i obuče odijelo. Skinuo sam vojnu uniformu i radio na izgradnji moje države. Postao sam policajac i radio sam dugo, obučavajući policajce Palestinske samouprave.“

Percpepcija da „su se stvari promijenile“ bila je evidentna u mojim razgovorima sa liderima Fataha u Pojasu Gaze pod vlašću Hamasa 2013. Jedan takav istaknuti član Fataha, je rekao dok je sjedio u dnevnom boravku izbjegličkog kampa Jabalia, „Pogledajte vijesti. Ovi ljudi [Hamas] ne mogu voditi vladu. Sve o čemu oni pričaju je muqawama [otpor]. Pogledajte stanje u kojem je Gaza zbog tog.“

Abbas je, naravno, personifikacija, završetka ove transformacije palestinskog revolucionara. Arafata se često moglo vidjeti kako pokriva cijelu glavu sa palestinskom kefijom, znamenitim simbolom palestinske nacionalne borbe i militantnog potraživanja palestinskih zemalja u cjelosti. Za razliku od njega, njegov nasljednik nema mnogo vojnih akreditiva. Povremeno Abbas nosi kefiju oko vrata i govori jezikom nacionalizma. Ali on se rijetko suprotstavlja okupaciji. Umjesto tog, on održava sigurnosnu saradnju sa Izraelom i uglavnom se zanima održavanjem institucionalnog ostatka Sporazuma iz Osla – uprsko činjenici da proces iz Osla nije osigurao palestinsku državnost.

Autoritarizam finansiraju međunarodni donatori

Na koncu, Abbas i PA su u stanju održati ovaj „brend“ upravljanja zbog međunarodnih donatora, koji i dalje finansiraju plate u javnom sektoru, napore na izgradnju institucija i reformu sigurnosnog sektora u oPt-u, i smatraju da je gradnja države jedan vid gradnje mira.

Palestinska samouprava uživa minimalnu civilnu ili vojnu kontrolu u oPt-u i obavezna je hirovima izraelske vojne okupacije. Pa ipak, donatori kao što je Evropska unija – koja je donirala 85 miliona eura za plaće u javnom sektoru i penzije u 2020 – nastavljaju pružati finansijsku podršku Palestinskoj samoupravi da se ponaša kao država kao način da se obeshrabri vojna konfrontacija i osigura izraelska sigurnost.

Rezultat je taj da je vladajuća frakcija Fatah, u stanju da se postavi kao istovjetna sa zvaničnom, legitimnom politikom. Ovo je dijelom zato što im je nakon što su zvanično odbacili oružanu borbu protiv Izraela, data politička i materijalna podrška međunarodnih sudionika kao prijateljskih pregovaračkih partnera.

Još bitnije pak, kroz finansijski snažnu sigurnosnu ruku PA, oni imaju način da motre na palestinsku populaciju i odrede šta se računa kao legitimna i podržana forma političkog aktivizma.

Donatori kao što je SAD, koji je radio na jačanju Abbasovog vođstva protiv Hamasa – zastupaju stav da ovaj mandat omogućava PA da bude garant sigurnosti, stabilnosti i mira. Ali kako se vidi u odgovoru PA na trenutne proteste, to samo daje frakciji, koja se suočava sa besprimjernim nivoima protivljenja, resurse da guši svoje kritičare pod izgovorom održavanja javnog reda i mira.

Promjena liderstva možda neće riješiti krizu

Edward Said je žalio za potpisivanjem mirovnog sporazuma iz Osla kao simbola „palestinske kapitulacije“. Palestinci koji protestuju protiv smrti Nizara Banata također smatraju da je ponašanje PA nastavak ove kapitulacije palestinske nacionalne borbe.

Do sada nema mnogo dokaza da je Abbas spreman odreći se svoje uloge na čelu PA na Zapadnoj obali. Međutim, u nevjerovatnom scenariju da trenutna kriza dovede do promjene vođstva, nova bi vlada i dalje bila ograničena institucionalnim okvirom PA i političkim prioritetima donatora. Smjena paradigmi može se desiti samo ako novo vođstvo bude u stanju promijeniti svrhu PA – uz političku i finansijsku podršku donatorske zajednice – kao institucije koja radi u tandemu sa palestinskim nacionalnim pokretom.

Somdeep Sen (Al Jazeera)

Procitano 293 puta

S5 Box